Sudbenoj vlasti u Hrvatskoj treba sustavna prevencija korupcije

Uhićenje suca Trgovačkog suda u Zagrebu, Mihaela Kovačića, i to zbog sumnje na zloupotrebe položaja i ovlasti u stečajnim postupcima, pri čemu se manipuliralo stečajnom masom i vjerovnicima pričinila ukupna šteta od 30 milijuna kuna, opet je stavilo pravosuđe pod povećalo, ali otvorilo još jednu dilemu. Jesu li glavni problem u stečajnim postupcima zakoni ili su problem oni koji primjenjuju zakone, a nikad ih se ne uhvati.

Još se ne znaju pojedinosti slučaja zbog kojeg je uhićen sudac Kovačić i 13 drugih osoba. No, kako je sudac vodio stečajne postupke, njegovo je uhićenje podsjetilo na priče koje se godinama vrte, ali ih nitko nije bio spreman javno ispričati, kako se manipulira u stečajnim postupcima, a posebno predstečajnim nagodbama.

Predstečajne nagodbe su uvedene još u mandatu Vlade Zorana Milanovića kada je Slavko Linić bio ministar financija. Njihovo uvođenje u zakonodavstvo i praksu bilo je obrazloženo potrebom ubrzanja stečajnih postupaka koji su trajali godinama, sve dok se ne bi utopila sva imovina dužnika, a on zauvijek propao.

Predstečajne nagodbe zamišljene su kao dogovor između dužnika i vjerovnika prema kojemu vjerovnici pristaju na to da im se vrati tek dio duga, a ostalo oprosti, ali dobiju barem nešto, a dužniku ostaje šansa da se brzo restrukturira i rasterećen dugovanja i blokada nastavi raditi.

Vrlo su brzo, međutim, zaredale ozbiljne kritike na Linićevo zakonsko rješenje. Stečajevi su bili čak i jedan od povoda oko kojeg su se javno sporili Linić i Milanović.

Kasnije se pristupilo zakonskim izmjenama, ali je i dalje vladalo mišljenje i kružile priče da su predstečajevi (kao i stečajevi) postupci u kojima se uvijek nekome pogoduje, a nekoga oguli do kože. O stečajevima se, ali uvijek ispod glasa, a opet nikada javno, govorilo kao o obliku institucionalnog lopovluka.

Premda se stečajevi, odnosno ljudi i način na koji se vode periodično pojavljuju kao primjeri korupcije i nepotizma (u tom se kontekstu, recimo, govorilo o Županjskoj banci), malo je slučajeva koji su završili kaznenim postupcima. A i tada bi obično u prvome planu bili stečajni upravitelji, ali ne i suci.

Jesu li svi suci dobronamjerni, stručni i pošteni, a Kovačić spada u rijetki, pa čak i normalni izuzetak jer u svakom žitu ima kukolja, ili je stvar u tome što se sucima nije moglo ili nije ni pokušavalo ništa dokazati? Na ovo veliko pitanje nikada nećemo dobiti odgovor, ali će se kroz slučaj Kovačić ipak neke stvari razbistriti kada doznamo više detalja.

Jedan od bitnih je neslužbena informacija da je zatražio razrješenje prije nego što je uhićen, što bi moglo značiti da je možda imao informaciju da se protiv njega provode izvidi. Ako je znao, tko mu je dojavio, je li imao vremena utjecati na dokazni materijal i svjedoke?

Ma kako bilo, s razlogom se elektronska dodjela spisa prvo uvela na trgovačkim sudovima. Na sudove se mora uvesti elektronska komunikacija i objava presuda u digitalnom obliku. Posebno je dobro što su objavljene imovinske kartice sudaca i tužitelja. Još kada bi DSV dobio alate kojima bi mogao provjeravati njihovu istinitost, napravili bismo veliki iskorak u prevenciji korupcije u sudbenoj vlasti.