Sudac koji je osudio Mustača i Perkovića: ‘Nobilo fantazira! Đureković? Da, bio je agent BND-a. Milanović? Bog mu pomogao...‘

Dr. Manfred Dauster, predsjedavajući sudac na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu, čovjek je koji je 2016. godine Josipa Perkovića i Zdravka Mustača osudio na doživotne kazne zatvora zbog njihove uloge u likvidaciji Stjepana Đurekovića.

Kazne su poslije zbog izdržavanja kazne u Hrvatskoj preinačene na 30, odnosno 40 godina, ali ovog se proljeća pojavila inicijativa za njihovo pomilovanje. Pismo s takvim prijedlogom potpisala je skupina hrvatskih generala, s Antom Gotovinom na čelu, ali sve je otvorilo duboku ranu u hrvatskom društvu kad je u pitanju suočavanje s prošlošću.

Dr. Dauster ovog je petka održao predavanje profesorima i studentima Pravnog fakulteta u Splitu na temu kriminaliteta državnih struktura i ulozi tranzicijskog pravosuđa. Na razgovor za Slobodnu Dalmaciju odmah je pristao.

Bi li pomilovanje koje se predlaže za Perkovića i Mustača bilo izigravanje vaše presude, a u konačnici i pravde?

– O tome niti mogu niti želim bilo što reći. Njemačka je dobila izručenje Perkovića i Mustača radi kaznenog progona, ali uvjet je bio da se izdržavanje kazne provede u Hrvatskoj. I sada je unutarnje hrvatsko pitanje kako se ophoditi s gospodom Perkovićem i Mustačem.

Postoji tu jedan mali problem, jer se još uvijek u Njemačkoj provodi doživotna kazna za Krunoslava Pratesa, koji je već skoro 15 godina u zatvoru. Kad ste u Njemačkoj osuđeni na doživotnu kaznu zatvora, nakon 15 odležanih godina prvi put možete podnijeti zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu. Prates će iduće godine napuniti 15 godina u zatvoru. Čudno je da zadnja karika u lancu po mogućnosti ostane i više od tih 15 godina u zatvoru, a da bi se one koji su, barem prema presudi, zločin izveli moglo pustiti nakon nekih osam godina. A kako će se s time ophoditi hrvatski predsjednik Zoran Milanović, nije na meni da komentiram.

Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo u lobiranju za njihovo pomilovanje kaže da bi ovaj dvojac u Njemačkoj bio pušten nakon sedam i pol godina, znači već sada. Stoji li taj njegov argument?

– Gospodin Nobilo fantazira.

Znači, Njemačka ih ne bi već pustila?

– Osobno s tim nemam veze, ali bilo bi jako, jako neobično da se to dogodi.

Kako, s druge strane, gledate na Nobilove tvrdnje da bi pomilovanje bilo ispravljanje nepravde prema osuđenom dvojcu?

– Ja opet ne mogu komentirati presudu. Ona govori sama za sebe, provjerena je, Savezni sud obavio je reviziju, bila je i na Europskom sudu za ljudska prava, ali svugdje gospodin Nobilo nije imao pravo, nije imao sreće. To što sada govori nekakva je naknadna bitka da bi spasio vlastitu reputaciju.

Je li za vas neobično da je zahtjev za pomilovanje Mustača i Perkovića potekao od skupine hrvatskih generala?

– Ja hrvatski Ustav ne poznajem toliko detaljno, ali u Njemačkoj svatko može izaći s peticijom bez obzira na to bio ili ne bio general. To je nebitno. Takvo pravo postoji.

U Hrvatskoj postoje i tumačenja da prije nego što se uopće počne raspravljati o njihovu pomilovanju, Mustač i Perković moraju se javno pokajati zbog ubojstva jednog čovjeka. Jeste li vi tijekom suđenja stekli dojam da se oni kaju zbog svojeg nedjela?

– Gospodin Perković dvije je godine sjedio ispred mene kamenog izraza lica, bez ikakve reakcije. Gospodin Mustač je tu i tamo pokazivao ljudske reakcije. Nisam imao osjećaj da se kaju i bili su stajališta da nisu odgovorni, znači da nisu krivi.

Poznate su priče o mojoj pripadnosti BND-u, o čemu je Nobilo pisao i govorio. Odakle je primio te informacije, nemam pojma, ali koliko mi je poznato, sa svojom knjigom u kojoj je iznio te navode prošao je cijelu Bosnu i Hercegovinu. A jesu li se gospoda Perković i Mustač pozabavila samim zločinom, to ćete morati njih izravno pitati.

Ubijenog Stjepana Đurekovića stalno se povezuje s BND-om...

– On je bio agent BND-a i odavao je jugoslavenske tajne. Za to je primio više stotina tisuća njemačkih marka od BND-a. To smo ustvrdili i u samoj presudi, ali to nije razlog da bi bio ubijen. Ako se nekoga traži zbog izdaje zemlje, onda ga tražim zbog te izdaje. Međutim, ne naziva ga se, što je tada bilo u širokoj jezičnoj uporabi, teroristom, jer Đureković je bio sve drugo, ali ne terorist. U hrvatskom iseljeništvu u Njemačkoj bilo je terorist i to je uvijek bila tema razgovora između Bonna i Beograda. Kod Đurekovićeva ubojstva to apsolutno nije igralo nikakvu ulogu.

Imate li dojam da se u Hrvatskoj i dandanas olako prelazi preko činjenice da je jedan čovjek brutalno likvidiran, a kasnije i njegov sin?

– U slučaju njegova sina još uvijek se ne zna je li riječ o ubojstvu ili samoubojstvu. Ono što vi tražite da odgovorim nešto je što sam planirao kasnije reći i na svojem predavanju. Hrvatska se, a to se odnosi na cijelu bivšu Jugoslaviju, samo djelomično suočila s poviješću svoje državne nepravde. Kad u tome nešto samo dotaknemo, zagrijemo, a ne skuhamo do kraja, onda to postaje materijal za razne teorije zavjere. Kažem, to se događa na kompletnom prostoru bivše Jugoslavije i Hrvatska nije poseban slučaj koji bi se isticao.

Đureković nije jedini likvidirani Hrvat na tlu Njemačke. Govori se o desecima drugih slučajeva. Zašto oni nisu procesuirani, odnosno je li tu bilo razgovora i dogovora na relaciji Beograd – Bonn?

– Ne, nije tu bilo dogovora. Jednostavno se uzeo slučaj u kojem je dokazni materijal bio najvjerodostojniji i postojala je sigurnost da imamo počinitelja. Morate krenuti od toga da politička ubojstva izvršena u Njemačkoj počinju već u 50-im godinama prošlog stoljeća. Međutim, početkom 90-ih godina i raspadom Jugoslavije, malo je tko od tih starih počinitelja ubojstava bio živ. To je jedna strana.

A zašto je samo Đurekovićev slučaj procesuiran, povezano je s time da bi stalno neki drugi značajni slučajevi dolazili do saveznog odvjetnika u Karlsruheu i imali su prioritet. Sada još imamo sinove gospodina Zagajskog. Obratio mi se nedavno jedan od njih jer je čuo za pokušaj pomilovanja Perkovića i Mustača. Međutim, u tom slučaju dokazi su puno lošiji.

Bi li Perković i Mustač otišli u zaborav da nije bilo slučaja Prates i poznatog ključa njegove garaže koji je dao Perkoviću?

– Ne mogu to reći.

Ipak je bilo ključno.

– Ne. Imali smo potpuno druge dokaze. Ne želim govoriti o Vinku Sindičiću, koji je u svemu tome uvijek igrao nekakvu ulogu.

Sadašnji hrvatski predsjednik Zoran Milanović bio je u ulozi premijera u doba pokretanja postupka protiv Mustača i Perkovića. Žalili ste se na nesuradnju hrvatskih vlasti. Danas, osam godina poslije, u poziciji je da odluči o njihovu pomilovanju. Vidite li u svemu poveznicu?

– U predmetu Prates postojali su problemi u pravnoj pomoći. To je bilo 2007. – 2008. godine. Tada Milanović nije bio ni predsjednik ni premijer. Bilo je problema u komunikaciji između Njemačke i Hrvatske zbog poznatog "lex Perković", ali su riješeni na razini Europske unije. Kad su konačno izručeni i trebali smo početi sa sudskim raspravama, nije bilo više nikakvih problema jer smo i mi uspijevali prenijeti drugoj strani zašto nešto potražujemo.

U Hrvatskoj se značajno popravilo stanje s arhivima. Imali smo danskog povjesničara koji je radio u njima, a znao je kako ovdje nešto treba tražiti, a isto tako u Sloveniji. Suradnja s pravosudnim tijelima RH bila je izvrsna. Ispitali smo audio-vizualno oko 200 svjedoka.

Navodim kao primjer sud upravo ovdje u Splitu. Kako nisu imali kompatibilan sustav za svjedočenje na daljinu s našim, poslali smo im ga. Sjećam se da je tada bilo jako vruće ljeto. Na saslušanjima je uvijek bio kolega sudac sa Županijskog suda, pa je jednom prilikom, dok smo mi sjedili u našim crnim uniformama, predložio da ih objesimo na zid, jer on ide van popiti čašu hladnog piva. Hoću reći da smo ostvarili jedan topliji, intimniji odnos, jer smo o svemu drugačije komunicirali u odnosu na slučaj Prates. Jedini problem koji smo imali nije bio s Hrvatskom, Slovenijom, Srbijom, Makedonijom, čak ni Bosnom i Hercegovinom, nego s Crnom Gorom.

Zašto? Što ste tražili od njih, a niste dobili?

– Sve što je bilo producirano na saveznoj razini u Beogradu, nalazilo se i u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, u svim republičkim središtima, pa tako i u Podgorici. Ako nešto ne bismo našli na jednom mjestu, tražili bismo na drugome. Od njih u Podgorici tražili smo specifičnu dokumentaciju, ali dok bi svi drugi odgovarali, otamo nam je poručivano da je to još uvijek državna tajna. Poslije sam dobio informaciju da kolega više nije sudac u Crnoj Gori.

Je li najveći problem presude Perkoviću i Mustaču taj što nije dala odgovor tko su konkretni ubojice Stjepana Đurekovića? Spominje se tek iskaz jednog svjedoka, po kojemu su to zloglasni kriminalci Željko Ražnatović Arkan i Đorđe Božović Giška.

– Arkan je zapadnom dijelu Balkana kriv za sve. Ali on nije bio kriv za sve (smijeh).

I za kraj: da ste na mjestu hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, biste li pomilovali Perkovića i Mustača?

– Na sreću, ja nisam u njegovoj poziciji. Nisu mi poznati ni postupci koje bi on mogao pokrenuti. Mora pitati i siguran sam da će pitati druge. Ne znam što će mu na to pitanje odgovoriti hrvatski sudovi. Ja mu samo želim da mu Bog da uvid u pravedno rješenje. Više od toga ne mogu, kazao je Dauster za Slobodnu Dalmaciju.