Hrvatska je vojska ovaj tjedan ponudila dvije dijametralne slike o sebi. U Splitu, na Marjanu, postrojeno je 62 pripadnika Hrvatske ratne mornarice. U sportskim trenirkama i tenisicama različitih modela i krojeva krenuli su u raščišćavanje šume ponad Splita. Samo s rukavicama, bez zaštitne odjeće, satima su izvlačili balvane i granje iz šume. Dok su čili i zdravi civili, razni borci za ljepši Marjan, sjedili po splitskim kafićima i vrtjeli prstima od dosade, profesionalni vojnici obavljali su posao komunalaca. Za to su vrijeme tisućama kilometara dalje, u Afganistanu, odjeveni u odore, hrvatski vojnici obavljali poslove za koje su obučavani, za koje su učili i zbog kojih su hvaljeni u vojnom svijetu.
Pitanje vizije
Dijametralne slike Hrvatske vojske i pitanje je koja je prava? Ona na kojoj profesionalni vojnik “spašava” lokalnu vlast koja nije sposobna organizirati komunalnu službu ili ona na kojoj unutar NATO-a pokušava pridonijeti miru u Afganistanu kao i pripadnici Ratnog zrakoplovstva koji su u to vrijeme obavljali svoje zadaće u misiji KFOR na Kosovu?
Ove dvije dijametralne slike hrvatskog vojnika vrlo su recentne u trenutku kada se hrvatska javnost “zapalila” u raspravi oko ponovnog uvođenja služenja obveznog vojnog roka. I one sasvim opravdano otvaraju pitanje o stanju Hrvatske vojske. Kako u personalnom tako i u tehničkom smislu. “Hrvatska vojska je brend. Hrvatski vojnik je brend”, često naglašava ministar obrane Damir Krstičević nakon što je u prvih nešto više od sto dana na čelu Ministarstva obrane obišao postrojbe u Hrvatskoj i Afganistanu. “Obišao sam većinu postrojbi i osvjedočio se da imamo profesionalne i motivirane vojnike, dočasnike i časnike. Ti su ljudi garancija da Hrvatska vojska ima sjajnu budućnost”, naglašava ministar Krstičević za Jutarnji list. S njim se slažu i sugovornici Jutarnjeg lista koji se, najblaže rečeno, mogu opisati kao oponenti sadašnje vodeće garniture u Ministarstvu obrane. “Hrvatska vojska ima odličan kadar. Najveći dio njih je kvalitetno obučen, motiviran. Posebno se to odnosi na pripadnike Kopnene vojske i Ratne mornarice.” I bivši ministar Ante Kotromanović slaže se s tom ocjenom. “Stanje u Oružanim snagama je više nego zadovoljavajuće. Iz vojske se šalju dobre poruke. No, šteta je što se izgubilo godinu i pol i što se nisu pokrenuli novi projekti. Samo se nastavljaju projekti pokrenuti za mog mandata, što pokazuje nedostatak dugoročne vizije.”
Prema riječima naših sugovornika, najbolje vrijeme za vojsku tek dolazi jer vojni sustav tek treba ubrati sve benefite svog programa “Kadet” kroz koji u vojni sustav ulaze mladi, visokoobrazovani i motivirani dočasnici koji će vrlo brzo preuzeti vodeće pozicije u vojnoj hijerarhiji. Pritom treba naglasiti da govorimo o običnim vojnicima koji mjesečno primaju oko pet tisuća kuna plaću, dok je plaća visokih časnika između deset i 15 tisuća kuna.
Prijetnja ostavkom
No, da bi ti mladi dočasnici i budući časnici i nadalje bili visokomotivirani i uspješni, politika im treba stvoriti uvjete života i rada. “Već sam najavio da je u fokusu mog rada prije svega čovjek, ulaganje u bolje uvjete života i rada naših ljudi. Povećanjem obrambenog proračuna osigurali smo osnovu za pokretanje promjena u tom smjeru. Od 1. siječnja ove godine izjednačili smo subvencije za prehranu dočasnika i časnika te povećali subvencije za vojnike koji ostaju na smještaju u vojarnama”, naglašava ministar Krstičević.
Nažalost, od 2009. pa sve do ove godine država je štedjela najviše upravo na vojsci i vojniku. Iste godine kada je politika ostvarila svoj strateški cilj - ulazak u NATO, krenula su drastična rezanja vojnog proračuna. Tome je uzrok ekonomska kriza, ali i općeprihvaćena mantra kako smo sad pod NATO-ovim kišobranom pa ulaganje u naoružanje u opremu više nije potrebno. Primjerice, 2008. vojni je proračun iznosio 5,5 milijardi kuna, a 2016. godine 3,8 milijardi kuna. Suma vojnih izdataka od 2008. do 2011. iznosila je 20,3 milijarde kuna, a od 2012. do 2015. godine 17,5 milijardi kuna. Dakle, u drugom četverogodišnjem razdoblju smanjenje je iznosilo čak 2,8 milijardi kuna.
A sve te godine vojska je gasila požare, sudjelovala u borbama protiv poplava, obavljala medicinske letove, spašavala zalutale turiste po brdima i obavljala svoje zadaće u zemlji i inozemstvu. Financijsko smanjenje je kompenzirano smanjenjem osoblja i određenih prava zaposlenika u vojnom sustavu, smanjenjem broja vojnika u operacijama potpore miru te otkazivanjem ili odgađanjem određenih projekata opremanja i modernizacije, pa se navedena modernizacija morala kompenzirati iz viškova naoružanja koje je ponudio SAD.
Krstičević je pod prijetnjom ostavke uspio okrenuti taj trend i povećati ovogodišnji proračun za oko 400 milijuna kuna. Za razliku od njega, niti jedan njegov prethodnik nije želio otići s pozicije zbog rezanja proračuna. Odnos bivših vlada prema vojnom proračunu najbolje oslikava primjedba nekadašnjeg premijera Zorana Milanovića na opasku njegova ministra Ante Kotromanovića da SAD traži da NATO-ove članice izdvajaju dva posto BDP-a za obranu. “Ako to traže, neka plate”, dobacio mu je Milanović. Iako član saborskog Odbora za obranu, Franko Vidović, kaže kako tu nije riječ o povećanju proračuna, nego o povratku na razinu od godinu dana ranije, činjenica je da vojska danas ima više novca nego jučer. Antu Kotromanovića, pak, brine način trošenja tih sredstava. “Svi dosadašnji potezi pokazuju kako nema jasne vizije i strategije upravljanja sredstvima koja se troše na populističke poteze”.
Samo godinu dana prije velikog financijskog reza, 2008., suspendirano je obvezno služenje vojnog roka. Hrvatska je ostala samo na profesionalnoj vojsci za koju se tvrdilo da mora biti mala, mobilna i učinkovita. I ona je zaista postajala sve manja. Godine 2008. brojno stanje djelatnih vojnih osoba, odnosno profesionalnih vojnika iznosilo je 16.579, a danas je palo na 14.465. Odnosno, 2114 vojnika manje ili čak 15 posto! No, važan je omjer vojničkog i časničkog osoblja. Kada je 2011. godine general Drago Lovrić imenovan načelnikom Glavnog stožera, rekao je da će smanjiti omjer časnika u odnosu na vojnike jer mu treba “više mišića, a manje sala”. Kotromanović smatra da se u tome uspjelo te da je omjer vojnika i časnika sveden na zadovoljavajuću mjeru.
Sa smanjenjem brojnog stanja išao je i proces napuštanja vojarni. Mnoge su proglašavane neperspektivnima jer se vojska za njih nije mogla brinuti. Profesionalni su vojnici u nedostatku ročne vojske “tukli” stražu i gomilali su se golemi troškovi. Istodobno se nije odustajalo od razvijanja sve tri grane oružanih snaga: kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice. No, razvijanje tih grana, posebno potonje dvije, znači i ulaganje u modernizaciju, a Hrvatska za to nije imala novca. Još 2008. godine državni je vrh bio blizu odluke o nabavi eskadrile novih borbenih aviona, ali se od toga odustalo pa se i danas koriste MiG-ovi s početka 80-ih.
Avioni su remontirani u Ukrajini, ali kvaliteta remonta i porijeklo kupljenih aviona od Ukrajinaca i nadalje je upitno. “Naše zrakoplovstvo ovisi od dana do dana. Nikad ne znaš koliko tih aviona zapravo može poletjeti. A svima je jasno da na njih u iole ozbiljnom sukobu ne možemo računati. Oni služe tek za presretanje civilnih aviona i prelijetanje u službi nadzora zračnog prostora”, rezimira sposobnost hrvatskih borbenih aviona sugovornik Jutarnjeg. Osim toga, njihova je sposobnost ograničena jer i nadalje ne mogu letjeti noću. U takvom ozračju državni vrh mora odlučiti o nabavi borbene eskadrile u trenutku kad Hrvatska vojska zapravo nema nikakav relevantan protuzračni sustav kojim bi mogla štititi svoj zračni prostor.
Štednja na ljudima
Ništa bolja situacija nije ni u mornarici - tri raketne topovnjače čiji lanseri nisu radili, a nositelji Obalne straže su brodovi “Faust Vrančić” i “Andrija Mohorovičić”, sagrađeni 70-ih godina prošlog stoljeća. Srećom dok je još bilo nešto novca, od Finske su kupljene dvije raketne topovnjače sagrađene 1985. godine. U svakom slučaju, jedna predimenzionirana mornarica, puna raznovrsnih plovila koja zapravo nemaju mjesta u modernoj mornarici. Primjerice, danas HRM nema niti jedan brod kojim bi uz pratnju svoje trupe mogao prebaciti do Sjeverne Afrike, kao što ni Zrakoplovstvo nema transportni avion za strateški prijevoz snaga. Dva transportna aviona An 32 proglašena su neperspektivnima, iako je jedan od njih netom prije te odluke remontiran. U više misija u svijetu u ovom je trenutku više od 100 vojnika, ali u slučaju izvanredne situacije Glavni stožer ne može svojim snagama izvući vojnike, nego ovisi o saveznicima. Ipak, štedeći na ljudima, ukidanju svih mogućih dodataka i zatvaranju vojarni nešto se uštedjelo pa su vlastitim snagama remontirane rakete RBS i osposobljen obalni raketni lanser. Ispaljivanje RBS rakete s raketne topovnjače 2015. godine bio je najveći strateški događaj Ratne mornarice od vojne vježbe “Posejdon” kada je ispaljena posljednja raketa s nekog broda HRM-a. Osim toga, naručena je gradnja pet obalnih ophodnih brodova u domaćem brodogradilištu. Gradnja prvog broda debelo kasni i upitno je kada će biti završen.
Kopnena je vojska prema svim pokazateljima najbolji dio vojnih snaga. Ima 7674 profesionalna vojnika, a najjača snaga Kopnene vojske su dvije gardijske brigade, raspoređene u Kninu i Vinkovcima. Osim njih, treba istaknuti i Zapovjedništvo specijalnih snaga te Vojnu policiju. Prema riječima naših sugovornika, Kopnena vojska je sastavljena od istreniranih vojnika koji su sposobni u roku od 24 sata otići u bilo koji prostor. Zapovjedni kadar je dobar, ali je već pomalo star. No, to će se u budućnosti popunjavati kadrom iz projekta “Kadet”. Kopnena vojska opremljena je oklopnim vozilima Patria, od kojih još četrdesetak nije uvedeno u operativnu uporabu, a osam ih čeka opremanje vatrenom stanicom 30 mm. No, još nije napravljena doktrina uporabe tih vozila na čemu se, tvrdi ministar Krstičević, radi. Nadalje, tu je 220 vozila tipa MRAP koje je donirao SAD, a od kojih barem trećina zasad nije u funkciji. Čeka se dolazak haubica PzH 2000 iz Njemačke te završetak obuke pilota za helikoptere Kiowa s kojima bi udarna snaga Kopnene vojske trebala biti još veća. Naši sugovornici naglašavaju izuzetnu važnost opremanja vojnika jurišnom puškom domaće proizvodnje i izbacivanja kalašnjikova iz uporabe. No, operativno uvođenje jurišne puške VHS-2 tek je u tijeku. Posebno je važno da je sva oprema, odjeća i obuća na hrvatskom vojniku domaći proizvod. Taj je projekt osnažio i razvio domaću vojnu industriju, što podržava i sadašnje vodstvo Ministarstva.
Ušavši u Ministarstvo obrane, ministar Damir Krstičević je odjednom otvorio brojne fronte. SDP-ov član saborskog Odbora za obranu i bivši pripadnik Vojne policije Franko Vidović tvrdi da “ministar luta”. “Danas se bavi vojnim rokom, sutra kupuje avione. Čini se kako nema jasne strategije”. No, činjenica je da je višegodišnja nebriga o vojsci i srozavanje standarda došlo na naplatu. Vojarne su oronule i stare kao i tehnika pa odjednom curi na sve strane, a vremena je sve manje. Ministar tvrdi da se svemu pristupa planski i strateški. ”Nastavljamo s dugogodišnjim projektima poput gradnje obalnih ophodnih brodova, kupnje i remonta samohodnih haubica, obuke na helikopterima Kiowa Warrior, ulaganja u vojarnu u Petrinji te na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu. Sve te projekte treba kvalitetno završiti. Sve su to stvari koje nas čekaju u narednom periodu.” No, njegova prethodnika Kotromanovića brine što se ne donose odluke, što nema novih projekata. Primjerice, i dalje nema odluke o borbenom zrakoplovstvu. “Bojim se da će ta odluka dočekati novu Vladu za četiri godine”, naglašava Kotromanović.
Vojni prioritet
Za razliku od svojih prethodnika, Krstičevićeva pozicija ministra je znatno snažnija zbog položaja potpredsjednika Vlade, i to mu daje veću snagu u borbi za vojne prioritete. S te je pozicije krenuo u reorganizaciju sigurnosnog sustava i Strategija nacionalne sigurnosti je proglašena majkom svih dokumenata. Krstičević, kao i predsjednica Republike, naglašava da će ona odrediti daljnji smjer razvoja našeg sigurnosnog sustava. No, s druge strane naši sugovornici tvrde kako mi kao društvo patimo od “štancanja” prevelike količine dokumenata i odluka kojih se onda ne držimo. “Posljednju Strategiju napravili smo prije 14 godina. Je li nam zbog toga bolje ili lošije? Jedna strategija neće ništa učiniti, niti poboljšati stvari”, smatra sugovornik Jutarnjeg.
Hrvatski je sabor dosad donio dva Dugoročna plana razvoja Oružanih snaga. Bibliju budućnosti vojske. Prvi 2005., a ovaj trenutni vrijedi do 2024. godine. Niti jedan nije ispoštovan i nikada saborski Odbor za obranu, zastupnik ili Klub zastupnika neke od parlamentarnih stranaka nije zatražio od ministra obrane izvještaj o provođenju onoga što je izglasano, niti ih je zanimalo da li se to provodi. Ministar Krstičević sada za Jutarnji najavljuje reviziju trenutačno važećeg Dugoročnog plana razvoja, kao i drugih strateških dokumenata. U javnosti je nezapaženo prošao jedan izrazito važan detalj. Naime, novim je ustrojem u Ministarstvo obrane vraćen Samostalni sektor za vojno-policijske poslove, čime je Krim vojna policija vraćena pod okrilje Ministarstva obrane. Na taj je način vojsci ponovno izbijena mogućnost da istražuje samu sebe i kontrolira istrage koje se vode protiv njezinih djelatnika. Kotromanović pozdravlja tu ideju, ali ga brine postavljanje velikog broja djelatnih časnika u činu brigadira na civilna mjesta u Ministarstvu. “MORH je civilna institucija, a ovo mi sliči na militarizaciju Ministarstva.”
Uz Strategiju nacionalne sigurnosti i budući Zakon o domovinskoj sigurnosti, paralelno su u javnost bačena dva projekta: obnova služenja obveznog vojnog roka i revitalizacija već otpisanih vojarni. Ideja o ponovno obveznom služenju vojnog roka stara je više od dvije godine kada ju je pokrenula predsjednica Republike. No, kada joj je objašnjeno da bi to stajalo 500 milijuna kuna godišnje, sve je stalo. Sada je to aktualizirano, ali na jedan nesretan način. Kako 500 milijuna kuna nema, ideja je da se krene u, kako ministar kaže, “temeljno vojno osposobljavanje”. Ideja još nije ni razrađena, a činjenica je da ni načelniku Glavnog stožera, generalu Mirku Šundovu, ona nije najbolje sjela pa javno tvrdi kako bi bilo najbolje uvesti minimalno tromjesečni obvezni vojni rok. Franko Vidović naglašava da je ideja o vraćanju vojnog roka iznesena bez pravih argumenata. “Potrebno je razvijati modernu profesionalnu vojsku i stimulirati služenje dragovoljnog služenja vojske. Nemam ništa protiv služenja obveznog vojnog roka, ali za to treba stvoriti uvjete. Osim toga, u Zakonu o obrani piše da se služenje vojnog roka aktivira u slučaju neposredne ugroze države. A koja je to ugroza zbog koje bismo mi morali ponovno aktivirati vojni rok? Ako postoji, neka se jasno kaže. Ja ne vidim ni ugrozu, ni agresora.” I Kotromanović je izrazito kritičan prema toj ideji. “U ovom trenutku imamo solidan broj vojnika u odnosu na projekcije proračuna. No, ako se želi povećati njihov broj ili uvesti služenje vojnog roka, treba jasno reći zbog čega. Mjesecima se priča o ugrozama, ali se ne govori koje su to ugroze. Tko nas to ugrožava? Plaši se ljude, a ne pojašnjava se je li zemlja ugrožena. Neka nam kažu je li Beograd prijetnja. Ako nam je nabava MiG-ova 29 prijetnja, onda na to ne odgovaramo uvođenjem vojnog roka koji traje 28 dana. Tada nabavljamo sustave protuzračne obrane dometa 20 do 30 kilometara i riješimo stvari. Smatram da trebamo ulagati u razvoj dragovoljnog služenja vojnog roka i profesionalnu vojsku i njenu modernizaciju.“
Velika glupost
Ministar Krstičević tvrdi kako nema ništa protiv ulaganja i u dragovoljno vojno osposobljavanje. “To smo već i napravili. Povećali smo mjesečne naknade dragovoljnim ročnicima s 1190 na 2000 kuna, i to s ciljem privlačenja kvalitetnih mladih ljudi za popunu Oružanih snaga”.
Pojedini naši sugovornici tvrde kako je suspendiranje služenja vojnog roka bila jedna od najvećih gluposti i da je tragično što imamo mlade ljude koji nemaju pojma kako se drži oružje ili o osnovnim vojnim vještinama. No, prema njihovu mišljenju, njegovo vraćanje nakon deset godina bit će jako teško provesti. Isto misle i o planu ministra o ponovnom aktiviranju pojedinih otpisanih vojarni. “Za mene je to čisti populizam i dodvoravanje lokalnoj zajednici, a povećat će operativne troškove. Što će vojska u gradovima ako nema poligona za vježbanje. Mi smo okrupnjavali vojsku na lokacijama gdje su poligoni: Slunj, Petrinja, u budućnosti Gašinci. Ne može se vojska svaki dan vozikati do poligona kako bi se obučavala”, ističe Kotromanović.
Ministar Krstičević, pak, razmišlja drugačije. “U narednom razdoblju želimo u neke sredine, poput Vukovara, Sinja i Varaždina, u kojima je vojska tradicionalno bila prisutna, vratiti naše pripadnike.
Vojska u Zagrebu
Želimo i na taj način podizati kvalitetu života naših ljudi, a istodobno podizati i razinu sigurnosti i sposobnosti Oružanih snaga. Cilj je smanjiti broj onih vojnika koji svakodnevno putuju, neki i po dva sata u jednom smjeru do radnog mjesta, primjerice od Omiša do Knina. Vjerujem da će se ostvarivanjem ovog projekta postići višestruki učinci, kako sigurnosni, učinci na bojnu spremnost i sposobnosti, tako i ekonomski. U posljednjih nekoliko godina vojska je napuštala neke objekte za koje se tada procjenjivalo da nisu perspektivni za Oružane snage. Danas, sagledavajući rezultate takvog operativnog razmještaja, zaključujemo da su nužne određene promjene tog rasporeda i u tom smjeru ćemo poduzeti i određene aktivnosti. Bez obzira na neke primjedbe, siguran sam da Vukovar zaslužuje poticaj za snažniji ekonomski napredak. Pa nećemo, valjda, svu vojsku koncentrirati u Zagrebu. Ne želim nikakvu improvizaciju. Želim da u sve projekte idemo planski sa stručnom podlogom. Planiranje je izuzetno važno i na to ćemo staviti naglasak. Radimo analize, strategije, procjenu financijskih učinaka. Nakon toga ćemo prilagoditi i zakonski okvir, a na osnovi toga i implementaciju.”
No, pojedini naši sugovornici smatraju kako Ministarstvo obrane nema dovoljnu kvalitetu srednjeg menadžmenta koji bi vodio sve te projekte. Primjerice, nabavu i ugovaranje borbenog aviona. I oni se slažu da je planiranje jedna od najvažnijih stvari koje cijela struktura MORH-a i Oružanih snaga mora usvojiti. To je jedna od najvažnijih stvari koje od svojih članica traži i NATO. Prema riječima sugovornika, pozicija Hrvatske u središtu NATO-a je dobra. Negdje smo u zlatnoj sredini. Ali, ako ne usvojimo procese planiranja zajedničkih ciljeva i ne počnemo aktivno razmišljati što ćemo i kako ćemo, za pet ili deset godina mogli bismo imati problema.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....