STRUČNJAK SVJETSKOG GLASA Ugledni forenzičar otkrio što se može naučiti od serijskih ubojica i koja je CSI serija bolja

U Hrvatsku je stigao John Gerns, predsjednik Američke akademije forenzičkih znanosti (AAFS), najuglednije svjetske organizacije iz područja forenzičkih znanosti. Njegov je domaćin dr. Dragan Primorac, koji je u veljači ove godine izabran za predsjednika Odbora za međunarodne odnose AAFS-a.

Gospodine Gerns, molim vas da nam kao iskusni forenzičar date konačnu ocjenu: koja je od serija CSI najbolja, New York, Las Vegas ili Miami?

- Ha, moram reći da je svaka dobra na svoj način, razvijaju različite dimenzije forenzičke znanosti, uspjele su razviti svoje specifičnosti i jako su dobre. Čak ih i ja gledam. Ako već mora biti - najbolja mi je Navy CIS.

U Hrvatskoj ćete se sresti s ministrom obrane, predsjednicom, glavnim državnim odvjetnikom. Koji je cilj vašeg posjeta?

- Moj je cilj prije svega pomoći Hrvatskoj da dodatno razvije svoju forenzičku ekspertizu i ostale discipline. Već imate neke od najboljih na svijetu u nekim od disciplina, recimo kad govorimo o DNK, neke od sjajnih kriminalističkih istražitelja. Planiram posebno govoriti kako se forenzika koristi u borbi protiv terorizma i o nekim novim, različitim alatima koji se koriste u tu svrhu. Molim vas da razumijete kako o detaljima ne mogu govoriti zbog njihove osjetljivosti. Ali, ključ forenzike je da kad dođete na mjesto zločina, a i teroristički napad je zločin, samo često, nažalost, većih razmjera, kao nedavni slučaj u Bruxellesu... Dakle, kada stignete na mjesto zločina, imate mnoštvo pojedinačnih dijelova koji sami za sebe ne znače ništa. Mi ih koristimo kao u puzzleu i slažemo konačnu sliku. No, za to je potreban velik broj disciplina, mi ih sada u Akademiji dijelimo na 11 sekcija ekspertize od kojih svaka ima važnu ulogu. Tu su analiza otisaka prstiju, DNK, balistika, kriminalistika. Dakle, ključan je multidisciplinarni pristup.

Većinu ste svoje karijere proveli u američkom ratnom zrakoplovstvu. Možete li nam opisati neki od slučajeva koji ste rješavali.

- Da, u zrakoplovstvu sam proveo 32 godine, ali opet moram biti vrlo pažljiv jer je većina mog posla i dalje obvezana tajnom. No, mogu ipak opisati jedan slučaj ne navodeći nikakve detalje, imena ili mjesta. Dakle, jednog je dana stigla informacija o ubojstvu u jednoj od baza. Odmah sam sjeo u avion - tijekom karijere sam preletio milijune milja, avion mi je stvarno drugi dom - te sam otišao na mjesto zločina. Riječ je bila o ubojstvu zrakoplovnog časnika, bio mu je prerezan vrat, krvi je bilo po cijeloj prostoriji, možete zamisliti. Dočekala me naša forenzičarka koja me uputila u slučaj, iznijela mi sve što su do tada napravili i otkrili - i to vrlo dobro, moram napomenuti - i onda sam se prihvatio posla. Naime, supruga ubijenog časnika tvrdila je kako je njezin suprug imao problema s drogom te da je u svakom slučaju riječ o zločinu koji su počinili pripadnici tog miljea. No, dokazi se nikako nisu slagali s tom pričom. Trebali smo od trenutka dolaska, samo slijedeći dokaze te zatim definirajući pitanja na temelju onoga što nam dokazi govore, razotkriti cijeli slučaj. Nije bila riječ ni o kakvim dilerima droge, nego je žena zavela jednog od kolega svog supruga te ga nagovorila da ga ubije kako bi njih dvoje nakon toga mogli biti zajedno. Posebno je zanimljivo bilo kako je on, koji sada služi doživotnu kaznu bez prava na pomilovanje, pao na ispitivanju čim je suočen s pitanjima vezanima uz forenzičke dokaze. Priznao je i odveo nas do mjesta gdje je sakrio oružje. Eto, tako je izgledao moj posao.

Poznata vam je i situacija u ovom dijelu Europe, niste ovdje prvi put.

- Radio sam kao vanjski suradnik za Međunarodni sud za zločine na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) od 1994. do ‘97. Vrlo sam ponosan na to razdoblje svoje karijere, odradili smo veliki posao u otkrivanju žrtava, posebno kad je riječ o masovnim grobnicama.

Možete li nam reći nešto o lokacijama, onome što ste radili.

- Opet sam tu ograničen pravilima, ali mogu reći da je riječ o grobnicama i u BiH i u Hrvatskoj. Svoj posao smatram izuzetno važnim jer smo, otkrivajući identitet žrtava, dali priliku obiteljima da stave točku na te strašne događaje. Osim toga, mnogi dokazi do kojih smo dolazili bili su od velike pomoći u sudskim procesima i znam da su srušili obrane više optuženika. Naime, mi smo vrlo precizno obilježavali žrtve, koje su često bile u masovnim grobnicama u nekoliko razina, a zatim smo koristili sve discipline kako bismo utvrdili je li osoba ubijena u ratnoj operaciji ili je riječ o egzekuciji, je li ubijena s povezom na očima, jesu li ruke bile vezane iza tijela. Na temelju čahura odredili smo točno, u slučaju egzekucija, koliko je vrsta oružja korišteno pa se kasnije mogao odrediti broj egzekutora. Posebno je zanimljivo što mnogi od zločinaca nisu znali da svaka kliješta kojima su rezali žicu kojom su žrtvama vezali ruke ostavljaju jedinstven trag.

Dakle, ako se pronađu kliješta koja su ostavila trag, tada se s velikom sigurnošću može zaključiti da je njihov vlasnik, ili netko blizak njemu, sudjelovao u egzekucijama.

Koliko forenzika može pomoći kad je riječ o prevenciji terorističkih napada?

- Postoje određeni mehanizmi koji nam pomažu u tome, ali o njima ne bih. No, često koristimo iskustva iz slučajeva masovnih ubojica. Oni imaju svoj “potpis” uz svaki zločin, modus operandi koji je uspješan - jasno, dok ne budu uhvaćeni - i kojeg se stoga čvrsto drže, a što olakšava njihovo uhićenje. Slično je i s teroristima, ako vide da model funkcionira, oni će ga ponavljati, što se recimo posebno odnosi na izrađivače bombi. Kad jednom uhvatite njihov potpis, a to je posao u koji su uključeni mnogi stručnjaci, tada ih je moguće i uhititi.

Je li tako nešto otkriveno u slučaju nedavnih napada u Parizu i Bruxellesu?

- Na to vam pitanje ne mogu odgovoriti.