STRUČNA ANALIZA POLITIČKIH NASTUPA Kujundžić i Sinčić: Dva najgora kandidata ikad?

Prve dvije predsjedničke debate, održane u nedjelju i ponedjeljak na RTL-u i Novoj TV, nisu, nažalost, ponudile odveć ozbiljne politike, ali su javnosti pokazale ponešto o stvarnim profilima predsjedničkih kandidata, pogotovo dvojice manje poznatih, Ivana Sinčića i Milana Kujundžića. Odmah valja reći da su Kujundžić i Sinčić valjda najgori natjecatelji za predsjednika RH (među onima koji su uspjeli skupiti potpise) još od famoznog američkog biznismena Borisa Mikšića koji je prije desetak godina zamalo iz drugog kruga izbacio Jadranku Kosor.

Evo zašto.

Ivan Sinčić, nažalost, neprekidno laže.

Primjerice, Sinčić je na prvom sučeljavanju izjavio kako će smanjiti kreditne rate građanima s pedeset posto sadašnjih plaća na pet posto sadašnjih plaća.

Takvo što je, naravno, potpuno nemoguće.

Nadalje, Sinčić je izjavio da će pokazati dokumente koji dokazuju da grupa hrvatskih tajkuna zapravo posjeduje Inu; činjenica je da nismo vidjeli niti jedan dokument.

Postrojavanje u Savskoj

Nadalje, na drugom sučeljavanju Sinčić je Josipoviću predbacio što je pet puta, kao predsjednik Republike, primio pomoćnika nekog kompromitiranog direktora. Kada je Josipović zatražio da Sinčić imenuje tog čovjeka, koji je navodno pet puta dolazio u Ured predsjednika, Sinčić nije znao odgovoriti.

O bezbroj najnevjerojatnijih gafova, poput rečenice iz koje se dalo zaključiti da je Osama Bin Laden još živ (pa je zaprepaštena Grabar Kitarović Sinčiću morala upasti u riječ poluglasnom primjedbom: “Ali, on je mrtav”), ne treba posebno niti govoriti.

Ivan Sinčić uvjerljiv je još i manje nego Boris Mikšić koji je tvrdio da će za njegova mandata hrvatski GDP rasti više od dvadeset posto.

Sinčić bi, naravno, bio i ostao tipični izborni redikul, čija popularnost govori o očajničko-rezigniranom stanju u dijelu hrvatske javnosti (za što svi jesmo odgovorni), da se ovih dana na YouTubeu nije pojavila njegova snimka iz braniteljskog šatora.

Anarhizam i HDZ

Na toj je snimci sasvim razvidno kako anarhistički kandidat uvježbava jedan svoj javni istup s Josipom Klemmom, istaknutim pripadnikom policijske frakcije Hrvatske demokratske zajednice.

S obzirom na tu snimku, postaje pomalo teško povjerovati u autentičnost Sinčićeva anarhizma i antipolitičarskog garda; čovjek koji se buni protiv svih hrvatskih političara i protiv cijelog establishmenta odjednom blisko surađuje s pripadnikom uskog HDZ-ova establishmenta?

Vrijeme će pokazati je li gospodin Sinčić još jedan od autohtonih jurodivih kandidata kakvi nas maltretiraju svakih pet godina ili je tu riječ i o stanovitoj akciji “paraobavještajnog podzemlja”.

Narodni genij

Kada je, pak, riječ o Milanu Kujundžiću, više od njegove agresije zaprepašćuje Kujundžićev totalitaristički psihički profil.

Kujundžić se na prvom sučeljavanju javnosti obraćao s “moj hrvatski narode”.

Tko ga je, pobogu, ovlastio da tako patronizira milijune hrvatskih građana? Po čemu su oni “njegovi”?

Nadalje, Kujundžić upravo inzistira na izravnoj vezi vođe i naroda, što je jedna od glavnih značajki svakog totalitarizma.

I naposljetku, njegovi verbalno nasilni ispadi često završavaju bez argumenata, s poštapalicom “Sve vi to znate”, “Sve će se znati” i tome slično.

Kujundžić, čini se, podrazumijeva da on mora biti u pravu i da mu nisu potrebni argumenti kako bi dokazao da jest u pravu.

Zanimljivo je da gospodin Kujundžić povemeno inzistira na demokratskim procedurama, što svakako treba pohvaliti, da bi se odmah zatim bacio u euforično slavljenje narodnog genija, predvođenog prepoznatim vođom.

Opasan za demokraciju

Svaki političar takvog profila opasan je za bilo koju demokratsku državu, pa je stoga dobro što je dr. Kujundžić vrlo, vrlo daleko od drugog kruga. Kolinda Grabar Kitarović zasad se ponaša kao da je se sučeljavanja ne tiču; njeni su odgovori općeniti (osim što se izjasnila protiv lustracije, što valja poštovati), ona rijetko ulazi u polemike, a kada iznosi konkretnije političke stavove, kao u slučaju vanjskopolitičkih pitanja, ti se stavovi često poklapaju s mišljenjima Ive Josipovića, što je i logično: državna politika svake zemlje uvjetovana je nizom realnih okolnosti i obveza, i naprosto ne podnosi radikalna odstupanja.

Ustavne reforme

Sam predsjednik Josipović jedini, u oba sučeljavanja, pokušava govoriti o konkretnom političkom programu (riječ je o njegovu prijedlogu ustavne reforme).

U većini polemika Josipović je očekivano superioran, ali je prilično krivo procijenio važnost slučaja Jaguar kada je realno siromašnog Sinčića optužio za korupciju jer se vozi u dobrom autu. Josipoviću su takvi, pomalo nervozni potezi potpuno suvišni.

Dosadašnja predsjednička sučeljavanja pokazala su - kako se i očekivalo - da se za mjesto šefa države natječe samo dvoje kandidata: Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović.

Druga dvojica tek su dodatno kontaminirala hrvatsku javnu scenu.