ŠTO MOŽE DONIJETI ZAKON O POBAČAJU Hrvatska već sad ima najkraći rok za legalni pobačaj i najvišu cijenu

Ustavni sud početkom ove godine, odlučujući o 26 godina starom zahtjevu za ocjenu ustavnosti zakona koji regulira pobačaj, nedvosmisleno je zaključio: zabrana pobačaja na zahtjev je nedopustiva.

Dakle, potpune zabrane pobačaj na zahtjev, bez obzira na pojačane aktivnosti desnoorijentiranog civilnog sektora i stava aktualnog ministra zdravstva Milana Kujundžića da “život treba štititi od začeća do smrti”, u Hrvatskoj neće biti. No, postojeći zakon, koji datira iz 1978. godine, sasvim će se sigurno mijenjati - također sukladno odluci Ustavnog suda, koji je dao Saboru rok od dvije godine da izradi novi propis.

Kako će izgledati konkretni tekst zakona nije poznato, jer radna skupina za njegovu izradu još nije ni oformljena. No, bude li donesen u mandatu HDZ-ove Vlade, za očekivati je da bude restriktivniji od dosadašnjeg po pitanju pobačaja na zahtjev, a nekoliko je odredbi kojima se željene restrikcije mogu realizirati.

1. Rok u kojem se može zatražiti pobačaj

Skraćivanje najdužeg dopuštenog trajanja trudnoće tijekom kojeg se može obaviti pobačaj koji nije posljedica medicinskih indikacija (malformacija djeteta ili ugroza ženina života i zdravlja) jedna je od mjera kojom se može otežati pristup pravu na pobačaj: ako se propiše ekstremno kratak rok (npr. 4 tjedna) pobačaj se tom mjerom može u stvarnosti potpuno onemogućiti, jer se radi o roku u kojem žena još ni ne zna da je trudna.

Hrvatska, uz Sloveniju, već sada ima najkraći propisani rok za obavljanje pobačaja na zahtjev u EU - 10 tjedana trudnoće. Najveći dio država članica propisuje 12 tjedana (Austrija, Belgija, Danska, Finska, Njemačka, Portugal, Španjolska, Mađarska, Češka, Bugarska...), Italija propisuje gotovo 13 tjedana (90 dana), a Francuska, Španjolska i Rumunjska 14 tjedana.

2. Obavezno nemedicinsko savjetovanje prije pobačaja

Gotovo sve države propisuju da žene koje žele obaviti pobačaj moraju prije toga obaviti ginekološki pregled i porazgovarati s liječnikom o tijeku i mogućim posljedicama postupka. Države koje propisuju i obavezno savjetovanje sa psihologom ili stručnjakom za planiranje obitelji u manjini su. Najrigoroznije obavezno savjetovanje propisuje Njemačka, u kojoj je potvrda o savjetovanju preduvjet za podnošenje zahtjeva za abortus, a savjetovanje se može obaviti u nekoj od licenciranih ustanova, pa čak i u vjerskoj zajednici, što je opcija koja se spominje i u kontekstu novog hrvatskog zakona. Jedan dio država propisuje pravo žene (ne i obavezu) na savjetovanje (Danska, Portugal, Bugarska), a dio država propisuje obavezno savjetovanje o kontracepciji i izbjegavanju neželjene trudnoće nakon pobačaja (Francuska, Finska).

3. Period mirovanja

Period mirovanja je razdoblje od ženina dolaska u bolnicu sa zahtjevom da pobaci do samog izvršenja postupka, a namijenjeno je dodatnom promišljanju o postupku i njegovim alternativama. Konzervativci ističu period mirovanja i obavezno savjetovanje kao minimalni zahtjev države prema ženi koja želi abortirati, dok liberali drže da se radi o nepotrebnom psihičkom mučenju žene koja je već donijela odluku.

Period mirovanja u EU ima propisano 11 država članica (Belgija, Francuska, Latvija, Mađarska, Italija, Njemačka, Španjolska, Danska...), i to u trajanju od tri do 14 dana.

Hrvatska u postojećem zakonu ne propisuje takav period, no, kako se može čuti, u novom zakonu - bude li ga radila HDZ-ova Vlada - takav će period gotovo sigurno biti propisan.

4. Plaćanje pobačaja

Pobačaj na zahtjev u Hrvatskoj ne pokriva zdravstveno osiguranje već ga plaća sama žena, bez obzira na njezin socioekonomski status. Budući da nadležno ministarstvo zdravstva nikada nije definiralo jedinstvenu cijenu, isti se zahvat u različitim bolnicama različito naplaćuje. Kirurški pobačaj tako košta od 1000 do 2500 kuna, što ga, u odnosu na prosječnu plaću u državi, svrstava među najskuplja u EU.

U većini država EU troškove pobačaja na zahtjev za sve žene pokriva zdravstveno osiguranje (Belgija, Velika Britanija, Nizozemska, Švedska, Danska, Finska, Italija, Portugal, Španjolska, Litva, Grčka...).

Naplaćuju ga, uz Hrvatsku, još Austrija, Slovačka, Latvija, Češka i Luksemburg. U Estoniji žene plaćaju 1/3 cijene zahvata, u Bugarskoj je besplatan za djevojke mlađe od 16 i žene starije od 35 godina, a Njemačka, Mađarska i Rumunjska propisuju dohodovni cenzus te je zahvat besplatan za žene s niskim primanjima.

Skupoća zahtjeva smatra se najvećom preprekom u osiguranju prava žene na pobačaj. U novom zakonu ili popratnim pravilnicima može se očekivati formiranje jedinstvene cijene zahvata za cijelu Hrvatsku, no gotovo je sigurno da za ženu i dalje neće biti besplatan.

5. Pobačaj maloljetnica

Većina država, jednako kao i Hrvatska, zahtijeva odobrenje roditelja ili skrbnika za izvođenje pobačaja na zahtjev koji zatraži djevojka mlađa od 16 godina: nakon 16. godine takvo odobrenje nije potrebno i djevojka može obaviti pobačaj i bez znanja roditelja.

U Austriji je pristanak roditelja potreban ako je djevojčica mlađa od 14 godina, a za one između 14 i 18 godina liječnik utvrđuje može li sama shvatiti postupak na koji se odlučuje.

U Češkoj je roditeljski pristanak potreban za mlađe od 16, ali liječnik obavještava roditelje o obavljenom zahvatu i za djevojke od 16 do 18 godina. U Francuskoj pak maloljetnice trebaju doći na zahvat u pratnji odrasle osobe, ali to ne treba biti jedan od njezinih roditelja. Velika Britanija i Belgija ne traže pristanak roditelja s obzirom na dob djevojke.

Glasine oko novog rješenja u hrvatskom zakonu govore da bi ova odredba mogla biti postrožena te da bi pristanak roditelja mogao biti propisan za sve djevojke mlađe od 18 godina.

6. Priziv savjesti

Priziv savjesti, koji je pravo liječnika i ne mora nužno biti dio zakona koji regulira pobačaj, jedna je od najvećih realnih prepreka pristupu pobačaju u većinski katoličkim državama (Slovačka, Španjolska, južna Italija...). U Hrvatskoj je većina ginekologa zaposlenih u državnim bolnicama, koje su dužne obavljati pobačaj, uložilo priziv savjesti.

Regionalne razlike u učestalosti priziva savjesti velike su - dok je u Splitu priziv uložilo 95 posto liječnika, u Rijeci to nije učinio niti jedan. Nakon što je 2014. godine ustanovljeno da u pet javnih bolnica niti jedan liječnik ne izvodi pobačaje, resorni ministar zdravstva donio je odluku da na području svake županije mora postojati barem jedna bolnica čiji liječnici obavljaju pobačaj, a u koju će svi ostali s tog područja upućivati žene koje im se obrate.