STJEPAN JE 1998. OPELOM STARIM 43 GODINE SUPRUGU VOZIO OD ZAGREBA DO LUXEMBOURGA Danas su on, Milka i auto još zajedno. Samo su malo sporiji

U najmanjoj ulici u Zagrebu, skučenom trešnjevačkom odvojku zabijenom u gusti red obiteljskih kuća, u polumraku dvorišne garaže, okružen gomilom alata, Stjepan Pongrac ponovno popravlja svoj automobil.

Ne znaš tko je stariji, Pongracu su 84. godine, ali za to ne mari. Od svoga, 60 godina starog Opel Olimpia Rekorda, posljednjega takvog u zemlji ne namjerava odustati.

Pa čak i kad mu se motor bio pokvario, lani u listopadu, izvadio ga je i bacio i otpad pa sad sastavlja čak dva nova. Za dva i pol mjeseca novi je Oldtimer Rally, a Pongrac od 1988. nije propustio nijedan, pa nek’ bude proklet ako se ne pojavi i na sljedećemu.

Bitka protiv zaborava

I tako već 41 godinu zaredom, otpisani od svijeta, ovdje na Trešnjevci, jedan starac i njegov stroj odbijaju pasti u zaborav.

- Bit ćemo na vrijeme spremni - uvjerava me.

Sjedimo u omalenoj kuhinji, svaki sa svoje strane stola, među nama gomila papira, a Pongrac s vrha uzima jedan, ispisan velikim, masno otisnutim slovima.

Ovo sam sam smislio, upozorava me.

“Ljubitelji oldtajmera svojeglavi su, jako uporni i ćudljivi. Ponovno daju život stroju koji je vrijeme pregazilo”, glasno pročita pa me pogleda, očekujući reakciju.

- Jesam li to dobro napisao, ha?, smije se i otvara fotoalbume, prebire po zahvalnicama i plaketama, otvara mi prozor u eru koja je davno prošla, ali u kojoj se on očito puno bolje snalazio.

Široke ceste, jeftino gorivo, muškarci koji sami popravljaju svoje aute, pa ih svake subote poliraju u dvorištima. Stjepan pokraj svojega uvijek pozira ponosno, često u odijelu, s visoko uzdignutom bradom. Svijet se otad potpuno promijenio.

Sve se promijenilo

- Ulice su bile poluprazne, nije svatko imao za auto, voziti je bilo ugodno, sve smo slagali vlastitim rukama, a benzin je tekao u potocima. Danas je sve potrošno, samo se zamijeni i baci, na autu više ništa ne možete dotaknuti bez kompjutera. Povuda gužva, sve prebrzo, nervozno. Za mog Opela dijelovi više ne postoje, mladi mehaničari danas ga više ne znaju popraviti - govori mi dok ulazimo u garažu.

Njegov Opel Olimpija proizveden je u Njemačkoj 1956., a Pongrac ga je kupio 19 godina kasnije, za tadašnjih 150 dinara. Htio je baš taj, karavan verziju, “da bi imao čime prevoziti krumpir i daske”.

U četiri desetljeća nikad nije pao na tehničkom pregledu, redovito ga registrira, nije doživio nijedan sudar, a iako je Hrvatsku proputovao uzduž i poprijeko, te još obišao dobar komad Europe, auto ga je izdao samo jednom, i zbog sitnog kvara ostavio na autoputu, 50 kilometara od Zagreba.

- Stao sam kraj ceste, izvadio svoj alat i krenuo popravljati, kad eto ti dva mlada policajca. Priđu mi, ja im objasnim što mi se dogodilo. Smiju se, kažu mi da oni o autima ne znaju ništa, osim voziti ih, pa me odšlepaju do najbliže benzinske crpke. Sam sam ga popravio, a kako drukčije, i onda kao raketa odjurio kući - prisjeća se.

‘Kokice moja’

Te 1998. godine, prve godine Jutarnjeg lista, Pongrac se pojavio na stranicama gradske rubrike. U odijelu, s kravatom, uredno začešljane sijede kose, pokraj svojega dragulja. Upravo se bio vratio s 1300 kilometara dugog puta Europom. Supruga i on, oboje već tada umirovljenici, u automobilu koji je tada navršio 43 godine, do Luxembourga su, uz samo jednu stanku za noćenje, stigli za 22 sata. Stjepan je tamo i nazad vozio sam, supruga je uživala u razgledavanju. I prigovarala, dodao je novinaru tada uz osmijeh.

Punih 18 godina kasnije auto i dalje izgleda impresivno, a Stjepan i Milka jednako su prisni, samo se i njih dvoje i automobil malo sporije kreću. Poziraju nam zagrljeni pored vozila u kojemu su proveli mnoge zajedničke godine, a Stjepan Milki i dalje tepa “kokice moja”.

Stalno je drži za ruku, ne pušta je iz vida.

Njegov Opel ima 1500 kubika, tri brzine i u najboljim danima potegao bi najviše do 120 kilometara na sat. Da bi ga svih ovih godina održao u voznom stanju nabavio je još šest automobila s kojih je za njega skidao dijelove. Bile su to olupine, neke je dobio jako jeftino, neke su mu darovali, a danas kaže, u zemlji više ne postoji niti jedna Olimpija tog godišta koja je u voznom stanju. Tijekom godina dolazili su mu i kupci, ali Opela nikome nije htio prodati.

- Ne mogu procijeniti kolika mu je vrijednost, meni je to više sentiment, a i toliko sam ga puta popravio da ga znam napamet. Ne znam što bih uopće s novim autom. Ovog ovdje mogu rastaviti i sastaviti zavezanih očiju - kaže mi.

Iako je njime prošao stotine tisuća kilometara, zadnji put ga je restaurirao 2005. Tada ga je cijeloga još jednom popravio i lakirao, brojač kilometara vratio na nulu i sada na njemu piše 78 tisuća km.

Vozačku dozvolu ima još dvije godine, a onda će je opet morati produljiti. Ni sam ne zna hoće li to doživjeti.

- Malo se bojim za njega, govori mi dok rukom prelazi po Opelovu boku. Tog dana, kad mene ne bude, kaže, ni njemu se ne piše dobro.

Djecu ima, ali oni za auto nisu zainteresirani, u muzej ga ne da, a na otpadu ne bi htio da završi. Planira još jednu vožnju.

I zato u polumraku tijesne garaže, okružen alatom, u najmanjoj ulici u Zagrebu, Stjepan Pongrac ponovno popravlja svoj automobil.