Ljubica dnevno prijeđe više od deset kilometara a da se zapravo ne makne s mjesta. Adresa joj je ista od ranog jutra do kasnog poslijepodneva, a potplati izlizani. Smije se. Drago joj. Mali ljudi u velikom svijetu obično završe na kraju teksta. Otpočinu tek pod čempresima.
- Nije mi teško. Naučena sam na rad - sliježe ramenima kao da ne shvaća pitanje. Nitko je još nikada nije pitao je li joj teško raditi. A i zašto bi je uopće takvo što itko pitao? Da je li joj teško raditi? Svašta. Ljubica Džoić čistačica je u Spaladium Areni, dvorani sagrađenoj u Splitu uoči Svjetskog prvenstva u rukometu 2009. godine. Zdanje je to veliko sedam etaža i 13.000 četvornih metara. Koje čisti jedna čistačica. Ljubica.
- Navikla sam biti sama. I, ne brinite, sve stignem - jednostavno će. Skromna je Ljubica. Spaladium, naime, blista. Kao da je jučer otvoren. I serklaži tome svjedoče. Isti su kao onog davnog prosinca kad je čovjekova noga prvi put kročila u gotovu arenu. Čuj, gotovu... Ako je ovo gotovo, kako tek onda izgledaju nezavršeni objekti?
- A, tu smo negdje, na jednoj trećini - ozbiljno će Tomislav Ćoko.
- Znači da jedna trećina nije gotova? - neuko ćemo.
- Jedna trećina je gotova - odgovara Tomislav. Nadimak mu je Cantona. Isti je slavni francuski nogometaš. Pogledajte pa se uvjerite. Kilo gore, dolje, nebitno. - Igrao sam i ja nogomet, u Belgiji, tamo sam i dobio nadimak - s guštom se prisjeća. I on svaki dan obiđe cijeli objekt. Nije Ljubica jedina u Spaladiumovu timu s velikom kilometražom. Na stotine hodnika, na tisuće metara, ako se izgubiš, mjesecima bi te tražili.
- Na što bi ovo sličilo da mi ne obilazimo... - nabacuje nam Cantona idealnu loptu za nastavak članka. Čuvari blaga. Njih šestero. Plus jedan vanjski suradnik. Renco Posinković, Ivan Ljubičić, Tomislav Ćoko, Marko Lozić, Vedran Galić, Ljubica Džoić i Ivan Ćubelić. Spaladiumova družina. Renco je na čelu ekipe. Kako je nekoć pazio na vratima hrvatske vaterpolske reprezentacije, tako danas pazi na vratima Spaladiuma.
- Borimo se. Dan za danom. Ni korona nas nije ubila, a bilo je toliko gadnih dana da smo stvarno mislili da smo gotovi - govori Renco, voditelj prodaje i marketinga. Od 7. ožujka i koncerta klape Rišpet u Spaladiumu nije bilo niti jednog jedinog javnog događaja. A glava im je ipak iznad vode.
- Spasila nas je njemačka ekipa koja je u Splitu ovo ljeto snimala film i kojima je naša dvorana bila baza - objašnjava.
- Korona, kao što vidimo, opet eskalira, a iz Stožera su nam se baš nekidan javili da bi im Arena mogla opet biti potrebna. Ipak, nadajmo se da neće - drži fige Renco. Stajala je 80 milijuna eura. Napravljena je u rekordnom roku, za 420 dana. I najbolja je od svih hrvatskih arena. Ne da družina ni čuti da bi moglo biti drukčije.
- Pogledajte ovo, gdje to ima da šleper s opremom može ući nasred dvorane - pokazuje golemi ulaz Vedran Galić, zadužen za zaštitu.
- Moćna je ovo zgrada, baš moćna... - dodaje Mario Lozić, električar i kotlovničar. Naslanja se na vanjsku jedinicu klima-uređaja. Zuji. Jedva čujno.
- Što se čudite, ove klime su svjetska klasa, već godinama rade bez prestanka. E, ne gase se, rade 24 sata na dan sedam dana u tjednu, i pogledajte ih, kao nove su - ponosno će Mario.
- Cijela dvorana premrežena je najsofisticiranijom tehnologijom, sve što poželite Spaladium ima - domeće Renco. Ima njihov Spaladium i bazen, 25-metarski. Na jednoj od gornjih etaža. Problem je samo što curi na sve strane. Propušta.
- Ne rugajte se - uzvraća šestorka. Ne rugamo se. Da barem jesmo. Spaladium Arena uistinu ima predviđen i bazen. Koji nikad nije sagrađen. Ostalo je samo korito koje se puni kišnicom. Koja se pak prelijeva po pročelju. I tamnim staklima. Maštela tu ne pomažu.
- Zločin bi bio dopustiti da sve ovo propadne - gorko će Renco. Svaka stolica, a Spaladium ih ima više od 12.000, vrijedi 200 eura. Slobodno zbrajajte, množite, što god hoćete. Ima Spaladium i četiri svlačionice veličine 160 četvornih metara. Svaka. A malih je toliko da ih nisu ni brojali. Ima i osam liftova. Kojima se možete vozati od nesagrađenog hotela preko nesagrađenog trgovačkog centra do nesagrađene garaže. Obilazimo ruzinavi dio Spaladiuma i šutimo. Najružnija najbolja dvorana na svijetu bolno propada. Ljušti se poput stare hollywoodske glumice. A pravu predstavu još nije ni odigrala.
- Tko god je vidi izvana, unutra najradije ne bi ni ušao. Ali kad uđe, nikome se ne izlazi - objašnjava Renco. On i Ivan Ljubičić (opravdano odsutan voditelj financija) čarobnjaci su u tom tužnom cirkusu. Alkemičari.
- Mnogi to ne znaju, ali od 2011. godine u Spaladium Arenu nije ušla ni lipa društvenog ili državnog novca. Ni lipa! Sve što smo zaradili, sami smo zaradili - tvrdi Renco. Uopće se ne zamara kritikama programa koji dovodi u Split.
- Kao prvo, ja ništa ne dovodim, mi smo samo pružatelji usluga, iznajmljivači dvorane, a ne organizatori. A kao drugo, nama je svejedno, Boban Rajović ili Celine Dion, ista je to lova - napominje. Osnovni problem Spaladiuma je što nema domaći tim, sportsku ekipu koja bi svakog vikenda u Lori igrala utakmice. Možda tek da se Toni i Dino sutra skinu...
- I unatoč tome uspijevamo preživjeti. Malo sajmovi, malo koncerti, malo filmovi... i držimo se. A ova godina je trebala biti baš dobra. Imali smo predviđene i kvalifikacije u košarci za Olimpijske igre, a zbog korone je sve stalo - zdvojno će Renco. Strah ga je, kaže, i pomisliti što bi se s Arenom dogodilo ako bi njegova šestorka od nje digla ruke.
- Dogodila bi se potpuna devastacija, sve bi ovo u trenu bilo razgrabljeno. Evo, samo da nam struju isključe, kako je to izračunao sudski vještak Vinton Afrić, nastala bi šteta od 17 milijuna kuna i povratka više ne bi bilo - grozi se crnog scenarija Posinković. Vodi nas do ureda u kojem sjedi Natalija Mladineo, stečajna upraviteljica. Spaladium joj nije jedina muka - čitatelji je mogu pronaći i u pričama o Dalmacijavinu - ali joj je, neka nam dopusti umjesto nje priznati, opstanak splitske arene poseban izazov.
- Tu sam od 2016. godine, a kraj ovog postupka još se ne nazire - počinje gospođa Natalija. Svaka tri mjeseca objavljuje službena izvješća. Sizifov posao.
- U ovom stečajnom postupku oslonjeni smo na rezultate koje sami postignemo u procesu davanja u zakup Spaladium Arene. Za razliku od ostalih Arena u Hrvatskoj, nismo na budžetu i nemamo pomoć institucija lokalne uprave. Time smo još više izloženi tržišnim oscilacijama koje su u ovom trenutku COVID-a 19 izuzetno turbulentne - kaže stečajna upraviteljica.
Banke koje su s više od 50 milijuna eura kreditirale gradnju Arene trenutačno sudskim putem pokušavaju vratiti što se vratiti da. S druge strane su Grad Split i vrsni ekonomist Dejan Kružić koji je upravo ovoga tjedna slavodobitno objavio kako je dokazao da banke ne govore istinu.
- Vode se tri vrlo složena sudska postupka i teško je reći dokad će sve to trajati i kako će završiti. Možda bi dvoranu netko i kupio, ali ovako je o tome bespredmetno razgovarati - govori Natalija Mladineo. Čini se kao da Spaladiumu netko namjerno izmiče tlo pod nogama, kao da nikoga ne zanima što Spaladium može živjeti i živi o čemu svjedoče i svi uredno dobiveni atesti.
- Jako se teško samofinanciramo, ali ipak uspijevamo, snalazimo se na sve načine. No, u uvjetima prouzročenih COVID-om-19 nećemo biti u stanju još dugo u rokovima namirivati dospjele obveze. Skup je ovo proizvod, ali iznimno važan za zajednicu, za cijelo društvo, jer danas je civilizacijska norma imati ovakav objekt.
Spaladium Arena predstavlja opću društvenu korist na dobrobit svih građana Splita, Županije pa i cijele Hrvatske i tako treba biti i tretirana od svih navedenih institucija - veli naša sugovornica. Spaladium Arena je, kaže, nedovršena simfonija. Kad su rukometaši otišli kućama, na ostatak objekta se zaboravilo. Ekonomska kriza je učinila svoje, konzorcij koji je po ugovoru s Gradom onu jednu trećinu brzo nadozidao, još se brže raspao, a poslovni toranj, komercijalni centar i garaža ostali su kao batrljak na izmučenom tijelu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....