Pogledaj ti koja je ovo travestija od grada”, rekao je jedan moj splitski znanac u nedjeljnu izbornu večer , “ovdi i kad su samo dva kandidata, mi ne možemo izabrat jednog a da ima priko pola glasova.” Taj komentar možda i najbolje opisuje apsurdni ishod gradonačelničkih izbora u Splitu, izbora koji su, spletom drugih okolnosti, postali jezičac preko kojeg su dvije najveće nacionalne stranke - HDZ i SDP - mjerile ukupni rezultat lokalnih izbora 2013.
U situaciji u kojoj je, kako je rekao Tomislav Karamarko, “pobjednik izbora u Splitu pobjednik ukupnih izbora” - i SDP i HDZ koncentrirali su u posljednja dva tjedna i novac i propagandne napore ne bi li splitskom pobjedom nadoknadili poraz u Zagrebu. Bila je to mrtva utrka u kojoj su u konačnici odlučivali mikroni. U gradu koji u administrativnim granicama ima 170 tisuća stanovnika SDP-ovac Ivo Baldasar pobijedio je HDZ-ovca Vjeku Ivaniševića za pukih 600 glasova, a da pri tom ni jedan od njih dvojice nije dobio natpolovičnu većinu: pobjednik Baldasar pobijedio je sa 49 posto listića.
'IDEM NA PARADU I OTVORIT ĆU GAY CENTAR U SPLITU' Intervju s Ivom Baldasarom
A prije samo nekoliko tjedana ništa nije slutilo taj ishod. Javna je tajna bila da je Ivo Baldasar ponajprije bio izbor lokalnog SDP-a, izbor s kojim zagrebačka središnjica niti je bila sretna, niti je u njega polagala velike nade. Mnogi koji su pratili stranačku politiku tvrdili su tada kako Zagreb samo čeka da Baldasar propadne pa da pomete cijeli splitski ogranak i restarta ga od nule. Nadalje, Baldasar uopće nije tipični političar kakvog Split voli. U gradu koji voli neovisne kandidate i liste, on je bio tipični stranački kadar.
U gradu koji obično voli živopisne, bučne i osebujne ljude, Baldasar se izdvajao kao miran, pitom i (po mnogima) mlak čovjek, “apaurinski” vijećnik koji u četiri kerumovske godine nije podigao glas. U gradu u kojem su glasači ljevice žestoko ideologizirani i ogorčeno antituđmanovski, Baldasar je vlastitom glasačkom tijelu dizao kose izjavama da mu se kip Tuđmana sviđa, kao i time što je na Gradskom vijeću glasovao za križ na Marjanu.
Pored svega toga, Baldasar je izbore dočekao kao šef agencije za obalni promet (što bi se reklo - “ministar za trajekte”), a to je pozicija koja vam u Dalmaciji jamči omraženost, jer ste vi taj koji ljude “usrećuje” poskupljenjem trajektnih karata. Ništa Baldasaru nije išlo na ruku: ni vlastita stranka, ni opće ozračje, ni ankete. A onda se dogodio obrat.
Što je uzrokovalo taj obrat? Razloga je očito više od jednog, no rekao bih da je najvažnija činjenica koja je išla Baldasaru na ruku bila nagli uspon predizbornih izgleda Željka Keruma u tjednima neposredno prije prvog kruga.
Kad je Kerum nizom pučkih fešti i otvaranjem Zapadne obale od potpunog autsajdera postao ozbiljan kandidat za drugi krug, splitski glasači kao da su se trgnuli, paralizirani pomišlju da im slijede još četiri godine blamaže. Stoga su glasači koji su inače bili skloni drugim lijevim ili liberalnim kandidatima, i koji su glasovali za njihove liste, koncentrirali glasove na onog koji se činio kao najveći branik još jednom mandatu kerumovaca: a to je bio Baldasar.
Ovom tijesnom pobjedom SDP se tako vraća na vlast u gradu u kojem je - to se često zaboravlja! - zapravo vladao daleko najveći dio hrvatskog višestranačja. SDP je na vlasti u Splitu - uz jedan kratki prekid uzrokovan prelaskom vijećnika u HDZ nakon Oluje - bio od 1992. do 2004., u pravilu u koalicijama u kojima su razne liberalne stranke davale gradonačelnika, a SDP glavninu ruku za većinu u Gradskom vijeću.
Tog perioda Splićani se ne sjećaju po dobru, a memorija na to razdoblje puno klijentizma i razvojnog lutanja bilo je nesumnjivo i jedan od razloga za Kerumov politički uspon. U odnosu na prethodnike do 2004., Baldasar je sad u puno povoljnijoj situaciji. Pred sobom ima puni četverogodišnji mandat i veće ovlasti. U Gradskom vijeću nema većinu, ali bi je lako mogao okupiti uz pomoć dvije neovisne liste (one Marijane Puljak i one Ivana Grubišića).
Ima i vlastitu stranku na vlasti u Zagrebu, što 90-ih godina HSLS i SDP Splita nisu imali. Ima - ukratko - uz sebe niz povoljnih faktora. Ali - ima i grad u kojem je stanje loše, u kojem su komunalne službe u kaosu, nesanirani deponij raste u centru grada, u kojem istočni dijelovi još nemaju kanalizaciju. Ima grad koji je nakon sloma industrije potpuno izručen monokulturi turizma, u kojem povijesni centar rapidno gubi stanovništvo, gradska je blagajna opustošena, a u tjednu uoči izbora škver je otpustio 1500 radnika, povećavši ionako strašnu bilancu od 20 tisuća nezaposlenih.
Što može, i što kani u toj situaciji napraviti Baldasar? Na početku kampanje njegov se program doimao kao tipični program Kukuriku-gradonačelnika, orijentiran na “razvojni model” betona i bagera, te na monokulturu turizma. Baldasarovi planovi o izmještanju željezničkog kolodvora, o gradnji kongresnog centra u luci i nekoliko tisuća hotelskih kreveta u obodu centra grada digli su kosu na glavi dijelu lokalne javnosti, koja se prepala kako će nakon “osebujnih” kerumovskih problema dobiti “uobičajene”, “pulsko-dubrovačke” probleme i morati ratovati s još jednim kukuriku-gradonačelnikom lobistom.
Tijekom kampanje - međutim - Baldasar je oprezno ustuknuo. Među prvima je potpisao Kodeks za Marjan, Torcidi je obećao da neće dirati “navijačko samoupravljanje” u Hajduku, a s Ivaniševićem se sukobio oko projekta marine na Žnjanu.
Dok je Ivanišević podržao taj projekt iza kojeg stoji krupni građevinski poduzetnik i donator njegove kampanje Zvonko Kotarac, Baldasar se usprotivio i insistirao da Žnjan mora ostati javan. Tako smo se tijekom kampanje suočili s “dva” Baldasara - prvim koji je nezaposlenima nudio nadu lasvegaskim razvojnim vizijama, i drugim koji je znao uspostaviti most s civilnim društvom i izgovarati rečenice koje malobrojni splitski sektor civilnog društva voli čuti.
Izbori su prošli i ta “dva” Baldasara sada moraju postati “jedan”. Drugim riječima, Splitom se mora početi upravljati. A to je upravo ono što u tom gradu nitko ne radi već duže vrijeme.