Obožavam internet. Nisam još pogledala dokumentarni film “The social dilemma”, ali duboko sam uvjerena da ništa na ovom svijetu ne može pokvariti tu savršenu vezu koju world wide web i ja imamo.
Pisanje je, naime, samotan posao. Pokušajte me shvatiti: kad si 24 sata u danu zatvorena sama sa sobom, kad misliš da si napisala sve riječi koje su ikada postojale i bile ti dostupne, kad je vrijeme koje moraš odvojiti za šetnju psa već ozbiljan prekršaj prema deadlineu, kad se hraniš ostacima ostataka iz hladnjaka jer je i kuhanje trošenje vremena koje moraš uložiti u pisanje ne bi li ne dobila otkaz zato što si indolentno sve pretpostavila tom istom pisanju koje ti život znači proteklih pet dana, taj prozor u svijet, koji možda nekad jest bio pseudo, ali sad je svakako stvaran i aktivan, znači ti sve na svijetu. Ima još takvih zanimanja. Sjećam se dobro trenutka kad je moja prijateljica Badema jednom na setu sapunice na koji smo je zatvorili na šest mjeseci vikala:
- Oduzmite mi sve, samo mi mobitel nemojte oduzeti! Smijala sam se s onim bolnim grčem spoznaje: da, istina je da živimo na bizaran način, ali je istina i da smo personalizacijom sadržaja uz pomoć tehnologije ipak doskočili toj izolaciji - kontakt je jednostavno suštinska ljudska potreba i voljela bih iskoristiti ovaj trenutak da napišem da mi nije jasno kako su se majke dojilje zabavljale prije ere WhatsApp mamećih grupa podrške. Ništa na ovom svijetu nije mi značilo kao thread #generacija2015 u to neopisivo samotno vrijeme kad sam emanirala suludu dozu hormona kroz svaku poru svoje kože, ništa na ovom svijetu mi ne znači kao Instagram kad moram duboko udahnuti da bih podnijela stres produkcijskog sastanka, ništa me ne može opustiti kad na istom krajičkom vidnog polja ugledam neki blesavi meme.
Na dan zagrebačkog potresa prvi se meme pojavio nekoliko minuta nakon trešnje. Ništa mi na ovom svijetu nije bilo draže nego Facebook poruka koju sam primila za vrijeme te iste trešnje: bio je to znak da su ljudi živi, da se brinu za mene, da me vole, da smo zajedno u još jednom apokaliptičnom užasu koji je u našem gradu, osim smrtonosnog nepoznatog virusa i snijega, uključivao i Pavla Kalinića u tenku s megafonom te vladavinu Milana Bandića, na trenutak tijekom 18 dugih godina ometenu samo zatvorom.
Ništa me, kažem, ne može natjerati da mi mobitel nije u ruci, osim, u redu, možda mraka kazališne premijere, ništa me ne može natjerati da se bojim interneta, osim ideje da moje žensko dijete za desetak godina samoprozvani stručnjak za skijašku opremu i teškoradeće junake hrvatskog sporta ne zamoli da se fotografira (nemam snage ni napisati kako, oprostite mi, majka sam) ne bi li joj on omogućio putovanje u Milano. Ovaj zaplet, koji se navodno (moram napisati navodno da me taj navodni bijednik ne tuži za klevetu jer još nije ni optužen, a kamoli osuđen, a fakat ne bih, ispričajte me, financirala njegovu obranu pred sudom) dogodio nedavno u Zagrebu, zvuči kao loš krimić iz osamdesetih, kad je Milano bio nedosanjani san jedva propupalih djevojčica s betona na rubu grada. Ova iz realne priče, navodno, odbila je ostarjelog gurua za nošenje skijaških naočala na kacigama, i ako ovo čitaš, sestro, svaka ti čast, i tebi i tvojim roditeljima, jer znam da se sa, koliko god pametna i stabilna bila, ljigavim agresivnim navodnim prijetnjama u stilu “neke se djevojčice igraju na platou ispred kuće, a neke idu u Milano”, nije lako nositi. Ti si moja heroina, jer djevojčice svakodnevno, nažalost, preko tih okrutnih spravica koje obožavamo, mobitela, iPada, MacBook Aira i alata kao što su razne društvene mreže, dobivaju poruke sličnog karaktera, i neke se i slikaju, i ako ovo čitate i vi cure, i vi ste moje heroine, i ne mora vas biti sram, i ne morate se bojati i naknadno to prijaviti. Kad god žrtva i može progovoriti, pravo je vrijeme za to.
S prijateljicama koje imaju žensku djecu često razgovaram o tome kako spriječiti takvu komunikaciju. Jer dijete, dakako, nije nikada ni za što krivo u odnosu odrasli-dijete. Postoji određena kontrola, postoje filtri, ali, suštinski, jedini je način da se to zaista u određenoj mjeri spriječi drakonska kazna i osuda bilo kojem tipu koji ovakvo što pokuša.
Ovaj navodni dotični, nazovimo ga Navodni, jer će tako meni biti lakše ne prekršiti zakon koji kaže da čovjeku ne smijem odati identitet, iako je, dakako, to za što ga se sumnjiči jedan od najgorih zločina protiv čovječanstva u mislima majke jednog ženskog djeteta, napisao je navodno i neku knjigu zbog koje je polupoznat, a navodno je i jednom prilikom pisao nešto o skijanju za upravo ovaj medij koji ja tako dobro poznajem i volim.
Postoji stoga priča o tome kako ga “kolege žele zaštititi”, pa samo da vam odmah kažem: čovjek koji mami maloljetnice ili zlostavlja punoljetne žene, navodno ili dokazano, od ove kolumnistice može dobiti samo prst kakav sam pokazivala i kandidatu za predsjednika republike. I dok se slažem da je važno, i to ne važno, nego presudno, da se o svakom slučaju zlostavljanja piše (uz obaveznu zaštitu identiteta žrtve), možda bismo mogli svi mi koji imamo priliku pisati trebali uvesti obavezan sat o tome kako se ni jedan slučaj zlostavljanja ne bi smio koristiti kao poligon za spinove o tome da netko nekoga štiti, a pogotovo ne za daljnji abuse: stavljati bilo čije slike, kolege s naroda točka hr, uz potencijalno osumnjičenog pedofila, izvan je svake pameti. Slučajevi abuziranja maloljetnica nisu i ne smiju biti klikbajt teme.
A nisu ni teme koje valja zaobilaziti. Ipak, dajte da se dogovorimo da slučajni sumnjivi hohštapler koji je htio na račun neke sportske redakcije putovati po budućim rasadištima koronavirusa i tamo vjerojatno ordinirati po principu ogavnog zavođenja obećanjem Milana, kao da je Milano maltene milijun followera na TikToku, NIJE novinar, i pogotovo nije novinar kojeg štitimo, već naprosto navodni zlostavljač. Mediji moraju biti snažni saveznici sistema u borbi protiv seksualnog nasilja i, da, nažalost, u svom neznanju ili nerazumijevanju problematike nasilja ili pak trci za klikovima (koja je posljedica borbe protiv te iste platforme koja je igralište za pedofile) podržavaju, pa čak i perpetuiraju, kulturu nasilja umjesto da se protiv nje bore. Ali, ima nas koje vide djevojke koje kažu ne, i koje će im aplaudirati na mjestu moći, i koje onima koje nisu bile dovoljno jake čuvaju mjesto u zagrljaju, i ima nas koji nikad neće pustiti nasilje bez osude.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....