SKRIVENI DETALJ HAŠKE PRESUDE MLADIĆU REVIDIRA POVIJEST SUKOBA NA PODRUČJU BIVŠE JUGOSLAVIJE Kako je fusnota 15357 abolirala Miloševića za rat u BiH

Haaški sud je u presudi Ratku Mladiću amnestirao Slobodana Miloševića i Beograd od odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini, tiho, ne objavljujući to na velika zvona. Milošević je imao neke veze s Karadžićem i Mladićem, ali prema mišljenju ICTY-ja nedovoljno jake da bi se smatralo da je član udruženog zločinačkog pothvata u sklopu kojeg su počinjeni zločini u Bosni i Hercegovini.

Iako je Mladić optužen da je zločine počinio zajedno s Miloševićem i njegovim beogradskim suradnicima, suci su u srijedu čitajući sažetak presude izbacili lidera Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića, čovjeka bez kojeg vjerojatno ne bi bilo rata u bivšoj Jugoslaviji. I doista, u samoj presudi navodi se da suci nisu našli dokaze da bi Slobodan Milošević ili netko od njegovih beogradskih kolega bio suučesnik udruženog zločinačkog pothvata od 1991. do kraja 1995. godine s ciljem protjerivanja Hrvata i Bošnjaka, tadašnjih Muslimana, s velikih dijelova BiH na kojima su Srbi htjeli svoju etnički homogenu državu.

Neobično je da je ta vrlo važna činjenica sakrivena u fusnoti broj 15357 na dnu 2090. stranice haaške presude Mladiću: “Sudsko vijeće nalazi da je više osoba sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu, uključujući Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića, Bogdana Subotića, Momčila Mandića i Miću Stanišića”. Uz to ide fusnota, na dnu stranice malim slovima: “Dokazi koje je primilo sudsko vijeće nisu pokazali da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović ili Vojislav Šešelj sudjelovali u realizaciji zajedničkog kriminalnog cilja”.

Vrag je u detalju: Zaključak suda kako nema dokaza da su Milošević, Stanišić, Simatović, Šešelj i Arkan bili dio srpskog udruženog zločinačkog pothvata u BiH navedena je tek u sitnoj fusnoti na samom dnu stranice 2090. presude Ratku Mladiću

Krivnja za genocid

Nisu suci umanjivali zločine, nego su svu odgovornost pripisali samom vodstvu Srba u BiH.

Presuda protiv Ratka Mladića, koju je ICTY izrekao u srijedu, jedna je od najvažnijih presuda toga suda. Zločini koje ste počinili među najstrašnijim su zločinima poznatima čovječanstvu i uključuju genocid i istrebljivanje, istaknuo je sudac Alphons Orie trenutak prije nego što će ratnom zapovjedniku vojske Srba u BiH objaviti kaznu doživotnog zatvora. Nema veće kazne niti teže optužbe od genocida. Mladić je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, ubojstva i protjerivanja nesrba 1992. na istoku i zapadu BiH, teror civila dugotrajnom opsadom Sarajeva i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce 1995. kako bi natjerao NATO da odustane od zračnih udara na srpske položaje oko Sarajeva.

Presudu doživotnog zatvora pozdravile su žrtve i Sarajevo, Banja Luka ju je osudila, kao i veći dio srpske javnosti. Presudu je pozdravio glavni tužitelj ICTY-ja Serge Brammertz: “Sudsko vijeće je prihvatilo naše dokaze da je Mladić bio ključni sudionik u četiri udružena zločinačka poduhvata. On i drugi visoki rukovodioci imali su namjeru provesti svoje političke i vojne ciljeve počinjenjem genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina”, stoji u tužiteljevoj izjavi. Niti riječi o tome da je Sud odbacio nešto što je Tužiteljstvu bilo važno.

Najvažnije je osuditi odgovornog za zločine, i to je učinjeno. Ipak, nakon čitanja presude Mladiću ostaje gorak okus da je Haaški sud na kraju svoga rada, u jednom od najvažnijih suđenja, potiho beogradski vrh amnestirao od odgovornosti za njihovu ulogu u najkrvavijem ratu nakon raspada Jugoslavije. Nije bilo agresije na BiH, sve je to samo građanski rat? Čisto pravno, osuđen je samo Ratko Mladić jer se samo njemu sudilo, Milošević je mrtav i ne može mu se više suditi, udruženi zločinački pothvat samo je pravni oblik kojim se služi tužiteljstvo u Haagu. Formalno, niti je Miloševićev režim bio na optuženičkoj klupi, niti ga Haag može amnestirati pred poviješću.

Očito se u slučaju Ratka Mladića dogodilo isto što i u prošlogodišnjoj, također nepravomoćnoj presudi Radovanu Karadžiću: suci su prihvatili tezu tužiteljstva da su zločini srpske strane u Bosni i Hercegovini počinjeni u sklopu provođenja cilja udruženog zločinačkog pothvata, ali su zaključili da nema dokaza da je Milošević bio dio toga. Nema! Za javnost u Hrvatskoj i barem polovini Bosne i Hercegovine to je poput šamara.

Bi li se bez podrške JNA, Miloševićevih povjerenika za specijalne poslove poput Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, bez Arkana i kapetana Dragana, bez Legijinih Crvenih beretki, bez kamiona punih oružja i municije iz Srbije i konvoja s cisternama nafte uopće mogla zamisliti prvo srpska pobuna u Hrvatskoj, a potom i divljačko razaranje Bosne i Hercegovine od proljeća 1992.?

Uloga Miloševića i srpskog državnog vrha u ratu u Hrvatskoj detaljno je opisana u pravomoćnim presudama lideru RSK Milanu Martiću i, još važnije, u haaškom priznanju Milana Babića, koje je u nekom sretnijem razvoju situacije u regiji moglo poslužiti kao temelj novoga hrvatsko-srpskog pomirenja. Umjesto toga, većinska javna mnijenja ostala su zakopana u pozicijama iz 1991. godine.

Po haaškim presudama Mladiću i Karadžiću, a teško da će u žalbenom postupku to biti preinačeno, ostat će zabilježeno da Milošević i Beograd nisu imali presudan utjecaj u ratu u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj zasad još jesu, premda je Milošević umro prije nego što je stigao biti osuđen za zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. ICTY je također propustio optužiti vrh JNA za zločine u Hrvatskoj (osim suđenja oficirima za napade na Vukovar i Dubrovnik), ali još čekamo pravomoćne presude Vojislavu Šešelju te šefovima tajne službe MUP-a Srbije Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću.

Sud nije prihvatio oslobađajuću presudu šefovima beogradskog SDB-a Stanišiću i Simatoviću, Miloševićevim specijalistima na terenu za izazivanje rata, pa im se ponovo sudi po optužnici u sklopu udruženog zločinačkog pothvata u kojem su sudjelovali Milošević, zapovjednici JNA Veljko Kadijević i Blagoje Adžić, zatim Šešelj, Arkan te lokalni lideri poput Martića i Karadžića. Preko Simatovića i Stanišića Milošević je pripremao rat u Hrvatskoj i BiH, slao dobrovoljce i opremu i održavao veze s pobunjenicima. Taj proces je zadnja, premda već sasvim slaba mogućnost da u arhivima ICTY-ja ostane potvrđena srpska piramida zločina koji Beograd povezuje sa zločinima od Vukovara do Dubrovnika, od Prijedora do Zvornika.

Srbija kao Mađarska

Sad Miloševića i Beograda više nigdje nema po stratištima u BiH.

Mladiću se sudilo po optužnici iz 1995., izmijenjenoj nakon njegova uhićenja 2011. Bio je optužen za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata, u kojem su poimenično navedeni ljudi iz političkog vrha Srba iz BiH - Karadžić, Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, zatim Slobodan Milošević kao predsjednik Srbije, a kasnije Jugoslavije, šefovi SDB-a Jovica Stanišić i Franko Simatović te Željko Ražnatović Arkan i Vojislav Šešelj, čije su paravojne postrojbe sudjelovale u zločinima i etničkom čišćenju u velikom dijelu BiH. Cilj udruženog zločinačkog pothvata bilo je stvaranje etnički homogenih prostora nove srpske države u BiH, koji je provođen nizom zločina od 1991. do kraja 1995. godine.

Prilikom čitanja sažetka presude u srijedu sudac Orie dvaput je spomenuo vezu Mladića i Beograda: govoreći o udruženom zločinačkom pothvatu istjerivanja nesrba s velikih dijelova BiH od 1991. do kraja 1995., naveo je da je Mladić “bio u direktnom kontaktu s članovima rukovodstva u Srbiji i članovima Generalštaba vojske Jugoslavije kako bi osigurao da vojne potrebe VRS-a budu zadovoljene”. Osim toga, u vrijeme opsade Sarajeva on je “primao vojnu pomoć od jedinica vojske Savezne Republike Jugoslavije”. Tu bi valjda uloga Srbije bila slična ulozi Mađarske ili Slovenije u ratu u Hrvatskoj, jer netko je sigurno održavao veze s Ljubljanom i Budimpeštom kako bi osigurao da potrebe Hrvatske vojske budu zadovoljene. I treći put je sudac spomenuo Beograd, indirektno, kad je govoreći o pokolju u Srebrenici rekao da su zločine počinile jedinice vojske i policije Srba u BiH, osim u Trnovu. Što je bilo u Trnovu? Ona poznata jeziva videosnimka egzekucije zarobljenih Muslimana koje je počinila specijalna jedinica iz Srbije, Škorpioni. Samo oni i nitko više.

Alphons Orie nije rekao da je Milošević amnestiran, on samo nije spomenuo Miloševića čitajući u srijedu prijepodne sažetak presude Mladiću. Pravno je važna presuda, a ne sažetak, ali presudu od 2526 stranica malo će tko čitati.

Ono što ostavlja dojam jest događaj izricanja presude, prenošen uživo preko televizije i interneta, a ne sama presuda. Suci onda o tome vode računa. Zašto sada nisu izgovorili to što su napisali na 2090. stranici presude? Zašto nisu u kameru rekli da dokazi koje su primili ne pokazuju da su Milošević, Stanišić, Šešelj i Arkan sudjelovali u realizaciji zajedničkog cilja udruženog zločinačkog pothvata?

Prešutjeli su, kao što su lani to prešutjeli drugi suci na presudi Karadžiću, koji je osuđen na 40 godina zatvora. Prešutjeli su da su, nakon što je Međunarodni sud pravde (ICJ) 2007. odbacio tužbu BiH za genocid, i oni zaključili da Beograd nije imao ključni utjecaj na Srbe u BiH. Mladiću i Karadžiću trebalo se suditi po istoj optužnici, ali je postupak razdvojen jer je Karadžić uhićen 2008., tri godine prije Mladića.

“Uspjeh odbrane”

“Upravo to što je srpsko rukovodstvo izostavljeno iz presude, jer za to nema dokaza, predstavlja uspjeh Karadžićeve odbrane”, pohvalio se jedan od Karadžićevih odvjetnika Goran Petronijević kad je prošle godine, nekoliko mjeseci nakon presude, ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić rekao da je Haaški tribunal presudom bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću priznao da u genocidu i ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini nema krivnje Srbije i Slobodana Miloševića.

Nije baš da Milošević nije imao nikakve veze. U Mladićevoj presudi navodi se da je Vojska Jugoslavije slala oružje i municiju Vojsci Republike Srpske (VRS).

Pri zapovjedništvu Vojske Jugoslavije bio je uspostavljen takozvani 30. kadrovski centar preko kojeg je Beograd plaćao vojnike koji su se borili u BiH u sastavu VRS-a, piše u presudi. Međutim, suci smatraju kako dokazi nisu potvrdili da je Vojska Jugoslavije izdavala zapovijedi ili bila sposobna za izdavanje zapovijedi vojnicima priključenima VRS-u. Niti su utvrdili da su vojnici Vojske Jugoslavije, ili MUP-a Srbije, počinili neke zločine u BiH. Dakle, Srbija je bila pod sankcijama, a i dalje je plaćala oficire u VRS-u, ali bezinteresno, bez namjere da ostvari utjecaj.

Dominantan utjecaj

Puno detaljnije se odnos Miloševića i bosanskohercegovačkih Srba razmatra u presudi Radovanu Karadžiću, što je također prošlo ispod radara javnosti. Zašto Haaški sud nije objavio kad je odustao od uloge Miloševića u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji je rezultat današnja Republika Srpska?

U presudi Karadžiću stoji kako ko vijeće nije zadovoljno dokazima da je Milošević bio suglasan s planom trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i Hrvata s teritorija BiH na koje su Srbi iz BiH polagali pravo. Milošević nije bio član udruženog zločinačkog pothvata, štoviše, on je osuđivao etničko čišćenje, stoji u presudi. Odnosi Miloševića i Karadžića, složio se sud, počeli su se pogoršavati 1992., a do 1994. se uopće više nisu slagali. Međunarodni promatrači ustanovili su da je Milošević imao dominantan utjecaj na vodstvo Srba u BiH i uvjeravao ih da prihvate određene prijedloge tijekom mirovnih pregovora. Međutim, “do srpnja 1994. pukao je odnos između RS-a i Srbije”.

Najmanje od ožujka 1992. došlo je do neslaganja između Miloševića te Karadžića i Mladića na sastancima s međunarodnim predstavnicima, Milošević je s drugim srpskim liderima otvoreno kritizirao BiH Srbe zbog zločina protiv čovječnosti i etničkog čišćenja, i zbog toga što vode rat za svoje vlastite ciljeve. Na početku su se slagali jer su i Karadžić i Milošević htjeli da BiH ostane u Jugoslaviji kako se srpski narod ne bi odvajao od Srbije, ali su odvjetnici obrane uspjeli uvjeriti suce u ono što je Milošević cijelo vrijeme rata uvjeravao međunarodnu javnost: da je on JNA povukao iz BiH kad su mu to naredili, i da on nema nikakve veze s onim luđacima Karadžićem i Mladićem. Po haaškim sucima, Milošević čak nije odgovoran ni za proglašenje Republike Srpske početkom 1992. odlaskom srpskih zastupnika iz Skupštine RBiH, čime je praktično počeo rat.

Kakve bi veze onda imao s ratom? Početkom 1992. Miloševića su međunarodni predstavnici informirali o protjerivanju Muslimana iz BiH, navodi se u presudi. On im je rekao da će sve što će se dogoditi u BiH biti grozno i da će odgovornost za to snositi oni koji su odlučili odvojiti BiH od Jugoslavije, a da on nema vlast nad bosanskim Srbima. “Vijeće primjećuje da je izvorno Milošević imao iste interese kao bosanski Srbi, ali kad im se interesi razilaze, njegov utjecaj na bosanske Srbe se također smanjuje”, stoji u presudi. Sudsko vijeće je vodio južnokorejski sudac O-Gon Kwon, jedan od sudaca s procesa Miloševiću.

“Je li to humano?”

U odjeljku presude posvećenome Miloševiću haaški suci ga opisuju kao osobu koja se svađala i ljutila na Karadžića i Mladića, i bezuspješno pokušavala utjecati na njih. Milošević je na sastanku Vrhovnog savjeta obrane pritiskao vrh RS-a da pristane na podjelu BiH u sadašnjem omjeru pola-pola, pitajući se zašto bi svijet prihvatio da Srbi u BiH, koji čine samo trećinu stanovništva, dobiju više od 50 posto teritorija. “Je li to humano, je li to fer?”, pitao se Milošević.

Bio je “ekstremno ljut” kad Karadžić nije prihvatio Vance-Owenov plan i na privatnom ga je sastanku psovao, citira se u optužnici. Tako nešto teško će naći među Tuđmanovim transkriptima sa sastanaka s liderima Herceg-Bosne. Kad RS nije prihvatila plan, Milošević je uspostavio blokadu na Drini i obustavio političke i ekonomske veze s vodstvom Srba u BiH, stoji u presudi Karadžiću.

Milošević je zadnjih pet godina života proveo u haaškoj ćeliji, najozbiljnije optužbe protiv njega bile su one za zločine u BiH. Desetak godina od njegove smrti ICTY ga tiho amnestira. “ICTY nije učinio ništa da objavi činjenicu da su očistili Miloševića od upletenosti u udruženi zločinački pothvat”, napisao je Andy Wilcoxon u detaljnoj analizi Karadžićeve presude. To su tiho zakopali na stranici 1303 od 2590 stranica presude Karadžiću, ukazuje Wilcoxon na stranici Off-Guardian, pritom sasvim svjesni da se gotovo nikome neće dati kopati po tome. Znači li to da su u Haagu postigli dogovor da ne diraju mrtve, pa nećemo čuti ime prvog predsjednika kad se bude čitala presuda za Herceg Bosnu? Pričekajmo ipak srijedu 29. studenoga.