Miroslav Škoro u jednoj stvari ima pravo - pozicija i ovlasti predsjednika države nisu dobro riješeni i treba ih korigirati.
No, želimo li biti parlamentarna demokracija i zemlja političkog pluralizma, onda bi korekcija ovlasti šefa države trebala ići u posve suprotnom pravcu od onoga koji zagovara Škoro. Jer, to što Škoro želi prilično je opasno po demokraciju.
Polazi od premise da je baš on autentični reprezent naroda i njegove volje i traži alate da tu volju kao šef države realizira. Poručuje da ne želi biti fikus, nego pravi gazda koji će imati pravo raspisivanja referenduma (što bi bio alat za “usmjeravanje” volje naroda) i koji će sam birati ustavne suce, dakle članove jedinog tijela u državi kojemu predsjednik odgovara za kršenje Ustava.
Ulogu predsjednika treba korigirati, ali nipošto u pravcu koji vodi tome da jedna osoba, pa makar neposredno izabrana, dobije pravo autentičnog tumačenja i provođenja želje naroda.
Neprovedive ovlasti
Aktualne ovlasti šefa države koje su ostale u raskoraku između polupredsjedničkog sustava, kakav smo imali u vrijeme Franje Tuđmana, i parlamentarnog uređenja, kakvo je u velikoj većini zemalja zapadne demokracije, trebalo bi dodatno suziti, a one koje preostanu staviti u funkciju normalnog djelovanja svih poluga vlasti.
Smanjimo li mu ovlasti, pitanje je trebamo li nakon toga neposredno birati šefa države. Osobu koja će potpisivati zakone, nakon izbora imenovati mandatara za sastavljanje Vlade, te eventualno supotpisivati odluku o imenovanju veleposlanika, ne treba birati neposredno. Takvog predsjednika može se izabrati dvotrećinskom većinom u Saboru ili tijelu koje bi uz saborske zastupnike činili predstavnici lokalnih vlasti, gradonačelnici i načelnici.
Sadašnje predsjedničke ovlasti u nekim segmentima ulaze u djelokrug rada Vlade, ali su neprovedive i služe samo tome da onaj tko zasjedne na Pantovčak u ruke dobije alat kojim može mutiti vodu. Što, recimo, znači da predsjednik sukreira vanjsku politiku ako nema ni jedan mehanizam koji mu jamči njenu provedbu?
Ili da može sazvati sjednicu Vlade i njome predsjedati?
Ništa.
Predsjednik ne može prisiliti Vladu da donese neku odluku, a još manje da je provede. Aktualnom premijeru jedino može zagorčavati život, što su svi redom, od Stjepana Mesića, preko Ive Josipovića do Kolinde Grabar-Kitarović, i radili.
Da bismo dobili predsjednika države koji će pet godina dokazivati da nije fikus, prolazimo kroz skupe i iscrpljujuće kampanje tijekom kojih cijela zemlja stane. Vlada Andreja Plenkovića već je u leru, a glavno je pitanje može li im Grabar-Kitarović okrenuti leđa i u zadnji čas reći da neće biti kandidatkinja HDZ-a.
Druga stvar koja muči Plenkovića je Miroslav Škoro. Ne odvaguje se samo to ima li Škoro izgleda pobijediti na izborima, nego se procjenjuje opasnost od raskola u HDZ-u s obzirom na to da će se dio stranke sasvim sigurno svrstati uz Škoru.
Ulozi u ovim predsjedničkim izborima posebno su veliki. Ako HDZ izgubi Pantovčak, velike su šanse da izgubi i na parlamentarnim izborima, što bi značilo službeni početak rata u HDZ-u. Pobijedi li Zoran Milanović, SDP ima šanse opet osvojiti vlast. Pobijedi li Škoro, možemo reći da je pitanje dana kada će krajnja desnica ući u Vladu.
Svi se tresu, i to na izborima za osobu koja će u pet godina staviti 25 supotpisa na imenovanja, davati izjave da Vlada treba raditi bolje, i na naš račun proputovati pola svijeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....