DIJANA VINCEK

‘Skinite masku, gluha sam... Život mi je od uvođenja ove epidemiološke mjere postao paradoks‘

Gluhe osobe nalaze se često u neugodnim, nerijetko i nemogućim situacijama zbog maski koje pokrivaju usta sugovornika
Dijana Vincek
 Darko Tomas/Cropix

Dosad je uglavnom bila tišina, a onda je stigla korona. Četrdesetpetogodišnjoj Dijani Vincek brzo je pokazala da se čovjek može osjećati još izoliranije.

Birati odlazak isključivo u trgovine u kojima poznaje prodavače. U kafiću šutke prijeći preko činjenice da je konobar donio pogrešnu narudžbu.

Poštu napustiti bez obavljena posla.

Ono što je struka diljem svijeta nametnula kao prvu liniju borbe protiv epidemije, obitelji Vincek, pored zaštite, posljednjih je mjeseci znatno otežalo život koji je i prije toga bio sve samo ne normalan.

Život pun nesporazuma

Dijana je gluha osoba, a otkako je i u Hrvatskoj uvedena obveza nošenja maski u svim zatvorenim te otvorenim prostorima u kojima nije moguće držati propisanu distancu, život joj je više nego ikad ispunjen nesporazumima. I to cijeloj obitelji, s obzirom na to da gluhoću imaju i njezin suprug i dvije kćeri, kao i majka, od koje je naslijedila invaliditet.

"Evo, baš je neki dan suprug s djecom bio u McDonald'su, i umjesto na automatu, narudžbu odlučio predati na pultu. Djevojku koja je tamo stajala zamolio je da skine masku pojasnivši joj da ne čuje, ali ona je to odbila. Nije imao izbora: prstom joj je pokazao što želi naručiti, a na kraju je umjesto s coca-colom, kući otišao s nekim drugim sokom", smije se Dijana dok mi prepričava svoju svakodnevicu.

Susrele smo se u prostorijama Saveza gluhih i nagluhih osoba Grada Zagreba, gdje je Vincek zaposlena, a kako bismo se lakše sporazumjele, pomagala nam je prevoditeljica Irena Vučinić. 45-godišnja Dijana dio je prilično velike zajednice gluhih i nagluhih osoba, koja, prema podacima iz Registra osoba s invaliditetom, broji 13 tisuća osoba s oštećenjem sluha, iako su procjene da je ta brojka i znatno viša. Svejedno, prilična je to količina populacije o čijoj svakodnevici, nažalost, država nije previše razmišljala kad je propisivala mjere zaštite od korone, ostavivši gluhe osobe u zrakopraznom prostoru, u kojemu im je, vrlo naglo, praktično dokinuta mogućnost komuniciranja. I to ne samo komunikacija s osobama koje ne znaju znakovni jezik, nego i s onima koji ga poznaju, s obzirom na to da znakovanje u pravilu uvijek dolazi s cijelim setom dodatnih radnji: mimikom lica, kao i raznim nemanualnim oznakama, zbog čega je pogled na usne govornika jedan od preduvjeta dobrog razumijevanja.

image
Dijana Vincek
Darko Tomas/Cropix

"Kad u razgovoru s gluhom osobom pokrijete usne te pokazujete samo znakove, to vam je otprilike kao da čujućoj osobi govorite tako da izostavljate sve samoglasnike", pokušava mi dočarati moja sugovornica.

Ipak, otkako su uvedene maske, najgori nesporazumi redovito nastaju u najbanalnijim, pa time i najčešćim, životnim situacijama koje je, koroni usprkos, nemoguće izbjeći.

Doduše, Dijana mi priznaje kako od pojave pandemije uvijek gleda uslugu prvo pokušati obaviti tamo gdje je već poznaju, kako bi izbjegla nepotrebna i frustrirajuća objašnjavanja, iako to gdjekad nije izvedivo. "

"U trgovini mi se redovito događa da zbog maske ne mogu razumjeti što mi govori prodavačica, pa su mnogi od nas osuđeni sa sobom nositi papir i olovku, kako bismo osobe zamolili da nam napišu ono što nam žele reći. Snalazimo se na sve moguće načine, no, nažalost, često nailazimo na nerazumijevanje i otpor", iskrena je Dijana, koja priznaje kako na najgore nerazumijevanje nailazi u bankama ili na pošti. Snalaženje na šalterima, nastavlja, za većinu gluhih osoba u doba korone noćna je mora, u kojoj gluhe osobe najčešće izvlače kraći kraj.

Apsurd u banci

"Najsmješnija u svemu jest činjenica da službenici iza šaltera uglavnom imaju dvije vrste zaštite - i pleksiglas i maske - no kad ih kao gluha osoba upozorim da ne čujem i kako bi bilo najbolje da malo spuste masku, većina ih to redovito odbije napraviti. Ipak, dosta je tu licemjerja, jer ti isti službenici, nakon što im predam osobnu iskaznicu, od mene redovito traže da spustim masku kako bi mi provjerili identitet. Dakle, oni radi mene ne trebaju skidati masku, ali ja sam to na njihov zahtjev dužna napraviti. Teško mi je razumjeti takvu vrstu otpora i nerazumijevanja, iako ne mogu reći da se na njih ljutim. Na neki ih način shvaćam, ljudi se boje, i cijela ih je ova situacija malo zatekla, no lagala bih kad bih rekla da nisam razočarana", kaže mi Vincek.

To se razočaranje ponajviše razotkriva u onim nesretnim situacijama u kojima gluha osoba, ne dao Bog, u vrijeme korone mora potražiti liječničku pomoć. Doktori i sestre, logično, zbog korone maske ne skidaju ni pod razno, pa su gluhe osobe u takvim situacijama u bolnice ili ordinacije prisiljene odlaziti u društvu prevoditelja, a tek to dovodi do problema, s obzirom na to da većina liječnika inzistira da se u ordinacije, zbog korone, dolazi bez pratnje i u što manjem broju.

"Na prvu reagiraju tako da ne žele pratnju u ordinaciji, a neki moji poznanici prilikom posjeta liječniku bili su prisiljeni skinuti posebnu aplikaciju, koja govor pretvara u tekst, jer je to bio jedini način kako bi shvatili što im liječnik govori. Bude tu svakakvih situacija - ljudi se na nas deru preko maske, misleći da ćemo ih tako valjda bolje čuti, ali to je otprilike kao da slijepoj osobi date uvećanu sliku, u nadi da će je uspjeti vidjeti. Nema tu pomoći, gluh ne čuje, a meni bude smiješan pogled na njihove vratne žile, koje samo što ne puknu od naprezanja", prepričava Dijana.

Vrhunac nesporazuma za gluhe osobe ipak dolazi kada su zbog sumnje na koronu prisiljene otići na testiranje, a jednom kad se pokažu da su pozitivne, počinju zapleti dostojni scenarija kakve humoristične serije.

Prvo, medicinsko osoblje koje obavlja testiranje zakrabuljeno je u "svemirsko odijelo", koje im prekriva cijelo tijelo i veći dio lica, a kako skidanje maske u takvoj situaciji nije opcija, gluhi se za potrebe testiranja snalaze rukama i nogama, nerijetko strahujući da će dobiti kakvu pogrešnu informaciju ili potpuno krivo shvatiti liječničke upite.

Najgore dolazi, pak, u trenutku kada gluha osoba dobije pozitivan test.

image
Dijana Vincek
Darko Tomas/Cropix

"Moj je gluhi poznanik obolio od korone te je prema nalogu liječnika morao ostati u izolaciji. Naravno, ostavio je liječnicima svoj kontakt i sve potrebne informacije, a nekoliko dana potom, počeli su stizati telefonski pozivi. Telefon zvoni li ga. zvoni... Naravno, on se na njih nije javljao jer nije bilo smisla, no kako pozivi nisu prestajali, na mobitel se na kraju javio član kućanstva koji normalno čuje. I dobro da se javio - s druge je strane bila policija koja je provjeravala nalazi li se čovjek u izolaciji. Policajac je bio vrlo ljutit kad je čuo da se na telefon javila druga osoba - tražio je da mu se javi oboljeli, a tek tada su mu uspjeli objasniti da to neće biti moguće jer je riječ o gluhoj osobi. Sve je na kraju dobro završilo i policajac se ispričao, ali doista je čudno da u ovo doba tehnologije i napretka javne službe nisu napravile neki sustav koji bi bilježio osobe koje ne čuju te spriječio nesporazume koji nastaju uzaludnim telefonskim pozivima na koje se nitko ne može javiti", smatra Vincek, upozoravajući na problematične situacije u kojima gluhe osobe u svojim domovima nemaju čujućih ukućana, zbog čega, u doba pandemije, mnogi od njih riskiraju i visoke kazne. Brojna su iskustva, prisjeća se, gluhih samaca ili, pak, cijelih gluhih kućanstava koji su bili zatečeni proljetnom karantenom, situacijom u kojoj su bili zatvoreni u svojim kućama, a posebno je to teško palo onima koji žive u nekim izoliranim sredinama, nerijetko bez interneta ili mobitela uopće.

O takvima je, kaže Dijana, tijekom karantene morao skrbiti Savez, a brojni su jedinu komunikaciju sa svijetom ostvarivali uz pomoć susjeda koji bi im na njihovu molbu nazvali bližnje, poslali poruke da su dobro, ili, pak, zamolili za kakvu pomoć.

Gluhim osobama koje žive u većim gradovima, posebno osobama poput Dijane - koje imaju puno poznanstava i iskustvo rada u Savezu - snalaženje u svakodnevici lakše je i inače, a kamoli u vrijeme pandemije, koja se posebno okrutnom pokazala prema svoj gluhoj djeci. Ona koja žive u malim sredinama, s lošim internetom i bez mogućnosti posredstva prevoditelja, snalazila su se kako znaju i umiju, a jedva premostive probleme imala su i djeca s boljim uvjetima.

Nije bilo prijevoda na znakovni jezik

Uzmimo za primjer Dijanine dvije djevojčice - mlađu, osmogodišnju prvašicu, te stariju kćerku, koja je u vrijeme lockdowna i karantene imala 14 godina. Svaka čast tehnologiji i Ministarstvu obrazovanja, koje je vrlo brzo osiguralo školu preko HRT-a, kao i online nastavu, ali malo tko je mogao zamisliti napore koje će u svladavanju takvog gradiva morati prolaziti gluha djeca, ili djeca s oštećenjima sluha, a koja su sve prepreke na kraju prevladale isključivo zahvaljujući vlastitom te angažmanu. "Svi smo pozdravili činjenicu da je organizirana nastava na HRT-u, no, nažalost, nitko nije razmišljao o tome kako će nastavu, za koju je osim videa najvažniji zvuk, pratiti gluhe osobe, odnosno djeca s oštećenjem sluha, pa nacionalna televizija za našu djecu nije osigurala prijevod na znakovni jezik.

Navodno za to nisu imali tehničke uvjete, jer su sve emisije bile snimljene unaprijed, pa nije bilo moguće ubaciti prijevod na znakovni jezik. Moram priznati kako nas je sve to prilično zateklo i da samo se osjećali malo odbačeno", prisjeća se Dijana tih burnih tjedana. Problemu je na kraju doskočilo Hrvatsko društvo prevoditelja, koje je brzo osiguralo pomoć za gluhe osobe: organizirali su online prijevod nastave na Trećem programu, koji su gluhe osobe preko računala pratile u realnom vremenu, ali to je bio samo dio rješenja. "Naime, ta je nastava na Trećem programu bila vrlo vizualna, prepuna grafova, slika, detalja koje je bilo potrebno pratiti ako su djeca željela usvojiti kompletno gradivo, a gluhe osobe istodobno nisu mogle pratiti i tumača i nastavu. Stoga bi moja djeca prvo pratila prijevod nastave, a potom bi morala pregledati i snimku, kako se ona izvodila na televiziji te uhvatiti sve vizualne informacije koje tijekom prijevoda nisu mogle prepisati. Dakle, gluha djeca, a time i njihovi roditelji, koji su im morali pomagati, online nastavu zapravo bi umjesto jednom dnevno, odradili i do nekoliko puta, ako su željeli biti sigurni da su prošli sve gradivo. Bio je to za nas veliki izazov, puno veći nego za čujuće roditelje i djecu, ali na kraju smo se nekako prilagodili", iskrena je moja sugovornica, koja mi pojašnjava kako je nakon otvaranja škola bilo potrebno i dosta uvjeravanja samih nastavnika i profesora o korištenju vizira u školama.

Dijanina djeca, naime, pohađaju redovnu osnovnu i srednju školu u kojoj razred dijele s čujućom djecom, a za praćenje nastave, za koju im je najbitnije čitanje s usana, važno je bilo profesore i nastavnike uvjeriti da nose vizir, s obzirom na to maska u školi za gluhu djecu predstavlja nepremostiv problem. U tome su u konačnici uspjeli, no Dijana je uvjerena kako nemaju sva djeca tu sreću, s obzirom na to da gluhoća, nažalost, pretpostavlja da će se gluhe osobe prilagoditi većini.

"To je nepravedno, zašto bismo mi uvijek bili ti koji bi se prilagođavali drugima? Ne razumijem taj nedostatak senzibiliteta među ljudima", povjerava mi se, a ja je pitam bi li rješenje za jednostavniju komunikaciju s ljudima, možda, bile neke oznake koje bi ljudima sugerirale da je pred njima gluha osoba...

"Ne, nikako, zašto bismo mi bili obilježeni? Ne vjerujem da bi itko od nas to želio, čak niti u ovom stanju pandemije", kao iz topa mi odgovara.

Nedosanjani san

Dijana ne glumi žrtvu - djeluje kao vesela i snažna osoba, u Savezu podučava znakovni jezik, a još 2001. imala je sreću specijalizaciju završiti u Washingtonu, i to na fakultetu namijenjenom isključivo za gluhe osobe. "Bila sam oduševljena načinom kako je Amerika prilagođena gluhim osobama, i to zamislite, još prije 20 godina. Svi programi na televiziji imali su osiguran prijevod za gluhe osobe, doslovne sve, od utakmica, preko filmova, dokumentarnih programa.Tamo sam shvatila da gluhe osobe mogu raditi u javnim službama, da im za rad nije nužno koristiti telefon, nego da se stvari mogu obavljati i preko interneta, kako gluhe osobe mogu raditi i kao profesori na redovnim Sveučilištima", prisjeća se.

Ono što su gluhe osobe u Sjedinjenim Američkim Državama dobile prije nekoliko desetljeća, za gluhe Hrvate, nažalost, i dalje je nedosanjani san, iako su se i ovdje počele događati neke promjene.

"Recimo, nije više neobično da gluha djeca pohađaju redovnu nastavu, umjesto da ih roditelji moraju upisivati u posebne škole, ali i dalje nema dovoljno senzibiliteta. Recimo, škole su djeci osigurale tablete s 5 gigabajta, ali to gluhoj djeci nije dovoljno, a njihovi roditelji gdjekad si ne mogu priuštiti puno više od toga. Rad gluhih osoba u javnim službama i dalje je iznimka, a nikako pravilo, iako ima puno poslova koje bi gluhe osobe normalno mogle obavljati", kaže Dijana, koja nosi slušni aparatić, iako praktično ima stopostotno oštećenje sluha. "Uz pomoć aparatića uspijevam čuti što osobe govore ako nema pozadinske buke, odnosno ako sjedimo u prostoriji u kojoj je tišina, ali čuti nije isto što i razumjeti. Zato u komunikaciji s osobama koje ne znaju znakovni jezik ovisim o čitanju s usana, koje je s maskama sada praktično nemoguće" kaže mi.

Postoji li u ovo vrijeme pandemije kakav savjet za čujuće osobe, pitam je. Kako postupiti ako ih gluha osoba upozori kako ne čuje, i da bi trebalo skinuti masku?

"Ako osoba ukaže na to da je i gluha i zamoli da se skine maska, onda treba znati kako to ne molimo zato što nas zanima kako izgledate, već zato što nikako drugačije ne možemo shvatiti ono što nam govorite. Jasno, situacija zbog pandemije je teška, i maska nas štiti, no dvije-tri minute bez zaštite te uz propisanu distancu ne bi trebalo biti problem, posebno ako je riječ o osobi koja je zaštićena pleksiglasom", upozorava ova 45-godišnjakinja. Kaže i kako nema puno smisla vikati, s obzirom na to da gluhe osobe ne mogu čuti deranje, a ako baš ne žele skinuti masku, čujuće osobe trebale bi uzeti olovku i papir te na njega napisati kratku i jasnu poruku. "Posebno je važno imati razumijevanja kada gluha osoba dođe s prevoditeljem. Nije to naš hir, to je u vrijeme maski jedini način da obavimo posao, posebno ako idemo kod liječnika, koji maske uopće ne skidaju", napominje.

Ne bi to trebao biti veliki ustupak, malo se prilagoditi. Gluhe osobe to ionako rade svakodnevno, zar ne?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 17:16