Sava teče po dolini/Kupa šumi po planini/Oh, kako je to krasna zemlja/Hrvatska je sanak moj”.
Ovu pjesmicu, u trenucima kada ga preplavi dobro raspoloženje, pjeva Josip Kršul iz Selca pored Crikvenice.
- To je nešto što su pjevali u pučkoj školi prije sto godina - smije se njegov nećak Žarko Jeličić.
U slučaju Josipa Kršula, sintagma prije sto godina doslovno i znači prije sto godina, jer ovom je Selčaninu 107, a 10. prosinca napunit će 108. Tako visoka starost sama je za sebe zanimljivost, a kad se tome pridoda Josipova biografija, imamo nevjerojatnu životnu priču. Josip Kršul je, naime, jedan od najstarijih živućih veterana Drugog svjetskog rata koji je, kao američki marinac, sudjelovao u jednoj od najpoznatijih bitaka svjetske povijesti, onoj na pacifičkom otoku Iwo Jima.
Bitka je to koja se vodila od 29. veljače do 26. ožujka te je imala odlučujuću ulogu u kasnijoj američkoj pobjedi nad Japanom, a ikonična fotografija podizanja američke zastave na planini Suribachi doživjela je na tisuće objava u različitim publikacijama. Josip Kršul bio je jedan od tisuća američkih vojnika koji su se borili na tom otoku, a sudjelovanje u ratu osiguralo mu je američko državljanstvo, vrlo pristojnu karijeru i dobar život u SAD-u. Prije nekoliko dana, Josipa su u njegovom rodnom Selcu, u koje se iz SAD-a vratio u poznim devedesetima, posjetili američki veleposlanik u Hrvatskoj Robert Kohorst i izaslanstvo američke vojske te mu predali odličja i dokumente koje su o njegovoj službi pronašli u vojnim arhivima. Uručili su mu medalju za uzornu službu u vojsci i odličje za službu unutar granica SAD-a, za službu na Pacifiku, i to na Trgu palih boraca u Selcu. Josip Kršul samo se smješkao i nije rekao ništa. Kako kaže njegov nećak Žarko, koji se posljednjih godina brine o Josipu, u posljednje vrijeme puno ne govori, tek tu i tamo nešto prokomentira ili pita. Ili, pak, zapjeva neku pjesmicu otprije sto godina.
Ne pije lijekove
- Dobrog je zdravlja, ne pije nikakve lijekove. Dobro vidi, sluh mu je nešto slabiji, čita knjige, novine. Pita “gdje smo, kako smo, tko nam je predsjednik, ili predsjednica” - smije se Žarko.
- I prokomentira kada vidi zgodnu djevojku, kaže “kako lijepa curica” - dodaje nećak. Žarko ga, veli, svaki dan vodi u šetnje po Selcu, obilaze, među ostalim, lokacije iz Josipova djetinjstva, poput osnovne škole koju je pohađao, koja još stoji na istome mjestu, 50-ak metara od mora. Josip je, doduše, slabo pokretan pa je u kolicima, no jako voli biti na zraku.
- Te ga šetnje, ta rutina, drže na životu. Jede uredno, normalno, sve što i mi, doduše, u manjim količinama. Popije svaki dan kavu, čaj, čašu vina, ponekad ujutro i rakiju - priča nećak američkog veterana. Kuća u kojoj žive Kršul, njegov nećak i njegova supruga, u starom je dijelu naselja u kojem danas dominiraju apartmani i turizam. No, 1911., kada se Josip rodio, u Selcu se živjelo teško i prevladavalo je siromaštvo. Siromaštvo je Josipova oca Jakova i njegova sina Jakova, Josipovog starijeg brata, početkom 20. stoljeća potjeralo u emigraciju. Kao i mnogi Hrvati u to vrijeme, završili su u Južnoj Americi, u Peruu, gdje im se izgubio svaki trag. Otac Jakov Andro Kršul umro je, navodno, u Limi, negdje između 1948. i 1950., a brat Jakov stradao je u potresu, radeći u rudnicima bakra u Huancavelici. Obitelj je pokušala doznati što im se dogodilo i gdje su završili posmrtni ostaci, no bez uspjeha.
I Josipa će život vrlo rano odvesti iz rodnog Selca. Otišao se, u vrijeme Kraljevine SHS, školovati u Beograd, gdje je završio tehničku školu. Nakon toga, nakratko se vratio u selo, ali kako nije bilo posla, otišao je u Šibenik, gdje je završio tečaj za telegrafista te je postao pomorac. U Rotterdamu se 1936. ukrcao na brod Zvir i krenuo na prvo putovanje, obišavši u godinama prije početka rata čitav svijet.
Počeo kao perač suđa
U osvit rata, s brodom Kotor zatekao se u luci Galveston u Teksasu, gdje je odlučio ostati u SAD-u. Galveston mu se nije toliko sviđao jer Teksas, prema njegovim riječima, nije bio baš progresivna država, a u početku je radio u restoranu hrvatskih iseljenika, prvo kao perač suđa, a kasnije je napredovao do pozicije konobara. Kada se SAD uključio u rat, Josip se, kao i tisuće mladih Amerikanaca, odlučio priključiti američkoj vojsci. To je, osim izraza patriotizma prema novoj domovini, bio i najbrži put za dobivanje američkog državljanstva koje je tada, kao i danas, bilo ključno za napredovanje u karijeri od pozicija konobara ili perača suđa. Regrutacija je obavljena na Floridi, nakon čega su Josipa, zajedno s ostalim marincima, ukrcali na brod i uputili ih prema Pacifiku. Danima su boravili u potpalublju, ne vidjevši ni mjesec ni sunce, a baš u trenutku kada je zatražio da malo izađe udahnuti zrak, prolazili su ispod slavnog Golden Gatea u San Franciscu i Josip je ostao fasciniran. Tada je odlučio da je to grad u kojem želi živjeti. Na Pacifiku ih je dočekao pakao, a Iwo Jima bila je teška, dugotrajna bitka, u kojoj je Josip svakodnevno gledao prijatelje kako ginu ili bivaju ranjeni. On je, srećom, preživio bez ozbiljnih posljedica. Nakon povratka u SAD, vojska se Josipu odužila - mogao je birati grad u kojem želi živjeti, i odabrao je, naravno, San Francisco, gdje su mu osigurali posao. Radio je na održavanju telekomunikacija u Western Unionu, i u toj je kompaniji proveo cijeli svoj radni vijek.
Ljubav prema San Franciscu
Obožavao je San Francisco, duge šetnje uz obalu, a često je odlazio u Watsonville, grad u zaljevu Monterey, gdje živi mnogo iseljenika iz Hrvatske, posebice iz Dalmacije, koji se uglavnom bave uzgojem artičoka, jagoda i jabuka. U Watsonvilleu je Josip, ili Joše, kako su ga zvali Amerikanci, upoznao svoju suprugu Mildred, ili Milicu, odnosno Milenu, kako su je zvali Hrvati.
Njeni su roditelji bili porijeklom iz Like, ali ona je rođena u Carbondaleu, gradu na jugu savezne države Illinois, odakle se doselila u Kaliforniju. Oženili su se 70-ih, oboje već u srednjim godinama, a zajedničke djece nisu imali; Milica je imala kći i sina iz prvog braka. Josip je kraj radnog vijeka dočekao na San Francisco International Airportu, gdje ga je, nakon što je zbog novih tehnologija ugašeno njegovo staro radno mjesto, prebacio Western Union. Nakon Josipova umirovljenja 70-ih, kupili su imanje u Penngroveu, 60-ak milja od San Francisca, gdje su preselili.
Kupili su krave pa su prodavali mlijeko, uredili su apartman i iznajmljivali ga studentima, a Josip je sam obavljao sve vodoinstalaterske i električarske radove, tako da su Kršuli uštedjeli pristojan novac i živjeli kvalitetno, uživajući u zlatnim vremenima gospodarskog booma, koji je bio vrlo dobar za američku srednju klasu. Tijekom života u SAD-u, Josip je bio u stalnim kontaktima s obitelji u Hrvatskoj, a u Americi je kod njega boravio i nećak Žarko. Nakon što je umrla Milica, Josip se 2012. vratio u Selce, gdje se pridružio svojoj dvije godine mlađoj sestri Jeleni Jeličić, Žarkovoj majci. Žarko i njegova supruga brinuli su se o bratu i sestri koji su uživali u prilici da ponovo provode vrijeme zajedno. Jelena je preminula 2015., u 102. godini života. - Josipu je sestra jako puno značila, ostao je sam nakon suprugine smrti, i povratak u Selce ga je održao na životu. Prošle su, evo, četiri godine od mamine smrti, a Josip gura i dalje, mi smo uz njega - kaže Žarko. Josip više ne govori puno, uglavnom leži. Ali, kada se preko njegovih ustiju prelomi pjesma, Žarko zna da je dobro.
Pjesma koju je u pučkoj školi u Selcu pjevao prije točno 100 godina, a što se Josipa tiče, moglo je to biti i jučer.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....