SINIŠA KOVAČIĆ 'Otkako vodim HRT cilj je samo rad, nema više bambus partyja. U svemu što radim na televiziji podržava me i moja majka, koja je velika vjernica'

Je li dobro da je na čelu HRT-a čovjek iz kuće? Smatram da jest jer takav čovjek poznaje cijeli sustav i sve ljude u kući, s kojima onda može puno lakše uspostaviti komunikaciju, poglavito u nekim složenijim situacijama, kad treba ostvariti uštede za koje, smatram, itekako imamo prostora. Dobijem li i u idućem razdoblju povjerenje Hrvatskoga sabora za nastavak mandata, budem li, dakle, u prilici, nastavit ću s racionalizacijom poslovanja, povećanjem proizvodnje i učinkovitosti na svim razinama, smanjivanjem rukovodećeg kadra... Napravit ću, zajedno sa svojim timom, neke iskorake koje javnost od nas s punim pravom očekuje - najavljuje Siniša Kovačić, v.d. glavnoga ravnatelja HRT-a i dodaje:

Uvijek novinar

- Od prvoga trenutka otkako sam došao na ovo mjesto krenuo sam s mišlju da trebam raditi, raditi, raditi i - ponuditi rezultat - govori dugogodišnji novinar i urednik koji je u ožujku postao v.d. ravnatelja javne radiotelevizije.

Što su njegovi najbliži rekli, je li ih iznenadilo njegovo imenovanje?

- U svemu što radim oduvijek imam podršku svoje obitelji. Kad sam postao ravnatelj, čuo sam se sa svojom mamom, koja je velika vjernica. Ona uvijek kaže: ‘Neka ti je Bog na pomoći’. Pa je to rekla i kad sam postao v.d. ravnatelja HRT-a - otkriva Kovačić koji, bez obzira na tehničku funkciju ravnatelja, ne zaboravlja da je u prvome redu novinar.

- Samoga sebe i dalje smatram novinarom. Vječno ću biti novinar. Ne mogu zaboraviti da sam dvadeset godina ulazio na jedna - novinarska - vrata i na posao dolazio liftom koji me dovozio do moje, novinarske redakcije. To se ovom trenutačnom funkcijom ne može obrisati. Ali, isto tako, kao ravnatelj, zajedno sa svojim kolegama, imam želju publici ponuditi bolju javnu televiziju, bolji javni radio - otkriva Kovačić, koji je 15. travnja proslavio 39. rođendan.

Siniša Kovačić rođen je u Koprivnici 15. travnja 1977. godine. Odrastao je u radničkoj obitelji, ima dvije sestre. Novinarstvom se počeo baviti kad je imao samo šesnaest godina.

Ljeto u Jadranovu

- I to slučajno. Moja je mama tih ratnih godina dobila poziv od koprivničkih izviđača da tijekom ljeta za njih kuha u izviđačkom odmaralištu u Jadranovu. Mama je rekla da pristaje, uz uvjet da s njom u Jadranovo idem i ja. Bile su to ratne godine, godine neimaštine, pa je to bila idealna prilika da ljeto provedem na moru. Ljetujući s izviđačima, upoznao sam jednoga od osnivača budućega radija, Radija Drava, gospodina Kapustu, kojemu sam se nakon povratka u Koprivnicu javio i tako sam počeo raditi na radiju - priča Kovačić.

S majkom Margaretom i ocem Mirkom

- Bila su to zanimljiva vremena, a meni kao srednjoškolcu raditi na radiju koji je bio jako slušan i osluškivati pritom reakcije publike bila je velika prilika - govori Kovačić o vremenima kad je radio na “divljemu radiju” koji je emitirao bez koncesije i dozvole. U eteru se kao 17-godišnjak tako našao i u trenutku kad je na Radio Drava došla inspekcija koja je željela onemogućiti daljnji rad radija.

Studentski život

- Pozvao sam naše slušatelje u pomoć, a za nekih pola sata ispred radiostanice skupilo se 300, 400 ljudi. Čak se i policija solidarizirala s nama. Poslije su mi neki inspektori rekli da bi me čak i uhapsili, samo da sam bio punoljetan. Srećom, nije došlo do toga, a meni je danas drago da smo obranili radio, koji je nakon toga dobio koncesiju. No, osim obrane radija, ja sam nekako u to doba shvatio da želim postati novinar - govori Koprivničanec, koji i danas nerijetko svraća u svoj rodni grad u posjet mami, tati, sestrama, nećakinjama i nećacima.

- Još uvijek sam u kontaktu sa svojim srednjoškolskim prijateljima, no viđanja su rjeđa jer smo svi osnovali obitelji, ja sam se preselio u Zagreb... Ipak, redovito odlazim u Koprivnicu, sretnem se s prijateljima, popijemo kavicu... Ali, nema više onih ‘bambus partyja’, kakve smo u studentsko doba prakticirali po kletima - uz smijeh govori Kovačić, koji se kao osamnaestogodišnjak preselio u Zagreb, na studij.

- Bio sam prvi u svojoj obitelji koji je dobio mogućnost odlaska na studij. To mi je bio izazov, ali i velika odgovornost. Želio sam i sebi i roditeljima dokazati da ja to mogu. Prve asocijacije na moj studentski život u Zagrebu za mene su mala unajmljena soba, skromni džeparac i hrpa skripta. Nisam previše izlazio u Zagrebu, ali, naravno, bilo me po klubovima poput Kulušića. No, ja sam se u to doba vikendima uglavnom vraćao u Koprivnicu, gdje sam nastavio raditi na Radiju Drava, što iz zadovoljstva, što radi toga da popunim studentski džeparac. Studirao sam šest godina. U jednome trenutku, naime, ja i moja obitelj više nismo mogli podmirivati trošak studija i mojega boravka u Zagrebu, pa sam se s Fakulteta političkih znanosti, na kojemu sam bio dvije godine, preselio na Hrvatske studije, gdje sam i diplomirao - prisjeća se novinar, koji je na HRT prvi put došao 2. travnja 1996. godine. Bio je tada na prvoj godini fakulteta.

S dodjele diplome na Hrvatskim studijima

Zlatni dečko

- Mjesec-dva nakon što sam prošao rigoroznu dvodnevnu audiciju za koprivnički HRT-ov studio, koja se održavala u Varaždinu, dobio sam poštom poziv da se javim u Zagreb na radionicu. Ivo Bušić odveo me Vedrani Međimorec i Zlatni Belavić u ‘Zagrebačku panoramu’ i tamo sam počeo honorarno surađivati za HRT. Isprva je bilo zamišljeno da sam u Zagrebu samo na obuci, a nakon toga sam trebao nastaviti raditi za HRT iz Koprivnice. Međutim, moji urednici u Zagrebu bili su jako zadovoljni mojim radom i izborili su se za to da ostanem u metropoli. Na prvo snimanje za ‘Zagrebačku panoramu’ išao sam s Ivom Gačić, bilo je to predstavljanje knjige Zdravka Tomca. Na drugo snimanje, s kojega sam dobio priliku napraviti i televizijski prilog, vodila me Tončica Čeljuska. U mojoj generaciji bili su Nensi Brlek, Dražen Miočić, Orlanda Obad, Diana Čović... - priča Kovačić, kojemu je danas drago što je u svojoj karijeri nepredovao temeljito, korak po korak.

- Mislim da bi se s mladim ljudima koji danas tek ulaze u novinarstvo trebalo mnogo sustavnije raditi. Smatram da bi nakon fakulteta ili tijekom studija budući novinari morali polaziti jednu pravu novinarsku praktičnu školu gdje bi se obučavali u svim formama i na svim platformama. Ta bi škola bila rasadnik kvalitetnoga kadra - priželjkuje v.d. ravnatelja HRT-a, koji je na Prisavlju u stalni radni odnos primljen 2003. godine. Prošao je “Zagrebačku panoramu”, surađivao s redakcijom religijskoga programa, gospodarskom redakcijom i unutrašnjopolitičkom redakcijom HTV-a. 2008. godine postao je urednik Deska HTV-a i urednik središnjega Dnevnika.

Nekadašnji šefovi opisuju ga kao marljivog, bistrog, ambicioznog, uvijek predanoga poslu. Kad je prije nešto više od mjesec dana stupio na dužnost v.d. glavnoga ravnatelja, neprijatelji su mu ispod tepiha izvukli navodnu priču o tome kako je u trenutku kad je umro predsjednik Tuđman, Kovačić zaustavio vlak kojim se vozio u Koprivnicu kako bi na vrijeme stigao u redakciju.

Slobodno vrijeme

- To su baš gluposti... Kakvo zaustavljanje vlaka? Zajedno s još pet kolega ja sam tih dana bio na pasivnom dežurstvu. To je značilo da se u slučaju potrebe što prije moramo vratiti u redakciju. Iz cijele ove priče točno je samo da sam doista bio u vlaku te da sam zamolio konduktera da u Sesvetama, gdje je vlak ionako stajao kako bi propustio druge vlakove, iziđem na stanici - priča Kovačić, koji je Dnevnik na HRT-u uređivao šest godina. Radio je i podnevni, i središnji, i treći Dnevnik. Slaže li se s tvrdnjama da je uređivanje i vođenje Dnevnika najstresniji televizijski posao ili danas kao ravnatelj misli drukčije?

- Odgovornost koju nose ta dva posla jednaka je. Stalno moraš donositi odluke. Brze odluke. Stalno si pod pritiskom. Trenutačno radim posao u kojemu sam, hijerarhijski, odgovoran i gledateljima i samomu sebi. Nikad nisam ni izoliran ni isključiv, uvijek ću se savjetovati oko neke odluke, uvijek ću saslušati sve strane. Ali odgovornost je moja - iskreno kaže Kovačić, koji je u braku sa stomatologinjom Adrijanom već jedanaest godina.

- Pitate me kakav sam suprug? Valjda dobar kad me trpi ovakvoga - smije se tata sedmogodišnje Laure. Koje je osobine Laura naslijedila od svojega oca?

- Ona je pametan spoj podravsko-hercegovačkih gena. Sve je najbolje pokupila i od jedne i od druge strane. Laura je bistra, otvorena i komunikativna djevojčica koja zna kako doći do svojega cilja. Je li dosad pokazala želju da postane novinarka? A, ne! Ona želi biti modna kreatorica, pjevačica, policajka... Svaki dan ima želju za nekim novim zanimanjem - otkriva Kovačić koji slobodno vrijeme, kojega posljednjih tjedana i nema mnogo, najradije provodi sa svojim curama.

Favoritkinja

- Odlazimo na izlete, u prirodu, igramo društvene igre, posebno ‘Čovječe ne ljuti se’... Laura voli pobjeđivati. Subotom smo donedavno gledali ‘The Voice’. Taj smo show gledali i lani i otpočetka svi navijali za Ninu Kraljić. A ove godine? Nažalost, naša favoritkinja ispala je prije finala. I ne, neću vam otkriti njezino ime - kaže Siniša Kovačić.