Sabor bi uskoro trebao raspravljati o novom prijedlogu zakona o znanosti i visokom obrazovanju, što je drugi pokušaj ministra Radovana Fuchsa da reformira ovaj sustav (prvi, neuspjeli, bio je 2011.). Kako je pokazala današnja konferencija u organizaciji Nezavisnog sindikatu znanosti i visokog obrazovanja, činjenicu da uprava Zagrebačkog sveučilišta i ovoga puta radi na rušenju reforme pozivajući se na otpor pokušaju udara politike na autonomiju sveučilišta, smatraju smiješnim paravanom za zadržavanje postojećeg stanja. Ministru Radovanu Fuchsu iz Sindikata pak poručuju kako je svojim zakonskim prijedlogom mogao biti hrabriji i napraviti još više u cilju modernizacije sveučilišta i znanstvenih instituta.
– Sasvim je moguće da ministar ima posttraumatski sindrom nakon 2011. i to respektiram, no mislim da je sada ipak trebao biti hrabriji. Objektivno, imate kritičare u garnituri odlazeće uprave najvećeg sveučilišta, no ovo je trenutak kada planirana reforma ima podlogu u injekciji novca. I zato je zakon trebao biti hrabrije napisan, smatra Tvrtko Smital, potpredsjednik Sindikata.
Prijedlog zakona smatra korakom unaprijed u odnosu na ono što sustav znanosti i visokog obrazovanja ima sada, no riječ je, kako je rekao, o mekom obliku utjecaja osnivača (države) na nadzor sveučilišta, prvenstveno u načinu trošenja sredstava.
Međunarodna praksa
– U prijedlogu zakona vidimo da se ide prema međunarodnoj praksi, no i dalje smo prilično daleko od rješenja kakva imaju ponajbolji sustavi. Očito je da je i ovo previše za sveučilišne krugove poput zagrebačkog. Stvari treba demistificirati – ovo nije pokušaj uvođenja političke kontrole na sveučilištima. Naprosto ne mislim da bi ovo ministarstvo uopće bilo u stanju poduzeti mikro menadžment sveučilišta, smatra Smital.
Napominje kako od 2003. niz država podiže razinu nadzorne kontrole nad sveučilištima kako bi imale jasnu povratnu informaciju na koji se način troši novac. Primjer je, po njemu, činjenica da sveučilišta u Hrvatskoj nakon dva upisna roka imaju 11 tisuća slobodnih upisnih mjesta, odnosno desetine studijskih programa koji ‘ni u svemiru ne bi mogli biti održivi‘.
Glavni tajnik sindikata, Vilim Ribić, opisao je trenutačno stanje na zagrebačkom sveučilištu na sljedeći način: – Godinama pratimo nezakonitosti, izostanak dijaloga od strane Sveučilišta, do toga da Senat nije želio niti raspravljati o prijedlogu zakona, nego su ponudili alternativni prijedlog. To je skandalozan čin za sveučilište kao intelektualnu zajednicu u kojoj su rasprava i dijalog temeljni način pronalaženja rješenja, upozorio je Ribić, otvarajući pitanja, poput: Je li problem to što nad sveučilištem ne postoji nadzor, pa se krši zakon i šikaniraju ljudi koji misle drukčije? Je li problem što se nameću čelnici fakulteta; što je u financiranju potpuni kaos i konstantna trka za novcem? Je li problem to što država traži upravni nadzor pa sveučilište u Zagrebu ne odgovara na njega?
- Suglasni smo, ovaj zakon treba odgovoriti na aktualne probleme visokog obrazovanja i znanosti. Svi oni koji iz krugova bliskih upravi tog sveučilišta napadaju zakon imaju zajednički nazivnik, to je borba za očuvanje sadašnjeg stanja. Oni ne razlikuju državu kao posrednika između građana i akademske zajednice. Netko tu mora posredovati, netko tko će reći radi li se po zakonu i sredstva se svrhovito troše. To ne može reći ni crkva ni sindikat, to treba reći država, proučio je Ribić, smatrajući da novi prijedlog zakona u tome smislu nije dovoljno zaštitio porezne obveznike.
Interesi običnih ljudi
– Netko mora zaštiti interese običnih ljudi u slučajevima kada se na sveučilištu stvaraju klike i klanovi. Ako postoje klanovi, tražim od politike da to riješi, kaže Ribić, sumirajući da je – iako itekako ima prostora za kritiku - novi prijedlog zakona korak naprijed prema rješavanju anomalija, kaosa, neodgovornosti i nedemokratičnosti na sveučilištu.
Pozitivnim korakom u prijedlogu zakona u Sindikatu vide uvođenje programskih ugovora, ukidanje znanstvenih zvanja (što bi trebalo ubrzati i pojednostaviti proces napredovanja nastavnika na viša radna mjesta). Potom, prihvaćaju i bolje definirana akademska prava i slobode, kao i autonomija sveučilišta (brana zloupotrebama pojma akademske samouprave) te uvođenje obavezne inicijalne akreditacije studijskih programa, kao mehanizma koji će spriječiti nekontrolirano upisivanje studenata na studijske programe koji nemaju temeljne preduvjete.
Negativan kontekst prijedloga vide pak u penaliziranju ustanova koje ne potpišu programski ugovor, za što prema sadašnjem prijedlogu, dobivaju tri posto manje osnovnih proračunskih sredstava po godini (kroz četiri godine – 12 posto). To smatraju prevelikom kaznom, koja bi se mogla pretvoriti u diktat ministarstva.
Nadalje, kada je riječ o financiranju sveučilišta i znanstvenih instituta, u prijedlogu zakona vide niz nedoumica na koje bi zakon morao jasno odgovoriti, a problem je za njih i u modelu upravljanja sveučilištima. Nije, naime, uređeno na koji bi se način onemogućile zlouporabe, nezakonitosti, akademska korupcija, trgovina utjecajem…
– Iako je prijedlog zakona korak naprijed, sustavu visokog obrazovanja i znanosti treba puno više hrabrih iskoraka, što predlagač iz objektivnih ili subjektivnih razloga nije u stanju napraviti, zaključuju u Sindikatu, dodajući kako u ministarstvu, čini se, postoji strah pred aktualnom upravom, a moguće je i to da predlagač ‘nema odgovarajuću podršku utjecajnih struktura u vladajućoj stranci‘.