Selo Kutac utisnuto je u zelene padine Vrgorskog gorja koje ga skrivaju od autoceste i bučnih prometnica. Ispod njega nepregledno je polje kroz koje vijugaju rijeka Matica i poneki biciklist. Vozeći se do odredišta, pregazili smo desetak već pregaženih zmija, a u Kutcu su nas dočekala nasmijana djeca, sretna što će dobiti priliku upoznati nas sa svojim selom, piše Slobodna Dalmacija.
- Ovdje žive dobri ljudi! - jasno daju do znanja što je najvažnije za jedno mjesto.
O politici ne znaju mnogo, tek ono što ih se tiče: "Obećali su nam napraviti igralište, ali sebi su napravili bućalište!".
Postojeće je igralište ograđeno, no prepuno rupa, pa im svaka lopta bježi u provaliju jer se igralište nalazi na njezinu rubu. Dok se to ne sanira, zabavljaju se praćenjem buba i mravi, a starija djeca paze na mlađu. Od desetak obitelji u selu, svaka u prosjeku ima dvoje-troje djece, pa je Kutac, za razliku od okolnih sela Vrgorske krajine, u demografskom procvatu.
Mirjana Tolić također ima troje djece, a u Kutac je došla zbog ljubavi.
- Uspjela sam supruga zadržati u Zagrebu 13 godina prije nego što smo se preselili ovdje - govori kroz smijeh.
- Svaka sredina ima svoje prednosti i mane; ovdašnji se ljudi drže zajedno, rodbina pogotovo, a djeca odrastaju primjereno svom uzrastu i u svako doba znate gdje su i s kim su. Svi u selu sadimo voće ili povrće. Susjedima daš grožđe, oni tebi breskve pa znate što i čije jedete.
Kad bi se riješio problem navodnjavanja i odvodnje viška vode, mislim da bi poljoprivredna proizvodnja trajala cijelu godinu i možda bismo čak imali dvije berbe grožđa godišnje, kao što ima Čile. Mi uzgajamo sortu kardinal, a sve prodamo na licu mjesta, u polju. Da je mogućnost zapošljavanja veća, ovo bi bilo idealno mjesto za život. Mane su što nema velikog izbora u trgovini, već kupujemo ono čega ima u skromnoj ponudi.
Je li vam bilo teško priviknuti se na seoski život?
- Naprotiv! Dovela sam i roditelje ovdje. Prodali su stan u Zagrebu i preselili se u Crip pokraj Kokorića. U penziji su i uživaju na selu - kaže Mirjana, koja nije jedina nevjesta koja se doselila u Kutac.
- Rodom sam iz Hercegovine, s Bilih zidina. Muž mi je umro prije 10 godina, pa obrađujem samo vrtal oko kuće, gdje posadim malo kupusa i fažola. Prije smo imali 10 tisuća trsova loze, ali nakon muževe smrti sve je obraslo u ledinu. Polje i pećina poviše moje kuće su najvrjednije što Kutac ima. Početkom devedesetih, pećina se počela uređivati za sklonište, no u njoj su nađeni glineni ostaci, pa su na lokalitet dolazili i ljudi iz Arheološkog muzeja iz Splita - kaže Nada Rakić.
Slobodna Dalmacija doznaje da kasnije nisu obavljana nikakva arheološka istraživanja, no s obzirom na pronađeni materijal, moguće da nalazište datira još iz željeznog doba. Ne preporučuju nam ići gore zbog zmija.
- Mog supruga ugrizao je crnostrig (riđovka) pa sam silom prilika saznala i ono što nisam željela znati. Bila su samo tri seruma u Hrvatskoj - u Dubrovniku, Splitu i Osijeku. Otkad je Imunološki zavod uništen, serum uvozimo iz Francuske, a cijena je iznosila oko 30 tisuća kuna. Cijelo ministarstvo sam digla na noge, zvala sam i ministra Vilija Beroša. Muž mi je bio životno ugrožen, nije se znalo hoće li mu jedan serum biti dovoljan ili će trebati još jednu dozu, u kojem slučaju smo se trebali nadati da će nam Osijek ustupiti svoj. Srećom, dovoljan je bio jedan - sjeća se Mirjana.
Impresionirani pristupom, upitali smo je rješava li na sličan način i ostale probleme.
- Kad jedno ljeto nismo imali vode, zvala sam Andreja Plenkovića. Po struci sam pravnica i znam da po Ustavu imam pravo na minimalne životne uvjete. Grad Vrgorac nam je uveo redukcije, pa desetak dana ne bismo imali vodu. Kako su sve važne institucije u Vrgorcu, grad je bio pošteđen restrikcija. Uredovno vrijeme institucija je kroz jutro, pa sam tražila da se voda uključi popodne selu, a isključi gradu.
I naša djeca se trebaju okupati, moramo i mi oprati posuđe i obaviti elementarnu higijenu. Kad sam došla do premijera, onda je najednom bilo vode, i nemamo otad većih problema. Doduše, u to je vrijeme pala i kiša - govori gospođa Tolić.
- Mi pravimo bazen ispred kuće, ali u njemu još nema vode - kaže jedan dječak za Slobodnu Dalmaciju.
S pravnicom u selu, nema sumnje da će se za svaki “tekući” problem naći i rješenje, no suše i poplave još uvijek su najveća briga mještanima. Teško je bilo rastati se s ovim dobrim ljudima, ali doći ćemo opet jer ovdje smo našli ono što mnogima itekako treba - mirni Kutac.