Šarengradska ada riječni je otok na Dunavu i jedna od prijepornih točaka u iznalaženju međudržavnog razgraničenja na istočnim granicama između Hrvatske i Srbije koje još uvijek nisu definirane što hrvatskim građanima koji žive uz hrvatsku, desnu obalu Dunava, kako kažu, već 26 godina predstavlja veliki problem te znatno otežava život.
Šarengradska ada, riječni otok na Dunavu, u blizini malenog srijemskog mjesta Šarengrada smještenog između Vukovara i Iloka, nakon Kopačkog rita, najveći je ornitološki rezervat u ovom dijelu Europe i najveće prirodno mrijestilište divljeg šarana na Dunavu, stanište velikog broja divljih životinja, bogato lovište, kao i dom rijetkih gnijezda gotovo izumrlih orlova, stanište rijetkog drveća i bilja.
Dom jelenima i divljim svinjama
Iako katastraski pripada Hrvatskoj, zbog neriješenog pitanja državne granice između Hrvatske i Srbije, Šarengradska ada od 1991. i agresije na Hrvatsku nedustupna je mještanima Šarengrada i sa svojih oko 900 hektara predstavlja „ničiju zemlju“ usred novog i starog toka Dunava.
Upravo oko tog njezinog položaja, između novog i starog toka Dunava, i najviše se lome koplja čiji je taj komad zemlje nastao 1892. kada su austrougarske vlasti odlučile kako dunavska krivina prije prilaska Šarengradu predstavlja problem za plovidbu brodova te su u dužini od 12 kilometara, od Opatovca do Šarengrada, prokopale kanal u koji su potom usmjerene dunavske vode, a tadašnji dio kopna pretvorile u riječni otok.
"Područje ove naše ade oduvijek je pripadalo desnoj obali Dunava. I u katastru se Šarengradska ada vodi kao područje koje katastraski pripada Hrvatskoj“, priča Pero Ćorić iz Mjesnog odbora Šarengrada dok se čamcem vozimo oko ade koja je, što se može vidjeti i golim okom, kroz protekla dva desetljeća zarasla u šumu i korov.
Po kazivanju Šarengrađana, postala je domom velikim krdima jelena i divljih svinja koje lovokradice ubijaju nemilice jer stanje na Šarengradskoj adi danas ne nadziru ni Hrvatska ni Srbija te na otoko može doći bilo tko i raditi na njemu što poželi.
"Prije Domovinskog rata ovdje je paslo oko 5000 svinja, do 1000 i nešto krava te oko 500 konja. Cijeli Šarengrad sa 1700 stanovnika je bio oslonjem na adu i živio od nje, a danas ovdje ne mogu preživjeti niti dva ribara. A prije rata bio ih je 31. Tvrdim da bi se, kada bi se ada vratila pod hrvatski nadzor, posla na njoj odmah našlo za par stotina ljudi. Danas ovdje može doći tko god hoće, sjeći šumu i loviti, a da vas nitko ne zapita što radite“, priča Pero Ćorić dodajući kako smatra da bi Hrvatska trebala prihvatiti arbitražu u rješavanju graničnog pitanja sa Srbijom.
Oko Ade ne smije se ribariti
Ta se Hrvatskoj susjedna država na istoku zalaže da se granica sa Hrvatskom odredi sredinom Dunava. To bi pak značilo da bi Hrvatska ostala ne samo bez Šarengradske ade, već i drugih područja koja se nalaze uz Dunav. U pitanju je ukupno više od 11.000 hektara, navodi Ćorić koji se prisjeća kako se kao dijete često kupao na Šarengradskoj adi i njezinim pjeskovitim sprudovima, jer uz glavni tok Dunava nema pogodnih mjesta za kupanje, ali niti za ribolov.
"Na Dunavu nema ribe. Sva riba je ovdje, ali što to vrijedi kada ne smijemo oko ade ribariti“, kaže Darko Čuvardić, jedna od dvojice preostalih šarengradskih ribara podsječajući kako je 1991. bivša JNA okupirala adu, a u kasnijim godinama nadzirala ju je srbijanska policija.
"Danas nam kažu da na adu ne idemo loviti ribu jer se ne zna čija je. A ovdje je cijelo riblje carstvo“, priča i pojašnjava kako riba ne voli duboku i brzu vodu kakva je na Dunavu već se skuplja u pličacima, ritovima i hagovima kakvih je na adi velik broj.
"Postoji na adi velik broj rukavaca i udolina koje se, kada se podigne razina Dunava, napune vodom s kojom dođe i riba. Tada ju možeš kupiti i lopatama, a ima je u izobolju“, priča i pokazuje na obližnjih nekoliko manjih otočića, koji, kaže, također pripadaju hrvatskoj obali Dunava, ali i dijele sudbinu Šarengradske ade.
Ne postoji volja
"Razočaran sam činjenicom da ne postoji volja da se riješi pitanje Šarengradske ade koja nama, običnim ljudima, znači puno. Ali je očito ne i Zagrebu i Beogradu“, kaže ogorčeno taj 39-godišnjak koji je i vijećnik u Gradskom vijeću Iloka.
Dok čamcima oplovljamo oko Šarengradske ade koja se u dužinu prostire oko 12, a u širinu i do četiri kilometra, pokazuje velike čistine uza samu obalu pojašnjavajući kako su one znak da na otoku boravi brojna divljač koja brsti i pase sve na što naiđe.
Dunav na ovom mjestu, u starom toku zbog relativne skučenosti cijelog prostora, i ne izgleda kao Dunav čiju veličinu i širinu ubrzo ponovno spoznajemo isplovljavajući kod Opatovca iz starog korita i uplovljavajući u novi tok Dunava. Poput velike riječne magistrale, Dunav je u ovom dijelu ogroman i kuda god pogledate vidite veliku vodu. Na povratku prema Šarengradu susrećemo na desetke plovila, od manjih brodica do brodova. Uglavnom sa zastavom Srbije i tek poneku s hrvatskom zastavom.
"U ovo doba godine Dunav je pun brodica, poglavito vlasnika iz Srbije. Naši susjedi znaju uživati. Plove na svojim plovilima cijelo ljeto. Zapute se uzvodno do Batine, pa nazad nizvodno prema Novom Sadu i Beogradu i tako provedu cijelo ljeto. Mi Hrvati nemamo te navike“, priča dok pored našeg čamca preplovljava brodica pod srbijanskom zastavom, čiji je vlasnik pored uobičajenih bicikala koji se mogu vidjeti na svakom plovilu, povezao i dva velika oleandera, kako bi imao što bolji ugođaj pravoga doma što brodice mnogim vlasnicima koji plove Dunavom i jesu u ovo doba godine.