INTERVJU: MIRO KOVAČ

‘Sankcije nisu zaustavile Rusiju. Pa sjetite se što je dovelo do kraja rata u Bosni i Hercegovini‘

Kovač konstatira kako se rat u Ukrajini jednim dijelom može tumačiti i kao proxy rat između SAD-a i Rusije

Miro Kovač

 Boris Kovacev/Cropix/Cropix

Bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač među prvima je javno zastupao tezu kako europske sankcije nametnute Rusiji neće zaustaviti Putinov ratni stroj te da su zapadne sile još 2014. učinile grešku što odmah nakon ulaska ruske vojske na Krim nisu rasporedile mirovne snage na teritoriju Ukrajine i tako Vladimira Putina odvratile od daljnjeg komadanja Ukrajine. U razgovoru za Jutarnji list Kovač konstatira kako je očito da financijske i ekonomske sankcije, barem zasad, nisu uspjele zaustaviti Putinov ratni pohod te kako se rat u Ukrajini jednim dijelom može tumačiti i kao proxy rat između SAD-a i Rusije. "Da ima vizije, Europska unija ne bi status kandidata za članstvo u EU dala samo Ukrajini i Moldaviji, nego i Bosni i Hercegovini", kaže.

Koliko i u čemu najviše griješe lideri zemalja Europske unije u vezi s ratom u Ukrajini i odnosom prema Rusiji? Jesu li odluke EU samo koordinirane sa SAD-om ili ih je manje-više nametnula američka administracija?

- Ruska invazija na Ukrajinu dovela je do homogenizacije političkog Zapada, do jačanja odnosa između SAD-a i Europske unije i do toga da su odluke o sankcijama uvelike koordinirane na relaciji između Washingtona, Bruxellesa i država članica Europske unije. Problem Europe, tu prvenstveno mislim na Europsku uniju, jest da danas ne postoji svijest o potrebi njezine emancipacije na planu vanjske i sigurnosne politike. Tko bi u prvom redu trebao skrbiti o sigurnosti na europskom kontinentu? Europljani! Pa oni bi trebali biti glavni dionici europskog mirovnog poretka. Tako je i bilo do Prvog svjetskog rata. Dva svjetska rata dovela su Europu u podređen položaj na planu svjetske politike. Europa se mora probuditi, to već dugo govorim, početi aktivno skrbiti o sigurnosti na europskom kontinentu i s Amerikancima napraviti "deal", to jest dogovoriti podjelu poslova i zadaća unutar političkog Zapada, da se zna što tko radi. A da ima vizije o tome što bi Europska unija trebala biti i raditi, onda ne bi status kandidata za članstvo u Europskoj uniji dobile samo Ukrajina i Moldavija, koje su sada, s pravom, preskočile nekoliko stepenica zbog ruske agresije i ugroze, nego i Bosna i Hercegovina koja je zahtjev postavila već početkom 2016. godine, kada sam bio svježe imenovani ministar vanjskih i europskih poslova. Europa mora konačno početi agirati, ne samo reagirati.

Bili ste među rijetkima koji su još prije par mjeseci upozorili da sankcije nametnute Rusiji neće imati puno efekta, barem ne kada je riječ o zaustavljanju Putinova ratnog stroja. Mislite li da je tome tako zato što su sankcije polovične pa i cinične - jer EU i dalje uvozi enormne količine plina i nafte iz Rusije - ili zato što su one fundamentalno pogrešne (da ne bi proizvele željeni učinak čak ni da su puno strože)?

- Ako je cilj bio zaustaviti rusku invaziju na Ukrajinu uvođenjem dodatnih sankcija Rusiji, onda moramo, nažalost, konstatirati da ta metoda ne funkcionira, barem zasad. Rusija nastavlja ratovati, okupirala je dosad više od 20 posto Ukrajine. Općenito se postavlja pitanje (ne)učinkovitosti nametanja ekonomskih i financijskih sankcija. Pogledajmo primjere Iraka i Sadama Huseina, Sjeverne Koreje, Irana, ali i Srbije pod Slobodanom Miloševićem. Što je dovelo do kraja rata u Bosni i Hercegovini? Poglavito vojna intervencija Hrvatske vojske u suradnji s HVO-om i Armijom BiH, uz razumijevanje naših američkih prijatelja. Nametanje sankcija je inače neka vrsta američke tradicije započete 1807. godine za predsjednika Thomasa Jeffersona, kada je američkim brodovima zabranjena trgovina sa stranim državama, i to s prvenstvenim ciljem slabljenja Britanaca. Taj se embargo pokazao kontraproduktivnim za SAD, kao što ni ovaj sadašnji u odnosu na Rusiju, koja želi postići vojno-političko podčinjenje Ukrajine, ne slabi rusku moć, ali zato šteti političkom Zapadu, poglavito državama Europske unije i šire na europskom kontinentu.

Mislite li i dalje da je jedini pravi put za odvraćanje Putina od napada na Ukrajinu bio slanje mirovnih snaga u Ukrajinu odmah nakon ulaska ruske vojske na Krim? Koliko je to uopće realističan plan s obzirom na rizik da bi ruski predsjednik takav potez mogao tretirati kao direktno vojno uplitanje zapadnih sila u rješavanje problema na području koje on smatra svojom interesnom zonom, da ne kažem svojim povijesnim teritorijem?

- Odmah nakon prve invazije Rusije 2014. moglo se, na poziv ukrajinskih vlasti, rasporediti mirovne snage u Ukrajini. Sve bi danas bilo drukčije. Ali pustimo sada misaone konstrukcije tipa "ki bi da bi".

Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić dosta slično kritizira uvođenje sankcija Rusiji tvrdeći da će od njih na koncu najviše štete imati građani Europe, pogotovo oni siromašniji. Tvrdi i da je rat u Ukrajini zapravo proxy rat između SAD-a i Rusije. U kolikoj mjeri i slažete li se uopće s tom zadnjom tvrdnjom?

- Kao što znate, godinama govorim konzistentno sa svojih pozicija o nužnosti jačanja europskog jedinstva. A što se odnosa SAD-a i Rusije tiče, logično je da je jedan od aspekata ruske invazije na Ukrajinu i odmjeravanje snaga između Washingtona i Moskve. Američki ministar obrane Lloyd Austin javno je rekao da SAD želi "oslabiti Rusiju do te mjere da ne može više raditi stvari koje je učinila invazijom Ukrajine".

Kako ocjenjujete stavove i konkretne poteze hrvatske Vlade vezane uz rat u Ukrajini, uvođenje sankcija, odnosa prema Rusiji...?

- Hrvatska čini ono što je morala učiniti. Pruža punu podršku Ukrajini. To čini kao država članica Europske unije i NATO-saveza, ali i kao država koja je prošla iskustvo brutalne vojne agresije i djelomične okupacije, s tim da se uspjela vlastitim snage osloboditi, što nas čini posebno ponosnima i posebnima u odnosu na naše partnere unutar političkog Zapada.

Čitajući neke vaše izjave o politici EU prema Rusiji (pogotovo o propuštanju prilike da se invazija odvrati još daleke 2014. slanjem mirovne misije u Ukrajinu, te, kako tvrdite, neučinkovitih sankcija) primjećujem priličnu razliku u odnosu na izjave i konkretne stavove Vlade i vrha HDZ-a. Hoćete li mi replicirati?

- Moji su stavovi na tom planu konzekventni i konzistentni. Sjećam se da sam kao međunarodni tajnik tada oporbenog HDZ-a sudjelovao 2015. godine u Washingtonu na jednoj konferenciji u organizaciji zaklade Europske pučke stranke. Tada sam rekao dvije stvari. Da je mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja bilo moguće provesti zbog prethodnih vojnih intervencija, nakon operacija Bljesak i Oluja. I da ni u Ukrajini neće moći biti drukčije. Ali već tada su američki sudionici konferencije odbacivali mogućnost američke kopnene intervencije.

Na koncu, kako mislite da bi se rat trebao okončati, a kako će - prema vašim procjenama - rat najvjerojatnije završiti?

- Svaki rat završi mirovnim pregovorima. Tako će biti i u slučaju ovog rata Rusije protiv Ukrajine. Ustrajanje Ukrajine na postizanju kontrole nad svojim teritorijem je logično i opravdano, a na njezinim je vlastima da procijene može li se to u ovoj fazi postići nastavkom ratnih operacija, očito bez zapadne kopnene intervencije, ili postupno, na primjer kako je to uspjelo Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana serijom postignutih primirja, to jest kupovinom vremena. A i kada završi ruska invazija na Ukrajinu, nakon mirovnih pregovora, trebat će mudrosti za pronalaženje načina uključenja Rusije u europsku sigurnosnu arhitekturu, na prostoru od Atlantika do Urala, a o čemu je svojedobno razmišljao i Charles de Gaulle. Europa mora jačati svijest o sebi i svojoj važnosti, preuzeti puno više odgovornosti na planu vanjske i sigurnosne politike, a naši američki partneri odlučiti treba li im možda takva osviještena Europa u natjecanju s Kinom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 02:34