STUDIJA EK

Samo Rumunjima i Hrvatima rast plaća diktira javni sektor

Zagreb, 240309.Zgrada Hypo banke.Ilustracija za poslovanje u bankama snimljena u Hypo banci na Slavonskoj aveniji. Foto: Sasa Midzor Sucic / CROPIX
 Sasa Midzor Sucic / CROPIX

Hrvatski političari trebali bi voditi vrlo odgovornu politiku plaća kako bi uveli čvrstu kontrolu plaća i zapošljavanja u javnom sektoru, uključujući lokalnu razinu, gdje je posebno izražen problem rasta zapošljavanja u zdravstvu i obrazovanju. To stoji u zaključku upravo objavljenog rada Europske komisije “Dinamika plaća u Hrvatskoj: predvodnici i sljedbenici”.

“Ako plaće u državnom sektoru nastave rasti brže od produktivnosti u sektorima koji nisu zaštićeni, to može predstavljati prijetnju za vanjsku konkurentnost zemlje”, navode autori studije Kristian Orsini i Vukašin Ostojić.

U Hrvatskoj je odavno prepoznat problem bržeg rasta plaća od produktivnosti, čime je proizvod postajao skuplji, a izvoz zemlje manje konkurentan. U usporedbi s novim članicama Europske unije, EU10, navode autori istraživanja, plaće u Hrvatskoj povijesno su bile veće, a u vrijeme krize sporije su se prilagođavale padu ekonomske aktivnosti. Taj negativni šok apsorbiran je velikim rastom nezaposlenosti.

Uskladiti rast

Kako bi Hrvatska počela voditi primjereniju politiku plaća, morala bi uskladiti rast plaća s produktivnošću proizvodnog i izvoznog sektora, a ključan preduvjet za to je definiranje drugačijih pravila u dijelu koji kontrolira Vlada.

Među ostalim, studija EK preporučuje da se uklone odredbe po kojima plaće u javnom sektoru rastu automatski te da se u proces pregovoranja uvede veća ujednačenost i koordinacija između različitih podsektora javne administracije.

U proteklom razdoblju sindikati su izborili više odredbi koje osiguravaju automatski rast plaća, poput godišnje povišice od 0,5 posto na staž ili povećanja osnovice plaće za šest posto u trenutku kada BDP poraste više od dva posto dva tromjesečja uzastopno. U vrijeme krize sindikati su pristali na neke ustupke, ali to očito nije mnogo promijenilo spornu suštinu politike plaća.

Uz činjenicu da proračun mnogo izdvaja za masu plaća, ekonomisti problem vide u tome što javni sektor stvara pritisak na rast plaća u privatnom sektoru. Posljednja istraživanja sugeriraju da se plaće u privatnom i javnom sektoru u zemljama EU kreću paralelno, pri čemu veći utjecaj na njihovu dinamiku ima javni sektor. To posebno vrijedi za manje zemlje s velikim javnim sektorom, značajnim utjecajem sindikata i relativno malim izvozom. Hrvatska se prilično dobro uklapa u taj opis.

Rast 30 posto

Kao lideri politike plaća u Hrvatskoj identificirana su dva podsektora, zdravstvo i školstvo, u kojima plaće ne ovise o dinamici u drugim sektorima, ali oni imaju utjecaj na plaće u drugim sektorima. To i nije neobično s obzirom na to da zdravstvo i školstvo zapošljavaju gotovo dvije trećine zaposlenih u javnim i državnim službama i tradicionalno imaju jake sindikate. No, kako navode Orsini i Ostojić, Hrvatska se značajno razlikuje od ostalih ekonomija EU10 koje imaju “prilično mali javni sektor i malu zastupljenost sindikata”.

U većini drugih zemalja postoji velika razdvojenost sektora i nema efekta prelijevanja plaća. U Poljskoj i Mađarskoj, primjerice, politiku plaća predvodi privatni sektor, ali javni sektor ga ne slijedi. Jedina je zemlja u kojoj javni sektor diktira plaće, izuzev Hrvatske, Rumunjska. U toj su zemlji plaće od 2005. do 2008. godine porasle 20-30 posto, što se prelilo i na privatni sektor.

Za dinamiku plaća, navode autori izvješća EK, presudne su strukturne i institucionalne specifičnosti zemlje. Prema podacima Svjetske banke, uloga sindikata u Hrvatskoj veća je nego u drugim zemalja EU10.

Jači sindikati

Međutim, postoji velika razlika između privatnog i javnog sektora. Samo 17 posto zaposlenih u privatnom sektoru je sindikalno pokriveno, dok je u javnom sektoru, uključujući državna poduzeća, 70 posto zaposlenih u sindikatima. Pritom se pregovori o plaćama vode na različitim razinama, nacionalnoj, sektorskoj i na razini kompanija, a kolektivno pregovaranje formalno pokriva 60 posto svih zaposlenih.

No, veliki javni sektor koji je sindikalno dobro pokriven, smatraju autori, ne mora nužno negativno utjecati na proizvodni i izvozni sektor. U nordijskim zemljama, primjerice, politika plaća u javnom sektoru čvrsto je vezana uz konkurentnost izvoza. Razlog tome je vrlo centraliziran sustav pregovoranja o plaćama i izričito deklariranje privatnog sektora kao predvodnika politike plaća.

Isti sustav, drugi ishod

U većini zemalja EU, međutim, pregovori se odvijaju na više razina, kao i u Hrvatskoj, ali konačan razultat je dosta različit.

U Njemačkoj i Austriji, primjerice, politiku plaća diktira izvozni sektor, unatoč decentraliziranom sustavu pregovaranja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 22:54