Ti si naivan, još tristo godina u Hrvatskoj neće biti uvjeta za socijaldemokraciju, rekla je Antunu Vujiću Savka Dabčević Kučar kada ju je 1990. pozvao da postane liderica socijaldemokratske opcije u samostalnoj Hrvatskoj. Tim citatom počinje članak Danijele Dolenec, objavljen u časopisu Političke analize 2014. čiji je naslov ujedno i pitanje: Zašto SDP-ova vlada nije socijaldemokratska.
Dolenec ga je uzela iz prve ruke, od Antuna Vujića, pa možemo pretpostaviti da je točan. Izvanredna profesorica komparativne politologije na Fakultetu političkih znanosti Zagrebačkog sveučilišta, Dolenec je danas jedan od suosnivača i idejni lider možda jedine moderne lijeve političke opcije u Hrvatskoj - političke platforme i stranke Možemo! i pokazala se prirodnom vodećom sugovornicom za priču o sudbini hrvatske ljevice. Priču koju ona od svih sugovornika priča s najvećim optimizmom, čak i kada razgovara s liberalnim, iako ne i socijalno neosjetljivim, skeptikom.
U Hrvatskoj se borba između ljevice i desnice dosad uglavnom vodila sa svjetonazorskih pozicija, ekonomski programi bili su gotovo identični, Račan je naslijedio Matešin, Sanader Račanov, a Kukuriku koalicija na čelu s današnjim predsjednikom države Zoranom Milanovićem bila je sretna da joj je vlada Jadranke Kosor servirala pripremljen Plan gospodarskog oporavka Hrvatske.
Kao ni Kosor, pokazalo se da ni Milanović nije u Vladi imao nikoga tko bi taj plan mogao provesti. Nakon što je Andrej Plenković uspavao krajnju desnicu u HDZ-u, a SDP se samouspavao, barem se tako činilo prije no što je uslijedila serija ekscesa nakon izbora Peđe Grbina za predsjednika stranke, prvo pitanje je postoji li u Hrvatskoj danas ozbiljna politička snaga izvan proširenog centra koji su okupirali sve sličniji HDZ i SDP. I za ravnotežu demokracije važno: ima li Hrvatska ljevicu?
Prava ljevica i SDP
- Ima, ali to nije SDP, kaže Dolenec. - Ne mislim da nijedan član SDP-a nije ljevica, ali teško da SDP možemo smatrati pravom ljevicom. Najlakše ih je opisati kao liberalnu stranku, onu kojoj je važna sekularizacija društva, ljudska prava. Kada su druge lijeve stranke uglavnom odustajale od blairovske doktrine "trećeg puta", oni su i dalje na njoj čvrsto stajali, činilo se da se ne mogu pomaknuti iz te pozicije koja je imala naivan stav da će tržište funkcionirati i da će globalizacija svima donijeti dobitak.
Takve su ideje prevladavale u javnom prostoru. A onda je tu i ono što možemo evidentirati iz razdoblja kada su ti "ljevičari" vladali, znači od notornih izmjena zakona o radu koje su i danas opet aktualne, a najgori smo u Europi po prekarnosti, niskoj razini zaposlenosti i aktivacije mladih… Nizu tih stvari doprinijeli su oni izmjenama zakona još 2003., a u Milanovićevom razdoblju, dok je bio premijer, ima toga još više. To ne možemo nazvati politikama ljevice. Čak i sada, u vremenu kad je dosta europskih lijevih stranaka promijenilo retoriku i značajno naglasilo neka pitanja društvenih nejednakosti, to se kod SDP-a nije dogodilo.
Zvonimir Mršić, bivši gradonačelnik Koprivnice, dugogodišnji šef Podravke i sve donedavno jedan od favorita za SDP-ova predsjednika, misli ponešto drukčije, iako ne štedi stranku kojoj je i dalje član.
- SDP je na prošlim izborima ponudio programe koji su bili vrlo kvalitetni, od digitalizacije do odnosa prema malim i mikropoduzetnicima, ali nije bio dovoljno uvjerljiv biračima - kaže. Brine ga što je prosječna starost birača bila zabrinjavajuće visoka. Nakon izgubljenih parlamentarnih izbora zato je predložio da se zbori u SDP-u odgode, kako bi stranka mogla sama sebe redefinirati.
Po Mršiću, smisao svake stranke je da bude na vlasti, ali pitanje je što želi biti i koga predstavlja.
- Ako pitate mene, SDP treba predstavljati sve neprivilegirane - objašnjava. Treba izabrati ljude koji to najbolje mogu učiniti. U ovom trenutku pred njima je velik i ozbiljan posao.
Na kraju se nije kandidirao na stranačkim predsjedničkim izborima jer je zaključio da SDP-ov vrh, a ti će ljudi biti tu i s novim predsjednikom, nije prepoznao poruku koju im uputio u pismu uoči početka izborne utrke. Nisu imali kapacitet baviti se pravim pitanjima, kaže.
Izazov stranke je daleko veći od izazova njenog novog vodstva. Mršićeva je teza da se stranka prije nego što je krenula u izbor novog vodstva trebala samodijagnosticirati. Definirati zašto je izgubila izbore, a od 2011. to su bila tri parlamentarna kruga.
- Ni dalje ne znamo što bi stranka u budućnosti trebala biti, zaključuje. Što znači "lijevo skretanje" koje neki predlažu. Što je, uostalom, danas radništvo? Plavih kuta više nema. Ne znamo ni kako doprijeti do novih generacija. Njima se SDP prije obraćao.
Hrvatska nije jedina europska država s krizom ljevice. U širokom rasponu postkomunističkih zemalja od Baltika do Crnog mora i Jadrana prevladao je trend smanjivanja ukupne razine javnog ulaganja u socijalnu zaštitu, smanjivanja rashoda za mirovine i obrazovanje i smanjivanja udjela zaposlenika u javnom sektoru. Briga o javnom dobru svela se na "održivi minimum".
Devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon velike smjene sustava, tranzicijska Europa ostala je bez značajnog razvoja redistributivnih politika kao podloge za razvoj programskog natjecanja stranaka oko socioekonomskih pitanja. Zbog teškog iskustva u prošlom sustavu, dugo je trebalo da se ljevica u tranzicijskim zemljama rehabilitira, i postane relevantna u parlamentarnim raspravama, unatoč tome što danas već malotko o tom bivšem sustavu govori u kontekstu ljevice.
U velikom broju postkomunističkih zemalja danas dominira desnica, paketom raznih nacionalističkih projekata. Slično što smo zamjerali SDP-u u Hrvatskoj u vrijeme njihova dva mandata, Račanova i Milanovićeva, događa se gotovo u svom tranzicijskim (ili posttranzicijskim) zemljama. I ovdje i tamo teško je bilo pravoj lijevoj političkoj opciji ući u parlament i postati ozbiljnom snagom, konkurentom s kojim se računa.
To vrijedi i za zelene stranke. Brojna istraživanja pokazala su da se tip inovacija u političkom prostoru koji se u zapadnoj Europi dogodio sedamdesetih i osamdesetih, sa zelenim strankama koje nastaju iz mirovnih i antinuklearnih pokreta, tijekom osamdesetih počeo događati također na razini društva u Hrvatskoj, ali je zbog rata i svih okolnosti koje su se dogodile izostao nastavak.
Dva teška mandata
U Hrvatskoj su se stvari razvijale donekle drukčije dijelom i zbog toga što je SDP kao predstavnik lijevog centra od rastanka s bivšom državom na vlasti proveo samo dva četverogodišnja mandata. Uz to, kao što upozorava Dolenec, u izbornom programu iz 2011. Kukuriku koalicija ponudila je već potrošen koncept "trećeg puta", obećavajući blistavu simbiozu tržišnih pobjednika koji će zarađivati i napredovati, s gubitnicima koji će se kompenzirati socijalnim programima. To nije zaživjelo. I možda je riječ o jeftinoj aluziji, ali ne treba zaboraviti da je Dragan Kovačević pisao HNS-ov, "liberalni" dio gospodarskog programa za lijevu Kukuriku koaliciju.
Ukratko, u Hrvatskoj se, kao i u većini drugih zemalja "nove Europe", u razdoblju od prvih višestranačkih izbora do danas pokazalo da klasni rascjep ne utječe u većoj mjeri na strukturu stranačkog natjecanja, što se događa u starim europskim demokracijama poput Njemačke ili Francuske, a da se društvene skupine nižega socioekonomskog statusa mobiliziraju putem nacionalizma i konzervativnih katoličkih vrijednosti.
Dragan Markovina, osnivač Nove ljevice (u međuvremenu je otišao iz stranačke politike jer, kaže, čovjek može biti ili političar, ili analitičar i intelektualac, nikako sve to zajedno) danas je pesimist kada je riječ o budućnosti ljevice u Hrvatskoj. Država je otišla prilično udesno, kaže, a SDP je zapravo ljevici ostao jedina opcija.
- Scena je takva još od Ivice Račana koji je stranku odvukao prema centru, ali i lišio je intelektualaca (koji su bili naslijeđena tradicija SDP-a), a ljudi koji su osnivali nove stranke - Branko Horvat, Stipe Šuvar i Miko Tripalo - bili su simpatični, ali su birači mislili da će glasaju li za njih potrošiti glas. SDP je na tome profitirao. Račan je bio toga svjestan, ali vjerojatno je to planirao. Kod Milanovića je lijeva ideja nestala u pozadini, a Bernardić se izgubio, stranka je nestala s ulice. U tom času stižu Nova ljevica, Zagreb je naš, Radnička fronta i Možemo!.
Markovina misli da je u predizbornom susretu četiri stranke ljevice tajming odlično pogođen (zapravo su bile još dvije, Orah i Za grad, ali nisu se probile do Sabora). Dobro je što mladi birači nisu opterećeni nasljeđem prošlosti, a u koaliciji se našao sretan spoj ljudi koji su politički rasli i na antifašističkoj ljevici i na aktivističkoj sceni.
- Kad se taj sretni spoj susreo s uličnom bazom, dobili smo rezultat koji imamo, kaže, ali onda slijedi povratak pesimizmu realnosti: "Bojim se da, ako se SDP potpuno raspadne, a raskol se nastavi, ova naša koalicija ima već postavljen limit rasta. Može rasti još par posto, ali takvu izrazito zeleno-lijevu opciju ljudi u Hrvatskoj neće birati. Plafon je između 10 i 15 posto, 10 realno. Neće imati s kim koalirati, HDZ će mirno vladati još dva-tri mandata".
Njegova Nova ljevica tu se pozicionirala između Radničke fronte i platforme Možemo! koja zahvaća širi krug ljudi. Markovina misi kako bi bilo idealno kada bi to sve bila jedna velika stranka. Čini se da su birači to uglavnom tako i shvatili, kao i kritičari. Loša strana toga je što ih se previše poistovjećuje, pa Možemo! i (u nešto manjoj mjeri) Nova ljevica trpe zbog tvrdog povijesnog radikalizma Radničke fronte.
Pomicanje prostora
Ako zaključimo da su Most i Domovinski pokret tradicionalna desnica, a SDP i dalje vodimo kao tradicionalnu ljevicu (što baš i nije točno, ali pretpostavka je uvriježena), otvorilo se pitanje postoji li na domaćem lijevom spektru stranka koju bismo mogli smatrati suvremenom, modernom ljevicom.
Možemo! je platforma nastala okupljanjem vrlo heterogene grupe donedavnih političkih autsajdera (u ovom slučaju onih koji su na politiku nastojali utjecati "izvana") kojima je gotovo jedina poveznica "osjećaj o postojanju društvene nepravde". Je li to, uz sedam mjesta u saborskoj klupi, dovoljno da bismo zaključili kako je riječ o jačanju lijeve političke opcije?
Dolenec misli da jest, ali uz dodatak da Možemo! kao stranku treba promatrati odvojeno od "zeleno-lijevog bloka" u Saboru gdje Možemo! drži četiri od sedam sjedala (ostala tri idu Radničkoj fronti, Novoj ljevici i jednom nezavisnom kandidatu).
- Partnerstvo nam je bilo važno 2017. kada smo prvi put izlazili na izbore u Zagrebu. Tada nam je cilj bio da pokušamo okupiti sve izvanparlamentarne male opcije, zelene i lijeve, i u tom partnerstvu s Radničkom frontom, Novom ljevicom i Orahom ušli smo u zagrebačku skupštinu, i smatram da je to bitno jer se i tada već govorilo kako je teško okupiti aktere na ljevici.
Nama se to činilo jako važnim, ako želimo okupiti konkurenciju socijaldemokraciji, njenoj varijanti kakav je bio SDP. To znači okupiti sve od radikalno lijevog, preko zelenog, do socijaldemokracije, onako kako je mi razumijemo i kako mislimo da treba prioritizirati, tumači Dolenec.
Pitanje je mogu li male "alternativne" stranke poput onih uključenih u zeleno-lijevu koaliciju, kao i bloka oko "Stranke s imenom i prezimenom" postati ozbiljna konkurencija velikima ili su unaprijed osuđene na sudbinu kadrovskih inkubatora velikim srednjostrujaškim strankama.
Konkurenti i HDZ-u i SDP-u doista su se najčešće prije ili kasnije našli u orbiti tih stranaka, kaže Dolenec. Drukčija je međutim situacija na ljevici i na desnici zato što je HDZ većinom na vlasti i ima hegemonijski status po tome s koliko resursa raspolaže i koliko utječe na smjer razvoja zemlje.
Zato je HDZ uglavnom uspješno rješavao konkurente na desnici. Ili bi ih marginalizirao ili bi ih asimilirao. Ljevica tu zasad ima puno manje za ispričati, jer je bilo manje konkurencije, ili je po nekim interpretacijama nije ni bilo jer je ona uglavnom dolazila iz liberalnog centra, od strančica i malih fragmenata SDP-a koji su se većinom pozicionirali ili u isti prostor ili još više prema liberalnom centru.
Dolenec, naravno, strastveno gura Možemo!, projekt u kojemu sudjeluje, kao zapravo jedinu autentičnu alternativu koja želi i jest biti konkurencija SDP-u.
- Nama nije cilj da im budemo u orbiti, kaže, nego da čitav politički prostor pomaknemo ulijevo. Cilj nam je proširiti temu politika i način na koji se politika radi jer smatram da zapravo kvalitetnom lijevom konkurencijom ukidamo hegemoniju desnice. U toj priči nama nije u interesu da SDP bude loš, nama je u interesu da i oni budu dobri, a mi ćemo biti bolji - uvjerena je Dolenec.
U pravu je kada smatra da je na posljednjim izborima u Sabor ušla definitivno nova generacija ljevice. Ne zato što su mlađi po godinama, nego jer dosad nisu bili dio nijedne političke elite i strukture. ("Ponosno nosimo te etikete koje nam prilijepe - da smo aktivisti i politički autsajderi", kaže). U sabornicu su zasad unijeli rasprave o životnim temama - od prekarnosti do nepostojanja društvenog stanovanja ili neravnopravnog statusa žena.
Ekonomist Velimir Šonje u članku objavljenom uoči ljetnih izbora na utjecajnom (njegovom) blogu Arhivanalitika upozorio je na dosadašnji teret dolazeće nove ljevice (termin je problematičan jer to je ujedno i ime jedne od tradicionalnijih lijevih stranaka, dok Šonje raspravlja o svim novim strankama na ljevici). Ukratko, po Šonji, iako "pravi ljevičari" nikad nisu bili na vlasti od stjecanja hrvatske neovisnosti, pa stoga ne mogu biti odgovorni u klasičnom, političkom smislu, stranke lijevog usmjerenja doprinijele su stvaranju društvenog ambijenta koji je pogodovao lovu u mutnom i općoj stagnaciji društva u proteklih gotovo 20 godina.
Šonje zaključuje kako se "hrvatska nova ljevica u proteklih dvadesetak godina profilirala kroz zelene stranke i udruge, antikapitalizam Radničke fronte i dominantno zagrebački i riječki urbani aktivizam koji ima ishodišta u raznim kulturnim festivalima, gay Prideu, pobunama protiv Centra Cvjetno, za Kino Europa i sličnim projektima". U tome je, piše on, bilo dobro to što je lijeva intelektualna elita koja je vezana uz kulturnu industriju i akademski sektor dobila svoj politički glas neovisan od arhaičnog i petrificiranog SDP-a, ali "taj dobrodošao glas za manje korupcije, više lokalne demokracije, čiste vode i zraka, ljudskih prava, kulture i pametnog urbanizma, kidnapiran je i preusmjeren na dva slijepa kolosijeka".
U radu novih ljevičara Šonje je prepoznao prije svega "borbu za veću krišku u zadanom proračunskom odnosno javnosektorskom okviru" (prvi slijepi kolosijek), a onda i besmisleni otpor kapitalizmu devetnaestog stoljeća, uz "veličanje kolektivističkog industrijalizma, jednakosti, oštrog progresivnog oporezivanja, uravnilovke, državnog poticanja svega i svačega". Borba za javni interes, što je prvi i osnovni zadatak koji su pred sebe ambiciozno postavili osnivači platforme Možemo!, Šonji kao da je promakla. Teret uključivanja revizionističke Radničke fronte tu se novoj lijevo-zelenoj koaliciji tvrdo obio o glavu, nije Šonje jedini koji ih svodi pod zajednički nazivnik.
Tradicionalni partneri ljevice, radnički sindikati, dolazak nove parlamentarne ljevice dočekali su s pozitivnom skepsom.
Drago im je da su tu, ali očekivanja nisu visoka. Poučeni prošlošću, odlučili su pričekati s pohvalama.
Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, sindikalac od 1990. (po sindikalnom stažu je stariji od samostalne Hrvatske), kaže kako su se sindikati dosad u hrvatskoj ljevici uspjeli jedino razočarati. Kao i Dolenec, on SDP-u na dušu stavlja izmjene Zakona o radu koji se mijenjao dvaput, jednom u vrijeme Račana, drugi put kada je premijer bio Milanović, oba puta na štetu radnika. Tako je, kaže, bilo i s mirovinskim zakonom (Milanović) i s nizom drugih tema koje bi po habitusu ljevica trebala rješavati u korist radnika. SDP je pod hipotekom vlastite povijesti zaboravio što bi mu trebao biti posao.
- Bili su komunistička partija, pa socijalistička, pa su se pomaknuli prema socijalnoj demokraciji, ali su se počeli više ponašati kao liberali nego socijaldemokrati - kaže.
Sada, kada se u Saboru pojavio dio novih lica, Sever vjeruje da će oni, "iako su ponekad arhaični, ali nisu neobrazovani", promijeniti ton rasprave.
Izrastanje iz aktivizma
- Želim vjerovati da ih Sabor neće pokvariti. Izrasli su iz aktivizma, nadam se da se neće utopiti u birokratiziranoj kolotečini. Nameće mi se usporedba s Poljskom i Solidarnošću, oni su iz sindikalizma ušli u politiku, počeli su kao radnički tribuni, ali su iz pozicije vlasti počeli urušavati svoju radničku ideologiju.
Sever upozorava na još jednu evolucijsku činjenicu. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, s promjenama u društvu i tehnologiji, promijenili su se i radnici, obrazovno, ali i svjetonazorski. Oni će znati prepoznati nekoga tko će se zauzeti za njihov interes. Mijenjaju se prilike i u sindikatima. I tu je stiglo vrijeme da vodstvo preuzme nova generacija. Radnike mogu podržavati i demokršćani, pa i Crkva. Kod nas su socijaldemokrati bili jurišnici kapitala.
Kratka digresija od domaće rasprave o novoj ljevici. U dnevnom newsletteru koji pretplatnicima šalje američki globalno-politički magazin Foreign Affairs, s oznakom "obavezno pročitati" prošli tjedan čitateljima je stigao novi članak američko-talijanske ekonomistice Mariane Mazzucato, vjerojatno najeksponiranije "ljevičarke" u današnjim ekonomskim krugovima (uz uvjetno lijeve nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza koji svijet financija promatraju iz ugla američkih lijevih liberala, ni blizu američkoj ljevici kakvu zagovara "demokratski socijalist" Bernie Sanders, ili, u nešto blažoj verziji Elisabeth Warren). Citiram odlomak koji veliku globalnu raspravu povezuje s hrvatskom.
"Mnogošto danas upućuje na prekid odnosa između javnog i privatnog sektora. Da bi se to popravilo, prvo je potrebno riješiti osnovni problem u ekonomiji: pogrešno shvaćen koncept vrijednosti.
Suvremeni koncept vrijednosti ima ogromne implikacije na način na koji su strukturirana gospodarstva. Utječe na način na koji se vode organizacije, kako se obračunavaju aktivnosti, kako se sektorima daje prioritet, kako se gleda na vladu i kako se mjeri nacionalno bogatstvo. Vrijednost javnog obrazovanja, na primjer, ne utječe na BDP zemlje jer je obrazovanje besplatno - ali trošak plaća učitelja registrira se i u statistikama izračuna BDP-a. Stoga je sasvim prirodno da toliko puno ljudi govori o javnoj potrošnji, a ne o javnim ulaganjima.
Promjena postojećeg stanja zahtijeva novi odgovor na pitanje 'što je vrijednost'. Nužno je prepoznati ulaganja i kreativnost koju pruža širok spektar sudionika u cijeloj ekonomiji - a to nisu samo biznisi već i radnici i javne institucije. Predugo su se ljudi ponašali kao da je privatni sektor primarni pokretač inovacija i stvaranja vrijednosti i stoga jedini ima pravo na dobit koja je iz toga proizašla. To jednostavno nije istina.
Farmaceutski lijekovi, internet, nanotehnologija, nuklearna energija, obnovljiva energija… mnogo toga u rasponu od cjepiva protiv gripe do iPhonea, sve to razvijeno je uz ogromnu količinu javnih ulaganja i preuzimanja rizika, na leđima nebrojenih radnika, zahvaljujući javnoj infrastrukturi i institucijama. Kada bi se cijenio doprinos ovog kolektivnog rada, bilo bi lakše osigurati da svi takvi napori budu pravilno nagrađeni i da se ekonomske koristi od inovacija ravnomjernije rasporede. Put prema više simbiotskom partnerstvu između javnih i privatnih institucija započinje spoznajom da se vrijednost stvara kolektivno."
Liberalnom uhu to se može učiniti svetogrdnim, ali Mazzucato iz godine u godinu tu svoju mantru ponavlja okupljenim "elitama" u Davosu, svojim londonskim i američkim studentima ili konzultirajući nekoliko vlada, među kojima i Europsku komisiju. Malo je razlike između toga i onoga što u Hrvatskoj zastupa Možemo!, ako se platforma očisti od balasta Radničke fronte. Znači li to da, iako je SDP na aparatima, imamo zametak zdrave ljevice? Čini se da je tako, ako se ne ostvare Severove strepnje.
Kad su ga optužili da je Marxa okrenuo naglavačke, Thomas Piketty, trenutačno vjerojatno najeksponiraniji ideolog nove globalne ljevice, odgovorio je protupitanjem: je li tko razmišlja što bi Marx napisao danas? Marx je bio jako uključen u vrijeme. Danas je vrijeme drukčije.