Sa svakim eliminiranim sugovornikom svijet je bliže idiotizmu

Doista šteta što je pismo skupine 150 svjetskih intelektualaca protiv ostracizma i javnog sramoćenja u javnim raspravama dočekano u nas s onim istim periferijskim i provincijskim mukom s kojim biva dočekana svaka iole kompleksnija tema. Noam Chomsky, John Banville, Salman Rushdie, Margaret Atwood, legendarna feministica Gloria Steinem - koju, fikcionaliziranu, ovih mjeseci gledamo u odličnoj HBO-ovoj seriji “Mrs. America” - pa mama Harryja Pottera J. K. Rowling, s njom i notorni Francis Fukuyama, pa prominentni pisci današnjice Jeffrey Eugenides i Kamel Daoud, Ian Buruma, Fareed Zakaria, sve neka prilično krupna imena, potpisuju proglas kojim dižu glas protiv cenzure, ali ne one koju zagovara radikalna desnica, ili koju provode tipovi poput Donalda Trumpa i Bašara al Asada, nego protiv cenzure unutar lijevo-liberalnih, formalnih ili neformalnih institucija, koja je već neko vrijeme u modi i čiji je kontinuirani cilj likvidacija iz javnog života svih onih čije nam se mišljenje ne sviđa, ili čije se mišljenje ne uklapa u stroge okvire moralnih, svjetonazorskih i političkih pravila formiranih unutar zajednice.

U aluzijama se navodi nekoliko aktualnih skandala, u kojima su bili likvidirani i pojedini potpisnici pisma. Pojedini su skandali, naravno samo u obliku lakoprobavljivih, idiotima razumljivih tabloidnih vaginalija, doprli i do hrvatskih glasila, poput onog kada je J. K. Rowling, prethodna strasna podržavateljica LGBT zajednice, proglašena za opasnu transfobičnu kučku, jer se odvažila reći što ona misli o tome da netko danas može biti on, a sutra ona, ali cijela stvar nama je zanimljiva jer je moda javnog sramoćenja, isključivanja i društvene likvidacije krivomislećih unutar lijevog političkog diskursa, te na lijevoj aktivističkoj, žurnalističkoj i kulturnoj sceni u modi još od smrti Franje Tuđmana, i od vremena rane borbe za njegovo naslijeđe i za naglo oslobođenu (tada se to tako činilo) hrvatsku kulturnu i javnu scenu. Doba je to ustrajnog i temeljitog Račanovog čišćenja SDP-a od ostataka humanističke inteligencije iz stranke, ali i akcija u kojima Antun Vujić prokazuje fakovce jer putuju u Beograd, a intaktna lijeva glasila iz prethodnoga soroševskog perioda vrše likvidaciju onih koji nemaju ispravan odnos prema režimu. U razdoblju takve prvobitne diferencijacije velik broj ljudi koji su se prethodno smatrali ljevičarima, koji su javno podržavali SDP - što zapravo nikad nije bilo jako ugodno i sasvim bezopasno - koji su potpisivali kojekakve javne peticije, čitali prokazana, ali i vrlo mondena lijeva glasila, pa i pisali za njih, završavaju osramoćeni, izvan scene i, sada već, izvan tora. Oni više nisu ljevičari, njih je dopušteno vrijeđati i lijepiti im epitete radikalnih desničara. Hiperbola postaje omiljena stilska figura, a kroz preveliku uporabu i u kombinaciji s probranim uvredama na kraju je i prestala biti doživljavana kao hiperbola.

Dvadeset godina kasnije, šesnaest desnih i još četiri lijeve, u SDP-u nema, valjda, više nikog tko je pročitao roman Damira Karakaša ili tko barem zna za Moniku Herceg ili Gorana Čolakhodžića, nezavisna lijeva glasila ne postoje, a ako ne računamo tjednik srpske nacionalne zajednice, možemo mirne duše ustvrditi da zapravo nikakva lijeva glasila ne postoje. Istina, nađe se poneki junačan i ispravan web portal, ali, uz jednu iznimku, bez rubrike kulture, bez kulturnih tema općenito, ništa još i nigdje u povijesti nije bilo lijevo. Ali proces diferencijacije, sramoćenja i likvidacije ne samo da i dalje traje, nego je radikalno zaoštren, samo što se vodi preko uvoznih moda i navada. Naravno, uglavnom onih američkih. Recimo, moda Me too pokreta, ili moda Grete Thunberg i dječje brige za klimatske promjene doživljavaju se u ovdašnjoj javnosti jednako ozbiljno, ako ne i mnogo ozbiljnije, od pitanja vezanih za 1941. i 1945, 1991. i 1995.

Osim što je u okvirima zadanih moda manje rizično nastupati (naravno: afirmativno, prokazujući muške zlostavljače, toplinske rekorde i otapanje ledenih ploča na Sjevernom i Južnom polu), aktivisti i aktivistkinje osjete se nekako svjetski, kao dio planetarnog pokreta. Na tako formuliranoj i formatiranoj javnoj sceni, tojest na njezinoj lijevoj strani, koja sve više biva marginalna, neusporedivo marginalnija, neprisutnija i primitivnija nego što je, recimo, u Sloveniji, Poljskoj, pa i Srbiji, a vjerojatno nego i u Orbanovoj Madžarskoj (Pokušajte zamisliti da neki ozbiljan opozicijski informativni portal ima čak šezdeset novinara, koji svi do jednog daju otkaz, jer im vlast smijeni glavnog urednika, a da nakon toga desetine tisuća ljudi izađu na demonstracije. Općenito, pokušajte zamisliti demonstracije za slobodu javne riječi i za zaštitu medijskih sloboda u Hrvatskoj. Je l’ de da je nezamislivo?), danas se ne događa zapravo ništa što bi išlo mimo traljavo posredovanih američkih moda i lokalnog radikalnog ostracizma i sramoćenja svakoga tko bi još imao nekakvih primjedbi.

A kako lijevi mediji više ne postoje, borba je, uglavnom, preseljena na društvene mreže, čijim se sadržajem onda hrane i desna režimska glasila. Rastjerani su novinari, kolumniste se uvojačuje po čekaonicama desnih političkih stranaka, tako da sadržaj i smjer preostalim glasilima diktiraju fejsbuk (manje tviter) objave različitih opskurnjaka, siledžija, prostaka i političkih i kulturnih influensera, pa temom dana biva razlika u visini između novoizabranog saborskog zastupnika i njegove supruge, također novoizabrane saborske zastupnice, a vlastita se ljevičarska vjerodostojnost, pravovjernost i ispravnost oko ove teme ostvaruje fejsbučkom objavom, ili objavom na nezavisnom web portalu, u kojoj se autor zgražava i izruguje činjenici da je muž, novoizabrani saborski zastupnik, mnogo viši, visočiji, višlji od žene, novoizabrane saborske zastupnice. Istina, da nije riječ o političarima koje smo dužni nevoljeti, da su na fotografiji lijevi aktivist i njegova žena, govor o razlici u njihovom rastu iz istih bi izvora bio proglašen rasizmom, biologizmom, primitivizmom…

Ovaj primjer navodimo samo kao ilustraciju. Mogli bismo se sjetiti i nekog drugog. Recimo, kada temom dana biva to što je ekspert za politički marketing napustio emisiju na državnoj televiziji u kojoj je nastupao s najosebujnijom desnom saborskom zastupnicom u ovom mandatu. I onda, jesu li Chomsky i Gloria Steinem postali prezreni desničari, ustaše ili možda četnici, zato što su upozorili kamo njihov svijet, koji je već daleko od našega svijeta, vodi takav način suđenja o stvarnosti, o ljudima, kao i o vlastitim sugovornicima? Smisao pisma 150 intelektualaca upravo je u tome, u sugovorništvu. I u tome da sugovornika nije uputno eliminirati samo zato što se s njime ne slažete. Pa ni zato što ga smatrate lažnim ljevičarem. Kao ni zato što ga smatrate huljom. Sugovornika nije uputno eliminirati ni zato što se govorka da je obiteljski zlostavljač ili seksualni predator. Sa svakim eliminiranim sugovornikom svijet je bliži idiotizmu, bliži je stanju u kojem se kolektivno ruga mužu jer je viši od žene i ženi jer je niža od muža. Bliži je fašizmu koji može ostati neprimijećen. Fašizmu tisuća kompjutorskih klikova kojima se u istom trenutku likvidira onaj jedan nepoželjni pojedinac. Fašizmu svijeta bez lica. Eto time, bojim se, ova priča može svome kraju.

Osobno govoreći, davno sam osramoćen, izgnan i isključen, pa znam kako to izgleda i s ove druge strane. Možda sam imao sreće, jer u posljednjih dvadeset godina nisam imao priliku pripadati skupini. Bio sam sam, i tako sam reagirao. Istovremeno na crnim listama Hrvatske radio televizije, na crnim listama oba književna društva, Hrvatskog centra PEN-a, crnim listama lijevo-aktivističke scene, naprosto ništa nisam ni mogao napisati ili reći kao dio neke zajednice. Tko god je imao problem sa mnom, imao ga je samo sa mnom, a ne s čoporom bijesnih pasa, ili ljubaznih građana, koji bi me pratili. I to bi, zapravo, bilo sve.