SLUČAJ IZ VRGORSKE KRAJINE

Sa spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata izbrisali sve koje su pobili fašisti, nacisti i ustaše. Povjesničar: ‘Sramota!‘

Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske prije nekoliko tjedana ispravilo je glupost učinjenu lani

Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Dragljanima

 Duje Klarić/Cropix

Lijepa priča nedjeljom. Radnja se odvija u Vrgorskoj krajini, u Dragljanima, a u glavnoj ulozi je Republika Hrvatska. Kolokvijalno, Lijepa naša.

Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske prije nekoliko tjedana ispravilo je glupost učinjenu lani. Od te gluposti prošlo je evo još malo pa će točno godinu dana, a mi ćemo vas, prije negoli nastavimo, podsjetiti kako je za nju bila zaslužna ministrica Nina Obuljen Koržinek koja je odobrila, prihvatila, donijela, kako hoćete, jer glupo bi bilo reći da nije znala, jer ako nije onda bi to tek bila teška glupost, glupu odluku svog ravnatelja Uprave za zaštitu kulturne baštine Davora Trupkovića da se spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Dragljanima izbriše s popisa državnih kulturnih dobara, piše Slobodna Dalmacija.

Ta je glupost obrazložena ovim riječima:

”Temeljem valorizacije koju je provelo Povjerenstvo za vrednovanje Hrvatskog instituta za povijest, a koja je donesena u izvješću Stručnog povjerenstva za izradu kriterija za vrednovanje povijesnih događaja i osoba 20. stoljeća, predmetnu zgradu sa spomen-pločama nije potrebno štititi kao kulturno dobro. Zbog svega navedenoga, nadležni Konzervatorski odjel u Imotskom predložio je ukidanje svojstva kulturnoga dobra za Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkoga terora u Dragljanima i njegovo brisanje iz Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske”.

Obrazloženo. Prihvaćeno. Izbrisano.

Spomenik u Dragljanima, recimo i to pa ćemo nastaviti, podignut je 1969. godine na inicijativu tadašnje boračke organizacije, izrađen je od betonskih ploča koje se po sredini lome poput knjige, a na njemu se nalaze imena 26 palih boraca iz toga kraja te 30 žrtava fašističkog terora. Ukupno 56 nesretnika. Naivnih glupana nad kojima se osamdeset godina kasnije iživljavaju velikohrvatske gluperde.

image

Branko Radonić

Duje Klarić/Cropix

Najviše ih je poginulo u kolovozu 1942. godine u talijansko-četničkoj akciji kodnoga naziva “Albia” kada je diljem Vrgorske krajine u lokvama krvi skončalo 150 osoba.

– Razbuktavanje partizanskog pokreta na Biokovu te velike talijanske ofenzive 1942. i 1943. godine, izvedene u suradnji s ustašama i četnicima, a uz to i jednogodišnja njemačka okupacija, nanijeli su Vrgorskoj krajini ogromne ljudske i materijalne gubitke od kojih se ovaj kraj praktički nikad nije oporavio – objašnjava povjesničar Branko Radonić.

Rat je, kaže, nemilosrdan bio posebice prema zapadnom dijelu Vrgorske krajine gdje je rijetko koja obitelj dočekala mir bez crne krpe na prozoru. Ako je prozora, s obzirom na razaranja, uopće i bilo.

– Stoka je pobijena, njive su zarasle, a nad Vrgorsku krajinu, u vrijeme kad je Europi izlazilo svjetlo, nadvio se mrak – slikovito će Radonić.

Više od 700 Vrgorčana kraj je rata dočekalo u partizanskim izbjegličkim logorima u južnoj Italiji i Egiptu gdje su neki, pogotovo boležljiva djeca, zauvijek i ostali.

U svojoj knjižici iz 1947. iseljenik Grgo Lendić prenosi pismo svoga rođaka poslano iz logora El Shatt na temu stanja u razrušenoj krajini. U pismu stoje i ovi stihovi: “Od Vrgorca pak do Župe sela/Nema majke koja je vesela./Nema kuće koja pokriv ima/Sve zidine crne su od dima”.

– Takva golema stradanja poslije rata evocirana su različitim spomenicima i spomen-obilježjima. Neke su izgradili sami stanovnici vrgorskih sela, vrlo često i obitelji i susjedi stradalih, dok su za druge bili angažirani arhitekti. Dio spomenika koji su svojom estetikom i važnošću bili značajniji dobili su od jugoslavenske države status kulturnog dobra – navodi Radonić.

I upravo će ukidanje tog statusa jednom vrgorskom spomeniku biti razlog pobune lokalnog stanovništva čiji će odjek doći do nacionalnih medija i najviših institucija države.

Prije nego nastavimo, valja kazati kako je nacrt spomenika u selu Dragljane, smještenom 12 kilometara zapadno od Vrgorca, izradio i zajednici poklonio Nedo Bajto iz obližnjih Zavojana.

– Koliko je taj spomenik važan mještanima Dragljana pokazuje gola činjenica da se na njemu danas nalazi više uklesanih imena negoli je živućih stanovnika sela. Eto – jednostavno će Radonić.

Rekli smo već da se nakon ratnog masakra mnoga vrgorska sela nisu oporavila. A kad je nakon svega udarila i ekonomska kriza, bijeg je preostalom življu bio jedina opcija.

No, spomenik, smješten uz Napoleonovu cestu i danas zatvorenu školu “Vladimir Nazor”, nikud nije otišao. Dapače, rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu od 26. prosinca 1977. dobio je i svojstvo kulturnog dobra te je upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pod rednim brojem RST-971.

image
Duje Klarić/Cropix

Na spomeniku, da kažemo još i to prije nego nastavimo, vrh čuva mramorna zvijezda petokraka, a s njezine desne strane nalazi se i grb Socijalističke Republike Hrvatske. Također s petokrakom. Nekoć je, na lijevoj strani, tu bio i grb ondašnje Jugoslavije, no njega više nema. Niti tko pita za njega.

Zvijezda je smetala

Ona glavna zvijezda bila je uklonjena (eufemizam) početkom Domovinskog rata. Smetala je vojnicima generala Nijaza Batlaka Daidže, poznatijega kao Mate Šarlija, koji su obližnju školu koristili za obuku, ali je Šarlija, nakon saznanja da se na spomeniku nalaze i žrtve četnika, zapovjedio da se napravi ista onakva zvijezda i postavi na staro mjesto.

– Je, tako je bilo – potvrđuje Radonić.

Iako se država nikad nije posebno brinula za spomenik, već su to otpočetka radili mještani, njegov status kulturnog dobra nije bio ugrožen. Sve do srpnja 2021. godine kada se, iz nepoznata razloga, umiješala država. I napravila glupost.

Rješenje o brisanju spomenika iz Dragljana iz Registra kulturnih dobara, da kažemo još i ovo pa ćemo nastaviti, provedeno je gotovo u tajnosti. Sve dok desetak dana nakon njegova donošenja nije procurilo u medije.

Ministarstvo kulture i medija tada se branilo – glupo, dabome – stručnom procjenom kako je spomenik u Dragljanima od lokalnog značaja i da će se ubuduće o njemu brinuti lokalna zajednica. Sve, naravno, u skladu sa zakonom.

– Objava teksta o ukidanju zaštite spomeniku trenutačno je dovela do provale bijesa ne samo u Dragljanima, već i u cijeloj Vrgorskoj krajini. Kako na ovdašnjoj političkoj sceni, tako i među obiteljima stradalih mještana čija se imena nalaze na spomeniku. Reakciju je pojačala i činjenica što je odluka donesena pred samu 79. obljetnicu stradanja – prisjeća se Radonić.

Prije nastavka recimo i da je jedan od potomaka stradalih Dragljanaca, Jure Radalj iz Makarske, iskoristio svoje pravo na žalbu Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija navodeći kako se u rješenju o ukidanju zaštite kulturnoga dobra ne navode razlozi tog ukidanja.

Potomci žrtava Drugog svjetskog rata iz Dragljana i Mjesni odbor Dragljane uputili su i otvoreno pismo predsjedniku Zoranu Milanoviću, premijeru Andreju Plenkoviću, predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću, ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek i javnosti u kojemu su izrazili “tugu i nevjericu” zbog ukidanja zaštite spomeniku na kojemu se navode imena dragljanskih žrtava fašističko-nacističke okupacije u suradnji s ustašama i četnicima.

”Tolike žrtve za jedno relativno maleno selo pokazuju koliko taj spomenik nama mještanima znači i zašto je važno da je i dalje zaštićen kao kulturno dobro”, pisalo je u pismu, uz napomenu kako im nije jasno da se takva odluka donosi u tišini, bez ikakve obavijesti mještanima.

Zatražili su i hitno povlačenje sporne odluke, glupe da ne može biti gluplja, i “trenutačnu ispriku ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek obiteljima stradalih i mještanima Dragljana”.

”Samo bi takav čin barem malo ublažio posljedice ovoga što je učinjeno”, napisali su Dragljanci u pismu poslanom u Zagreb.

Novo rješenje

I nitko im se nakon toga nije javio. Sve dok se nekidan opet nije oglasila Uprava za zaštitu kulturne baštine. S novim rješenjem!

Da budemo precizni, Tomislav Petrinec, osoba ovlaštena za obavljanje poslova ravnatelja Uprave za zaštitu kulturne baštine, 13. travnja ove godine potpisao je rješenje kojim se utvrđuje da “memorijalna mjesta stradanja civilnog stanovništva u naseljima Dragljane, Kozica i Rašćane tijekom operacije ‘Albia’ 29. kolovoza 1942. godine imaju svojstva kulturnog dobra”.

Opa, glupani su shvatili što su napravili. Ili možda nisu.

U novom rješenju, da kažemo još i ovo prije nego nastavimo, navedeno je kako je nakon stručne obrade temeljene na studiji Hrvatskog instituta za povijest vezane uz obilježavanje značajnijih događaja iz Drugoga svjetskog rata i poratnog razdoblja, Konzervatorski odjel u Imotskom predložio donošenje novoga rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnoga dobra kojim su “cjelovito sagledana i obrazložena povijesna događanja u ovome kraju 1942. godine”.

Ne znamo jeste li dokučili? Isti institut, isti konzervatorski odjel, ali drukčija odluka. Zašto? Zato jer su sada, pazi ovo, cjelovito sagledali povijesna događanja. Štoviše, novim prijedlogom rješenja u mjesto stradanja uključili su i selo Rašćane. A detaljno su opisali i tijek akcije “Albia”.

– Da pojasnim, najnovijom odlukom Ministarstva kulture i medija ne samo da je vraćena zaštita spomeniku u Dragljanima, nego je i produljena za onaj u Kozici, svečano otvoren 1973. godine, te uvedena za novi spomenik, podignut 2010. godine, u Rašćanima – kaže nam Radonić.

Ali.

– Status kulturnog dobra za sve te spomenike po novom rješenju definira se zbog činjenice da su na njima imena četničkih žrtava. To za rašćanski spomenik ima smisla jer je on u novije vrijeme ciljano podignut u spomen na žrtve četnika, no što ćemo sa žrtvama na spomenicima u Kozici i Dragljanima koji nisu stradali od četnika, već od njemačke i talijanske vojske te ustaša – pita se naš sugovornik, profesor povijesti i geografije, koji je baš ovoga proljeća dobio nacionalnu historiografsku nagradu “Vjekoslav Klaić”.

Znamo da niste glupi, ali ipak je neke stvari u Hrvatskoj teško shvatiti pa ćemo ponoviti. Odlukom Ministarstva kulture i medija spomeniku u Dragljanima vraćena je zaštita kulturnoga dobra, no u tom rješenju netragom je nestala činjenica da su na mramornoj knjizi uklesana imena žrtava fašističkoga terora. Ostale su, naime, samo četničke žrtve. One koje su pale od ruke Talijana, Nijemaca ili, ne daj Bože, ustaša, u novoj se zaštiti ne spominju. Za razliku od one stare.

Glupo? Ne, namjerno.

– Ovakvom odlukom žrtve se dijele na one prvog i na one drugog reda što je nerazuman i sramotan udar na njih. Zbog čega se uopće diralo u spomenike žrtva mještana Vrgorske krajine? Gradili su ih i financirali davnih godina mještani, država ih nikada nije održavala niti se brinula o njima, a kad su već dobili status kulturnog dobra, koji je opstao gotovo 45 godina u dvije države, zbog čega je do promjene uopće dolazilo?! – ne može se načuditi Radonić.

Pobuda je, smatra, čisto ideološka.

– Hrvatska država nije ništa napravila za depopulirani zapad Vrgorske krajine. Ovaj potencijalno bogati kraj narod je napustio u pravcu primorja i dijaspore, institucije su odavno otišle, škole se zatvorile, radnih mjesta nema, javni prijevoz ne postoji, vodovod je problematičan, kao i internet, a sudovi, bolnice, trgovine i društveni život su daleko. Kako istražujem povijest Vrgorske krajine prije Drugog svjetskog rata, znam da je to područje, iako siromašno, nekoć bujalo životom i bilo društveno i politički vrlo dinamično. Cijeli jedan svijet nestao je u vihoru najgorega rata, a malobrojnom preostalom stanovništvu i njegovoj velikoj dijaspori želi se oduzeti ono zadnje što ima, pravo na sjećanje – zaključuje Radonić.

I tu se više nema što nastaviti. Nema dalje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 00:33