REPORTERI JUTARNJEG U GORSKOM KOTARU 'Kako nam je bez struje? Imamo svijeće iz općine'

Izolacija Gorskog kotara traje i peti dan nakon što ga je poharala do sada nezapamćena elementarna nepogoda uslijed koje je uništeno više od 80 posto elektronaponske mreže. Bez struje je, procjenjuje se, oko 8000 stanovnika ovog kraja, telefonskog signala dobar dio Gorana uopće nema, a praktički sve lokalne ceste zatvorene su za promet.

Policija na Lujzijani

Dok je autocesta Rijeka - Zagreb otvorena, ulaz na staru lujzijansku cestu na Kikovici sprečava policija. Na goranskim cestama koje spajaju sela postavljeni su znakovi za zabranu prometa. To međutim ne znači da se među selima ne prometuje, ali na vlastitu odgovornost.

- Ceste su naime same po sebi u redu, očišćene su i po njima se, uz poseban oprez, može relativno normalno voziti, ali problem su grane koje svako toliko padaju, kao i preostali kabeli koji vise s dalekovoda opasno blizu tla. Cestari, dakle, ne mogu preuzeti rizik i dozvoliti promet, ali ljudi svejedno voze. Živjeti se mora - govore Gorani.

S jučerašnjom južinom temperature su ušle u plus, međutim olakšanje je za stanovnike Gorskog kotara još uvijek daleko. Bez struje će, kako je najavljeno, biti mjesecima.

I dok primorsko-goranski župan Zlatko Komadina obilazi veća mjesta i donosi agregate, spajajući raspored tako da se u njega ugura i lovački ručak u Ravnoj Gori, o manjim zaselcima i selima s par desetaka stanovnika malo tko vodi brigu.

Anđelka Paškvan u listopadu ove godine napunit će 85 godina. Živi sama u kući u Belom Selu od kada je, prije 12 godina, ostala udovica. Od prošlog vikenda nema ni struje ni telefonske linije. Iz kuće uopće ne može izaći jer joj je led potpuno prekrio stepenice ispred ulaznih vrata.

U škrinju stavljaju led

- Snalazim se kako mogu. Televizija ne radi, radio je na baterija, ali baterija nemam. U škrinju sam stavljaja led. Imam centralno grijanje, ali ne može raditi bez struje pa se grijem na drva. Mobitela nemam, kći mi živi u Rijeci, a radi u Italiji, i stalno mi govori da će mi ga morati nabaviti, ali koliko čujem ni mobiteli ne delaju. Zdravlje je kakvo je, boli me, pijem voltarene. Susjedi mi dolaze vidjeti dal mi kaj treba. Iz Općine su mi poslali svijeće - govori starica koja unatoč nezavidnoj situaciji odiše optimizmom i pozitivnom energijom.

Sablasna lomljava

Njezinu susjedu Čedomiru Lekiću nestanak struje trenutno je manji problem. Veći je to što je led kompletno uništio voćnjak koji njeguje već 20 godina.

- Jabuke, kruške, trešnje, šljive... Uništeno je 60-70 komada stabala. Žali Bože muke ovih 20 godina. A ništa, zasadit ćemo nove. Što drugo možemo? - priča Lekić.

Selo Slavica skriveno u šumi nekih je pola kilometra od ionako zatvorene ceste koja vodi od Fužina prema Mrkoplju. Cestica do Slavice je pod snijegom, ali je donekle prohodna.

Međutim, već kod samog križanja preko nje leže četiri kabela srušena s dalekovoda. Sablasni zvukovi lomljave iz šume čuju se svakih par sekundi.

U selu obitava 20-ak duša, uglavnom starijih ljudi, koji su ostali gotovo potpuno odsječeni od svijeta.

Međutim, obitelj Žarka Blaževića, jednog od najmlađih stanovnika, ne zdvaja nad sudbinom. Sa sinom Franom, 10-godišnjakom koji je trenutno na “prisilnim ferijama“ jer u školi u Fužinama nema nastave, vodi nas da bi nam pokazao slomljeni stup dalekovoda. Na “ferijama” je i tata Žarko budući da tvrtka Drvenjača, gdje sada radi, zbog nedostatka električne energije pauzira. Struje u Slavici, naravno, nema još od petka poslijepodne. “Kako je tebi bez struje”, pitamo Frana, a šutljivi dječak iskreno odgovara: “Super!”

- Posudio sam agregat jer ih više nema u trgovinama, ali skoro da ga uopće ne palim. Uključio sam ga nakratko zbog škrinje, upalili smo televiziju. Krenule su turske serije i rekao sam ‘koji nam vrag to uopće treba’. Imamo svjećice, ložimo kamin, gledamo u vatricu i uživamo - govori Žarko Blažević.