REPORTERI JUTARNJEG PROVELI NOĆ U IZBJEGLIČKOM KAMPU Ova žuta kujica postala je maskota Opatovca, svi je zovu Sirija, za njom su neki i plakali...

Hladna je noć u prihvatnom kampu Opatovac, smještenom na hrvatsko-srpskoj granici.

Tu je zadnjih dana, otkad je otvoren, uvijek smješteno oko tri tisuće ljudi. Izbjeglice tijekom dana i noći polako odlaze i dolaze: u kamp stižu autobusima i policijskim vozilima. Ne pristižu velike grupe, uglavnom od 50 do 100 ljudi. Registriraju se i ulaze u šatore, u kojima prosječno provedu po šest sati. Oni manje sretni tu i prespavaju. Drugi pak odlaze praktički pola sata nakon dolaska. Autobusi ih prevoze u Mađarsku, odakle dalje nastavljaju put.

Vrijednost osmijeha

U kamp dolazimo oko 23 sata s ciljem da provedemo noć s izbjeglicama. Policija nas vrlo brzo zaustavlja; možemo doći do ulaza u kamp, ali novinare ne puštaju da uđu u šatore gdje su smješteni izbjeglice. Tamo povremeno puštaju samo volontere koji gladnim ljudima nose grah. Kuha se na prostoru ispred ograđenog dijela sa šatorima, cijeli dan i noć. Pripremaju ga politički aktivisti iz Njemačke: antifašisti i anarhisti. Njihove zastave vijore iznad improviziranog šatora u kojem kuhaju. Kažu da su davno prestali brojati koliko su porcija podijelili.

(Kliknite na fotografiju za pregled cijele galerije)

- Našem se grahu izbjeglice najviše obraduju. U danima prije dolaska u kamp svi su jeli suhu hranu i dogodi se da počnu plakati od sreće kad vide kuhani obrok. Policija nas pušta da im donesemo posudice s hranom, što je posebno važno u hladnim noćima, da ih nahrani i ugrije - kažu volonteri.

Ima ih iz svih dijelova Europe, od skandinavskih zemalja, preko država Balkana, do zemalja centralne Europe. Svi su došli pomoći: dati bočicu vode, pomoći da se neko dijete smjesti u kolica ili se samo nasmiješiti umornom čovjeku koji dolazi u kamp. Nitko ne bi vjerovao, kažu nam, koliko običan osmijeh ljudima znači.

Smještamo se blizu šatora podignutog na ulazu u kamp. Njega do prije dva dana nije bilo, no postavljen je nakon što se dogodilo da ljudi na kiši čekaju upis u evidencijske liste. Djeca su plakala, roditelji pokisli do kože volontere su molili suhe deke da barem malo zaštite djecu... Nakon toga podignut je krov pa sad oni koji čekaju u redu nisu toliko izloženi vremenskim neprilikama.

Terapijski pas

Vrijeme u kampu brzo prolazi. Izbjeglice neprestano dolaze i odlaze, volonteri čiste kamp, a svima im društvo pravi kujica nazvana Sirija. Umiljati žuti pas u Opatovcu je od prvog dana s izbjeglicama - dijeli s njima obroke, dopušta da ga djeca maze i bez straha prilazi svima.

Volonteri kažu da je bilo svakakvih reakcija na Sirijinu prisutnost: neki su je se bojali, a bilo je obitelji s djecom koja su joj prilazila, mazila je, slikala se s njom. Prije tri dana jedan je dječak iz Sirije uzeo svoju deku i pokrio kujicu koja se smrzavala; svima je rekao da mu je žao što je ne može povesti sa sobom.

- Sirija je napuštena i traži dom. Svima govorimo da ona nije vlasnički pas, nego da traži dom, a to ljude s njom zbližava. Ona nam je na neki način terapijski pas. Izbjeglice koji su prošli pravu muku da bi došli do našeg kampa sjednu s njom na pod, maze se, opuste i na trenutak zaborave na sve probleme. Neki su sjedili i pričali joj, drugi su joj se smiješili, treći su plakali... - kažu volonteri.

Dežura se tijekom 24 sata, a volontera uvijek nedostaje. Mnogi stižu samoinicijativno, među njima i Slađana Gamešić iz Gunje. Ona je sa suprugom došla vidjeti kako može pomoći: dijeli bočice s vodom, a on čisti kamp. Kaže da su oboje umorni, imaju troje djece kod kuće, ali ni na tren nisu požalili što su došli.

Pomoć iz Gunje

- Mi smo ostavili kuću u kojoj smo živjeli u Gunji i morali smo pobjeći od vode. Nismo se tamo vratili. Možda smo zato osjetljiviji i na muke drugih ljudi, koji su također morali napustiti svoj dom - kaže Slađana.

Noć je duga i hladna, a izbjeglice pristižu odjevene u tanku odjeću. Volonteri ih opskrbljuju prekrivačima i odjećom, daju im hranu... Za sve koji se u Opatovcu nalaze postupak prihvata ljudi i njihova smještaja u autobuse na odlasku postao je rutina. Iako se sada sve što je potrebno s izbjeglicama obavlja rutinski, oni koji pomažu svjesni su koliko njihov humani pristup mijenja stvari i koliko znači svima koji u kamp dolaze.