COVID NIJE ŠALA

Reportaža sa splitske korona-intenzivne: Lupa nam srce, gledamo pacijente na respiratoru...

Reporteri Slobodne Dalmacije u skafanderima su bili na odjelu s najtežim bolesnicima
Sestre na JIL-u
 Duje Klarić/Hanza Media

Podne je. Čekamo glavnu sestru KBC-a Mariju Grančić da nas uvede na Jedinicu intenzivnog liječenja (JIL) za COVID pozitivne pacijente na splitskim Križinama. Idemo među one najteže bolesnike koji su priključeni na respirator i bore se za život, piše Slobodna Dalmacija.

Sa skafanderima i pod punom "ratnom opremom". Dolazi sestra Grančić, pozdravljamo se laktovima, upućuje nas opširno što ćemo i kako raditi, te što smijemo, a što ne. Pozorno slušamo. Fotoreporter Duje Klarić i ja pogledamo se, strah se mogao napipati. Osjetila je to i sestra pa nas umiruje: "Kad vas obučemo, sigurniji ste ovdje nego negdje u gradu. Vojnički je ovo režim."

Sestrine riječi došle su nam kao apaurin.

Uto stiže i profesor Ivo Ivić, šef Infektologije, u ruci nosi snop papira. Pružamo ruku, ali profesor se samo nasmije, vrti glavom, kaže "ne ne", te nam u znak pozdrava daje lakat. Onako s nogu pitamo ga kakva je situacija:

- Imamo i pacijenata koji su kritično. Većinom su stariji od 50 godina - kaže profesor Ivić.

image
Marija Grančić, glavna sestra i dr. Ivo Ivić, šef infektologije
Duje Klarić/Hanza Media

A kakva će biti jesen?

- Teško pitanje, vidjet ćemo. Kad se sudare korona i gripa, moglo bi biti problematično - kaže cijenjeni infektolog.
Nastavljamo obilazak, ulazimo u krug zgrade u kojoj se nalaze bolesnici. Sestre koje su odradile četvorosatnu smjenu sjede u dvorištu. Glave im crvene, otisak maske oko nosa i usta. Kao da im je te linije netko potegao crvenim flomasterom. Ruke pomodrile i nagrišpale se od rukavica. Četiri sata su bile u tim skafanderima. Nema pijenja vode, nema hrane, nema na WC. Četiri sata. A u skafanderima je, kaže nam jedna od njih, vlažnije i vruće nego u tropima.

Sad je konačno došlo vrijeme predaha. Piju kavu, pokraj njih i keksi. Ne govore ništa. Samo dišu frišku ariju... Ali dočekuju nas s osmijehom. Nema grintanja, nema kukanja. Posao se mora odraditi. Jedna od njih dok je prolazila usput dobaci: Sad je dobro, ima nas dovoljno, ali što će biti na zimu? Toga se svi bojimo.

image
Medicinske sestre oblače novinara
Duje Klarić/Hanza Media

S nekih desetak metara sestri Mariji, našoj domaćici, maše jedan liječnik u skafanderu.

- To vam je naš mladi, sposobni anesteziolog Igor Vuković, on se trenutačno sa sestrama bori za nekoliko iznimno kritičnih pacijenata. A svaki dan dolaze novi. Izašao je na zrak, da se malo provjetri, prije nego što uđe u sobu za dekontaminaciju - kaže glavna sestra, a ususret nam dolaze sestre Ana Jadrijević Tomas i Mihaela Pfeifer. Njihova je smjena. Hoćemo li na odjel intenzivne njege, upita nas mlađahna i elokventna Ana.

image
Medicinska sestra Ana Jadrijević Tomas
Duje Klarić/Hanza Media

- Gledajte, znam da vas je strah, ali ja sam sigurnija ovdje nego da sam izvan bolnice - govori isto kao i šefica.

Dupli apaurin.

- Proći ćemo cijelu proceduru oblačenja. Nitko se od nas nije zarazio jer se poštuju svi standardi. Na jedna vrata ulazimo, u posebnoj sobi se presvlačimo, zatim prolazimo kroz odjel i sobe, te izlazimo na drugom kraju zgrade u dio za dekontaminaciju. Skinut ćemo zaštitna odjela, ali na točno propisan način, poslije se istuširamo i biti će sve O.K. Samo slušajte što vam govorimo - objašnjava Ana. U znak odobravanja Duje i ja samo kimnemo glavom, jer riječ sestara ovdje je - zakon.

image
Anesteziolog Igor Vuković
Duje Klarić/Hanza Media

Ulazimo polako u hodnik, Mihaela nam stavlja alkohol na ruke, zatim nas uvode u neveliku sobu u kojoj ćemo se obući. Oko nas zaštitna oprema, na nekoj ambalaži piše "made in China". Kina nam "izvezla" virus, a sada i zaštitna sredstva. Osjeća se jak miris dezinficijensa, onako kao kad se uđe u bolnicu, ali puno intenzivnije. Navlačimo skafander.

- Evo tebi, Saša, XL, komotniji je - kaže sestra Marija. Duje uzima L. Skafanderi su u plastičnim vrećicama, sa strane povlačim otvarač. Visok sam oko 180 cm, ali skafander je možda i 15 cm viši. Jedna noga, pa druga, povlačim patent i zakopčavam se do grla. Potom stavljam zelenu kapicu na glavu, pa onda kaljače, tj. navlake za noge. I onda jedne rukavice pa druge. I oko tih rukavica sestra Marija mi lijepi traku. Pa mi potom navlači još jedne, narančaste rukavice. Troje rukavice! Onda na lice masku FFP3, potom kapuljaču, pa naočale i vizir.

image
Zamagljene naočale
Duje Klarić/Hanza Media

Naočale mi se magle, ne vidim ništa. Eh, ja sam kriv, nisam poslušao sestru i stisnuo masku oko nosa, pa je navlaženi zrak stigao do očiju. Stišćem masku. Naočale se i dalje magle, ali ipak vidim.

- Kako tebi, Duje, ide? - pitam.

- Odlično. Ali što ćemo s fotoaparatom. Treba li i njega obući?

Sliježem ramenima, ali sestra Marija ima rješenje. Aparat umotamo u najlon vrećicu, a na izlasku ćemo ga dobro natopiti alkoholom. Ništa drugo od privatnih stvari ne smijemo unijeti.

image
Intenzivna njega
Duje Klarić/Hanza Media

Kako nam je bilo disati pod svim tim? Nije kao pod onim kirurškim ili platnenim maskama, teže se dolazi do zraka, ali navikavamo se brzo. Oblačili smo se nekih 20-ak minuta.

Sestre su nas pregledale, pitaju jesmo li O.K. Dižemo palac prema gore i usput komentiramo da izgledamo kao da idemo u svemir, a ne na infektološki odjel.

Iz uske sobice sa zaštitnom opremom ulazimo u drugu sobu iz koje se ulazi na odjel. Otvaramo vrata na kojima piše "Biohazard" i ulazimo u pratnji sestara na Jedinicu intenzivnog liječenja (JIL) za COVID pozitivne pacijente. Čujem srce kako mi lupa...

Susrećemo ponovno anesteziologa Vukovića, sigurnim korakom ide po odjelu. Zaustavi se, pozdravi nas kratko i juri pacijentima, već se nekoliko puta presvukao i mijenjao zaštitnu opremu.

image
Lijekovi za najteže oboljele
Duje Klarić/Hanza Media

Zaustavljamo se ispred jedne sobe, promatramo prizor s vrata. Dva pacijenta priključeni na respirator, duboko sedirani. Već danima tako. Prate im se vitalne funkcije. Neki od njih imaju kronične bolesti, ali da nije bilo korone, sada bi se s unucima možda brčkali na Žnjanu. Obitelji ih ne mogu posjetiti, ali zato zovu, raspituju se, a odgovor liječnika je uglavnom isti: stanje je nepromijenjeno. Teško oboljeli znaju, tako uspavani, na umjetnim plućima provesti više tjedana. A uz njihove krevete svaku minutu je medicinska sestra. Ako se na monitoru pokaže poremećaj srčanog ritma ili poremećaj funkcija kojeg drugog organa, odmah se pali alarm.

"Stanje im se u minutu može promijeniti, zato smo stalno uz njih", kaže sestra Mihaela, koju ljute neodgovorni mladi u javnom prijevozu koji ne nose maske ili drže nos izvan maske. I anesteziolog Vuković prisnažuje.

- Vidim puno tih diskusija, urota, govore da je korona izmišljena. Možda je nekim ljudima lakše kad misle tako. A sad činjenice. Imali smo dosta ljudi koje smatramo mladima na respiratoru. Primjerice, jedan mišićavi muškarac, koji nije imao kronične bolesti prije zaraze koronavirusom. I on dospije na respirator. I što god da sam probao, što god da sam napravio, na kraju ga izgubimo... Svi govore da su samo stariji i s kroničnim bolestima u riziku od komplikacija i smrti. Ne, nisu - odrješito će, ali i pomalo tužno anesteziolog Vuković.

image
Dr. Robert Glavinić, infektolog
Duje Klarić/Hanza Media

U pratnji sestara ostanemo u sobi s pacijentima na respiratoru. Gledamo oko sebe. Teško je. Iz usta im vire cjevčice, prikopčani su na žice, uređaje, infuziju... Čuje se zvuk aparata. Ritmično šištanje. Iako bližnji ne mogu posjetiti svoje voljene, mogu biti sigurni da su u dobrim rukama.

Odlazimo do susjedne sobe. Isti prizor, još dva pacijenta na respiratoru. Dolazimo i do treće sobe. U njoj tri pacijenta, jedan mlađi muškarac diše samostalno. Opažamo da su na odjelu sve muškarci. Uđemo u sobu, predstavimo se.

- Držim se. Sestre i liječnici su odlični, stvarno nemam pritužbu ni na koga. U petak sam primljen na Zarazni, onda su me prebacili ovdje - kaže nam 46-godišnji muškarac, sliježući ramenima na naše pitanje tko ga je zarazio.

- Nemam pojma gdje sam pokupio koronu. Nisam bio u noćnim klubovima, ništa, nisam ni išao na godišnji sa ženom, ostali smo doma...

image
Medicinska sestra Ana Jadrijević Tomas
Duje Klarić/Hanza Media

Do njega na krevetu leži nešto stariji pacijent, na ustima mu rezervoar za kisik.

- Dobar dan, kako ste? - pitamo...

- Kako je bilo prije, dobro sam. Imam 63 godine, operirao sam karcinom, dakle u rizičnoj sam skupini. Ako netko ne vjeruje da korona postoji, onda bi ga trebalo dovesti ovdje, da se malo osvijesti. Svi misle da je to tamo negdje daleko i neće to mene ili moje najbliže - govori nam. Ostavljamo ih s njihovim mislima i izlazimo iz sobe.

Nakon obilaska Intenzivne dolazimo do kraja hodnika, izlazimo na otvoreni prostor. Da se prozračimo. Sestre mjere vrijeme.

- Deset minuta zračenja - kaže sestra Grančić.

image
Nakon dekontaminacije, osoblje se tušira pa ide na zasluženi odmor
Duje Klarić/Hanza Media

Tih 600 sekundi prolazilo je sporo kao vječnost, jedva smo dočekali da sa sebe napokon skinemo skafandere. Osjetio sam kako mi je majica mokra, kao i donje rublje. I onda smo dobili znak. Uslijedio je najteži i najzahtjevniji dio - svlačenje.

Najprije po rukavicama alkohol, pa skidamo prvi par rukavica, one narančaste boje, potom na ruke na kojima su dvoje rukavice navlačimo nove rukavice, trljamo opet alkoholom. S dvije ruke sa strane uzimamo vizir, zatvarmo oči i usta, lagano ga zategnemo i skidamo s glave.

image
Osoblje intenzivne njege
Duje Klarić/Hanza Media

Potom skidamo skafander, ali ga rolamo preko leđa, tako da unutrašnji dio postaje vanjski, rolamo ga do poda, skidamo zajedno s kaljačama i bacamo u posebnu posudu. Potom skidamo rukavice. I njih rolamo prema van, te navlačimo nove rukavice, opet trljamo alkohol na njih. Zatvaramo oči, usta, te preko glave skidamo masku i kapicu. Skidamo opet rukavice i ruke peremo alkoholom. Skidamo odjeću sa sebe, stavljamo je u crnu vreću, vreću zavežemo. Potom tuširanje i oblačenje u novu odjeću. I to bi bio kraj. Barem što se nas tiče. Naši domaćini su se taj dan presvukli još nekoliko puta.

Uskoro će 15 sati, izlazimo iz bolnice. Dišemo punim plućima. Bez maske. Bez skafandera. Bez naočala i vizira. Ana i Mihaela mašu nam i kreću u sobu za presvlačenje. Njima i vrijednim kolegicama procedura počinje ispočetka.

A kao zaključak možemo samo ponoviti riječi pacijenta iz sobe 3. Ako netko ne vjeruje u koronu, treba ga poslati ovdje. Sve će mu u 10 minuta biti jasno, piše Slobodna Dalmacija.

Ivić: Nije dobro, pune nam se kapaciteti

Profesora Ivu Ivića, šefa splitske infektologije smo pitali i aktualne podatke.

- S današnjim danom (petak) 48 osoba je hospitalizirano, od čega njih troje na respiratoru. Brzo se punimo - rekao je profesor, navodeći da situacija nije dobra.

Pretpostavlja da će se narednih dana ovako intenzivna stopa punjenja kapaciteta nastaviti. Dodaje i da su prije samo sedam dana imali upola manje bolesnika.

Anesteziolog Vuković: Strah me jeseni

Iskoristili smo pauzu anesteziologa Vukovića da s njim kratko porazgovaramo:

Koliko ljudi koji dođu na respirator preživi?

- Dolazak na respirator već znači da je pacijent vitalno ugrožen. Jedan bitan vitalan organski sustav nije u funkciji i mi ga zamijenimo aparatom. Ako govorimo uopćeno, postotak smrtnosti svih ljudi, dakle ne samo onih pozitivnih na koronavirus, koji dođu na respirator je između 10 i 20 posto... Problem je kod COVID-a što kod te bolesti kod vitalno ugroženih pacijenata nije samo respiratorni problem, naime, kod nekih pacijenata može doći i do moždanih udara, plućne embolije...

Posao vam je naporan i bez skafandera...

- Naviknemo se, ali nakon 3-4 sata sve boli, zateže, vruće vam je, ne možete piti vodu... I onda kuca taj četvrti sat i kažem ne mogu više, treba mi svježeg zraka i da se ohladim. I taman se krenem presvlačiti, stiže nam hitan prijem i onda ostanete još četiri sata.

Je li vas strah jeseni?

- Jest. Kad gledam koliko je novoboljelih svaki dan, lako je uzeti neku odokativnu procjenu po kojoj će ispasti da ćemo svakih nekoliko dana dobivati po jednog na respiratoru.

Je li to veliko opterećenje za bolnicu?

- Golemo. Ti pacijenti zahtijevaju veliku brigu. Vi sada možete dovesti 200 respiratora i iskrcati ih u bolnicu, ali netko treba i raditi na njima. I s liječničke i sestrinske strane netko mora biti 24 sata uz te pacijente, to su maksimalni kadrovski zahtjevi.

Kakav je osjećaj kada ipak nekome spasite život, a bio je na respiratoru?

- U prvom valu smo imali i lijepih primjera, kada smo uspjeli neke koji su bili jako loše spasiti. Bili smo presretni. Ali cijeli tim je spasio život tom čovjeku. To su naše velike pobjede. Međutim, kad nekoga izgubimo, a tjednima smo se borili za njegov život, onda je tu i osjećaj poraza. Ovo je emocionalno vrlo intenzivan posao.

‘Daješ mu 15 l kisika, a on se guši. Taj prizor ne želite gledati‘

Pred hitnim prijemom Infektologije sreli smo infektologa Roberta Glavinića. Susretljivi doktor Glavinić kaže da smo falili uru, trebali smo doći, kaže, oko 19 sati, jer tada svi navale.

- Ne znam zbog čega tako kasno stižu. Evo nekidan sam u ponoć imao 10 uputnica koje su liječnici opće prakse poslalim mailom, nisam do četiri sata završio. Nisu ih njihovi liječnici ni pregledali, nego ih samo poslali nama - kaže liječnik, kojega također žaloste oni koji tvrde da je korona izmišljena.

- Pitajte onoga tko je izgubio nekoga svoga postoji li COVID. Pacijentu dajete 15 litara kisika, a on je, laički rečeno, i dalje gladan zraka. Guši se. Preznojen, muči se na krevetu. Taj prizor nitko ne želi gledati - navodi Glavinić, uz zaključak kao je trenutačno manji broj hospitaliziranih jer su pozitivni uglavnom mlađi, a problema će biti tek ako oni virus prenesu svojim majkama i očevima, bakama i djedovima.

Vrijedne spremačice

Sestra Grančić pohvalila je i vrijedne spremačice koje čiste prostorije, također u skafanderima. 'One barataju s infektivnim otpadom. Znaju sve protokole. One strogo to kontroliraju, potom dolazi služba koja odnosi taj infektivni otpad', kaže sestra.

Nedostaje sestara

Poznato je već da nedostaje medicinskih sestara i tehničara, a koronakriza je i ono malo što ih je ostalo u Hrvatskoj dodatno opteretila.

- Nema nas, posebno u uvjetima u kojima smo sada, u borbi s koronavirusom, gdje je za rad potrebno dvostruko više osoblja. Teško je organizirati sestrinsku službu u trenutku kada se dogodi da je netko od djelatnika pozitivan, automatski se iz rada isključuje veći broj djelatnika koji su bili s tom osobom u bližem kontaktu.

Ista situacija je i s drugim djelatnicima, odnosno službama koje nadopunjuju procese rada, čistačicama i pomoćnim osobljem. Svi procesi rada su povezani i nisu nikada odijeljeni jedni od drugih. Naš rad je mehanizam u kojem, ako jedan dio "ispadne", nastaje "kvar" koji odmah morate popraviti ili nadomjestiti. A nas je sve manje - kaže sestra Grančić, uz napomenu da bez sestrinstva ne može opstati zdravstveni sustav jer su upravo medicinske sestre okosnica tog sustava i najbrojnija djelatnost - kaže glavna sestra bolnice Marija Grančić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. listopad 2024 16:19