REPORTAŽA IZ MALOG DALMATINSKOG MJESTA BLIZU GRANICE 'Spremni smo za dolazak migranata, drva su nacipana, kuća je puna hrane, dobro će in doć'

Zločinci s istoka koji žele pokoriti Europu masovno prelaze hrvatsku granicu iz Bosne i Hercegovine. To je organizirana diverzija, islamistička najezda, invazija barbara koji siluju žene. Nahrupili su u obećanu zemlju Hrvatsku, iz koje se pola nacije iselilo, ali njima je tu baš kao Eldorado, piše Slobodna Dalmacija.

Do sutra bismo mogli nabrajati bedastoće i glupe priče o strašnim migrantima zbog kojih posebno u večernjim satima nije poželjno izlaziti iz kuće. A da ne nabrajamo, odlučili smo ih potražiti. U Rašćanima, jer tamo se šeću. Iz Pakistana, Afganistana, Sirije, Iraka te država sjeverne Afrike došli su ravno u Rašćane. Preko BiH, naravno, gdje krijumčarima ljudi daju velike svote novca kako bi ih prebacili do Hrvatske. A zapravo budu ostavljeni po šumama i kamenjarima uz granicu, pa su tako i u Rašćane došli jer granica je blizu, prijelazi Orah-Orahovlje i Mijaca-Dole udaljeni su tek 15 kilometara.

Migrante šverceri ostavljaju na kršu pored odmorišta Rašćane Gornje u blizini autoceste A1 jer tu svakog dana dolaze autobusi u koje bi se možda mogli krišom ukrcati. To područje pripada općini Zagvozd, dok su vrgoračke Rašćane od Gornjih i odmorišta udaljene svega pet kilometara.

Ali strah je isti. Strah da će nas sve ti strašni migranti pojesti. Posebno majke s malom djecom koje pred kletom sudbom po kiši i hladnoći, mokri i promrzli s par vrećica odjeće, gaze po rašćanskom kamenjaru tražeći neku pojatu kako bi bar malo došli sebi - ako je to uopće moguće - i ugrijali se. A o hrani te iznemoglosti da i ne govorimo.

U zaseoku Prgometi baš se takav slučaj nedavno zbio. Oko 10 migranata u noćnim je satima provalilo vrata na staroj kamenoj kući Ivana Nuića. A u kući samo krevet, vitrina i grijalica. Iz sedamdesetih. Ko zlatom pronađena.

Matko Begović/Makarska kronika

Nevoljnici su, dakle, provalili, uključili grijalicu, odspavali, uzeli nekoliko prastarih deka i prekrivača, a u mokrim vrećicama ostavili staru natopljenu odjeću. I pelene. I higijenske uloške. Po čemu i znamo da su majke s djecom bile.

Zaputili se potom i mi do kuće Ivana Nuića. Valjalo nam je na licu mjesta provjeriti što su to strašni migranti napravili. Sunce je grijalo pomalo lijeno, bura se ćutila u zraku, cesta prazna, a pored svako pete kuće parkirano vozilo, ostali su većinom u Makarskoj i Vrgorcu, dok Rašćane obiđu vikendom.

Ispred prve kuće yugo s nalijepljenim znakom mercedesa, dva psa i dvije mačke. Pozdravljaju nas. Pozdravlja nas i gazda Ivan Erceg. Odmah s vrata nudi mezu i počinje svoju strašnu storiju o migrantima.

- Ja san se spremio, nacipa drva, napunio kuću hranon i da mi dođu na vrata, prvo bi im da jist kruva i mesa i pit vina, i nek se ljudi malo ugriju jer po kršu odaju po nedilju dana. Bija san u tuđen svitu 40 godina i najbolje znan kako in je. Da bi in ja i smještaj kad bi mi familija bila ode - veli Erceg, pa dodaje kako još nijednog migranta nije osobno vidio, ali ih čeka raširenih ruku.

- Nisan ih vidio očima, ali san od našeg naroda čuo da ih ima ode, a i Nuić mi je reka da su mu provalili u kuću i malo se grijali. Ma, prvo bi kaznio one švercere koji jadne ljude tako dotraju i izbace po noći na odmorištu, uzmu in sve pare i ostave ih na nemilost Bogu i ljudima - kazuje nam Erceg.

Vodi nas potom do susjede koja je imala bliski susret s migrantima, a potom je bio i naš vodič do Prgometa i provaljene kuće Ivana Nuića, kao i do Lendića gdje su mještani davali migrantima hranu, a potom do odmorišta Gornje Rašćane.

- Prije se švercalo duvanon i meson, a sada jadnin ljudima u njijovoj muci. Ma, da san zna da će ovako bit u Hrvatskoj, nikad se ne bi vratio iz Njemačke - nadodaje Erceg.

Druga postaja u Rašćanima bila nam je kuća žene koja se susrela s migrantima. Opisuje nam scenu u kojoj je ona iz Rašćana Gornjih bježala prema svojim Rašćanima, a kada su migranti vidjeli ženu kako trči, i oni su se dali u trk, uplašeni su pobjegli prema kamenjaru. Žena je bila sama i još je pod šokom. Svašta je, uostalom, o tim migrantima čula.

Bilo je to usred bijela dana na izlazu s odmorišta udaljenog oko pet kilometara od Rašćana.

- Ušla sam u auto i na prvom raskršću ugledam više od 15 ljudi, meni nepoznatih. Tu je bilo i muških i ženskih i male dice. I stanem ja nasred ceste jer nisam mogla od njih proći, kad jedan s bradom do pupka u iskidanoj robi dolazi i otvara suvozačeva vrata mog auta. U tom sam trenu od straha i panike izbacila auto iz brzine, izašla iz njega i počela trčati, pa sam i cipelu izgubila putem. Ali kada su oni vidjeli da ja bježim, počeli su i oni bježati, uzbrdo po kamenjima - kazuje nam mještanka Rašćana koja je kasnije doznala da su vrgorački policajci uhitili devet migranata iz te skupine, doveli ih do odmorišta i dali im piti i jesti.

- On je mene htio nešto pitati, ali ja sam se jednostavno uplašila jer sam bila sama. Da mi dođu sada na vrata, dala bi im jesti i piti jer znam da su gladni, žedni i umorni i da ih goni nevolja - veli ova Rašćanka.

Matko Begović/Makarska kronika

Dodaje kako je bilo strah jer ne zna kakvi su to ljudi, a i svašta je čitala o njima. Za vrijeme našeg razgovora, na vrata nam dolazi potpredsjednik Mjesnog odbora Rašćane Matko Bašić koji nikakve, veli, migrante vidio nije, ali je čuo da se negdje šuljaju pa smo s njim i našim vodičem barba Ivanom Ercegom krenuli u potragu. Prvo do Prgometa.

Ispred stare kuće zatekli smo Ivana Nuića koji je na suhozidu poredao robu odbjeglih migranata. Stavio je da se osuši jer su je migranti natopljenu vodom ostavili u crnoj vreći.

- U misec dana dođen ovde jedan put iz Makarske, a kad san stiga prošlog tjedna, ima san šta i vidit, razvaljene brave na vratima. Ma, nema se ovde šta za uzet, jadni ljudi su u crnin kesama ostavili iskorištene pelene, i one stvari za žene, a po robi vidin da je bilo i mlađih muškaraca. Po brojilu od struje san vidio da su palili grijalicu jer je očito kako ih je potiralo nevrime s kišom pa su se došli ugrijat i odspavat na krevetu i na trošnon podu. Da san bar ostavio nešto hrane, bidni ljudi bi mogli štogod pojist jer jadno je sve to kad ih je nevolja natirala na lutanje po kamenjaru s malon dicon - veli nam Nuić i pokazuje vreće u kojima su migranti ostavili mokru odjeću pa i crnu fantomku i dječju termosicu, a uzeli tek stare prekrivače.

Nakon Prgometa krećemo do Lendića gdje dolazimo do kuće Marijana Lendića. I s njime ćemo malo proljudikati o migrantima.

- Ma, ne znan ti ja puno o njima, bili su tudan odali, samo neka dica. Da in ja malo mlika, nisu tili ni kruva, samo su prošli prema naprid. Ma, da oni meni sada dođu, da bi im jist i pit kliko god oće, ugostijo bi ih jer mala tebi se ni ćaća nije rodio kad san ja uteka iz Hrvatske u tuđinu i znan koliko je teško kad si među tuđin ljudima i lutaš od nemila do nedraga. E, da mi je tada ima neko dat jist... - sjetno će Lendić.

Uvodi nas u kuću i nudi vinom i mezom, nadodaje da je vidio i dvije žene te par mladića s onom djecom kojoj je dao mlijeka. U domaćina Lendića zadržali smo se kratko jer već je počeo padati mrak, bura jače počela puhati, a hladnoća se uvlačiti u kosti jednako kao i ona jeza koja nas je prošla dok smo se putem do odmorišta Rašćane Gornje vozili po makadamskom putu. Tu smo zastali 10-ak minuta i krenuli natrag preko Rašćana do svoje Makarske i toplog doma.

Bez riječi. Sa slikama u mislima.