Razumije li itko da su djeca u razvodu žrtve?

Divno su to smislili zastupnici SDP-a. U prijedlog novog Obiteljskog zakona uveli su plan po kojem novi zakon stupa na snagu 28. lipnja, a stari prestaje važiti 1. rujna. A potom su i za brojne odredbe, njih čak 98,4 posto, naveli da se, iako bi da zakon počne važiti na kraju lipnja, ne primjenjuju do 1. rujna ili 1. siječnja slijedeće godine. Dosta kratkovidno, nejasno i šlampavo za jedan zakon i stranku.

Onda su se miješali u predložena rješenja, primjerice očinstvo.

Po starom zakonu, kao otac djeteta rođenog 300 dana od prestanka braka ili tijekom brakorazvodne parnice upisivao se majčin suprug. Muškarac od kojega se rastaje.

Život je pokazao da je stvarnost složenija od formalnog propisa pa je u prijedlogu novog zakona bilo napisano da se, ako se dijete rodi tijekom brakorazvodne parnice ili unutar 300 dana od prestanka braka, kao otac djeteta može upisati biološki otac. Pod uvjetom da se tako dogovore svi troje - žena u razvodu, njen suprug od kojega se rastaje i njezin novi partner. To je zato što razvodi dugo traju, godinama a ljudi se spetljaju s nekim novim. Prilično prirodna situacija, a ako se uspiju dogovoriti, onda su i normalni ljudi koji koji su sami shvatili s kime im veza ne funkcionira, a u kojoj bi kombinaciji mogla biti sretna.

SDP je to htio unaprijediti, pa je u njihovo ime Peđa Grbin predložio amandman kojim je dopušteno da se i tijekom trajanja braka, ili njegovim završetkom smrću, biološki otac može upisati kao otac djeteta. Za Grbina i cijeli SDP je, evidentno normalna situacija da ljudi koji žive u sretnom braku i dobiju prinovu, jednog dana objašnjavaju nekom zaluđenom tipu da se ne može upisati kao otac njihovog djeteta.

Bez obzira na to je li majka imala kakvu avanturu s novim likom ili ga nikada nije vidjela. SDP je smatrao da je i sasvim prirodna stvar da se muž i žena dogovore s trećim likom iz priče, da bude otac djeteta u njihovu braku.

Svjetska praksa sugerira drukčije - štitit će se obiteljski život a ako se dvije osobe žele razvesti, onda neka to i učine i upišu biološkog oca kao roditelja. Jer je to bolje nego uznemiravati dijete u shizofrenoj obitelji. Koja je normalna SDP-u. A time su dopustili i situaciju u kojoj, ako umre suprug a dijete se rodi nakon njegove smrti, onda se svi troje dogovore oko upisa imena oca, time eventualno prepuste to mjesto biološkom ocu. To, kako se mrtvi muž i neki tip zajedno s radosnom udovicom dogovore, vjerojatno ni montipajtonovci ne bi rješavali, ali SDP-ovci očito razumiju pojam zagrobnog očinstva, besmrtne ljubavi i sličnih stvari.

Ustavni se sud pokazao briljantnom pravnom mašinerijom koja je promptno, u svrhu zaštite ustavnog i pravnog poretka, što mu i jest uloga, osporila novi Obiteljski zakon zato jer se nisu htjeli zafrkavati s time koji će se zakon primjenjivati.

Ubaciti u cijelu priču okolnosti u kojima je prijedlog zakona stvaran, da ga je umjesto profesorske ekipe koja je napisala stari zakon i brinula o zakonima koji definiraju obitelj posljednjih 25 godina pisala mlada profesorica s osječkog Pravnog fakulteta, prof. dr.sc. Branka Rešetar, da su svi profesori obiteljskog prava odbili sudjelovati u radnoj skupini nakon što u nju nije pozvana ekipa sa zagrebačkog Pravnog faksa - ali su pisali javna protestna pisma.

Jedina koja se usudila sudjelovati u izradi novog zakona, Ivana Milas Klarić, bila je izložena pritiscima, uvredama, mobbingu te se morala štititi sudskom tužbom, iako je sudjelovala u izradi samo dijela zakona o skrbništvu a to je područje na kojem je doktorirala kao - jedina u državi. Naravno da ju nije mogao maltretirati nitko drugi osim kolega.

Dodati sada u priču kako je jedan od sudaca Ustavnog suda nedavno doktorirao na području obiteljskog prava, značilo bi otvoriti i mogućnost da se i Ustavni sud svojom odlukom upustio u politikanstvo, no, možda je riječ samo o koincidenciji. A možda su mogli odlučiti drukčije, kao u brojnim slučajevima. Ovako su opalili SDP i njegovu saborsku mašineriju i srušili bitan zakon.

Zakon koji je značajan zbog djece koja moraju prolaziti kroz razvode svojih roditelja. I koja su u svakom slučaju žrtve, bez obzira koliko razlaz roditelja bio civiliziran. On je jednostavno, emotivno bolan.

A da li je zakon bio dobar, može pokazati i primjer iz Osijeka. Tamošnji je, naime, Centar za socijalnu skrb donio odluku kojom je dvoje djece, starosti do pet godina, dodijelio ocu. Otac je bio taj koji je htio zajedničku skrb, koji je htio dogovor i suradnju oko djece, dok je majka, iz svojih razloga, odbijala te mogućnosti i blokirala situaciju. Centar je odlučivao prema kriteriju dobrobiti djece.

Zakon je donosio i plan o roditeljskoj skrbi, tablicu za uzdržavanja, skraćene rokove sudovima za donošenje odluke o djeci, zabranu preseljenja djeteta bez suglasnosti drugog roditelja, sudski skraćeni postupak za posvajanje, edukaciju posvojitelja, pripremu djeteta za posvojenje, vrijeme za upoznavanje djeteta i posvojitelja, načelo za nerazdvajanje braće i sestara, kazne za manipulativne roditelje, obavezno savjetovanje roditelja umjesto spašavanja forme braka, ukidanje potpunog lišenja poslovne sposobnosti, obiteljsku medijaciju, odvjetnike koji bi na sudu štitili djecu. I štošta drugo.

Sada to nemamo. Nemaju djeca. Ostale su im stari, mučni postupci razvoda i bolnije verzije traume.