KORIJENI RATA

Razaranje grada 1991. tragično je svjedočanstvo propasti jugoslavenske ideje i dokaz da je motiv srbijanskog rata bio etnički čist teritorij





Piše Davor Marijan

Vojni povjesničar i autor brojnih knjiga o Domovinskom ratu. Zaposlen u Hrvatskom institutu za povijest. Prije dolaska na Institut radio je u MORH-ovu Vojnom arhivu i arhivu HIS-a

Vukovar je 1991. bila općina uz rijeku Dunav, na granici Hrvatske i Srbije, odnosno Vojvodine. Grad je na mjestu malog vojnog značenja, izvan vitalnih prometnih pravaca i nije mjesto sa strateškom važnošću. Najvažniji prometni objekt u općini je most na Dunavu između Iloka i Bačke Palanke.

Zašto je JNA s paravojnim formacijama i Teritorijalnom obranom Srbije te pobunjenim Srbima iz Hrvatske tako beskompromisno nasrnula na Vukovar, pitanje je koje se često postavlja. Takvo pitanje ne vodi računa o kontekstu u kojem se kampanja za veliku Srbiju odigravala, a to je rat u Hrvatskoj. To je inače čest slučaj s parcijalnim gledištima na Domovinski rat jer se samo na takav način može tvrditi da je Vukovar izdan ili da je u borbama za njega riješena sudbina Hrvatske.

Rat je nastavak politike drugim sredstvima, jedna je od poznatijih definicija ove pojave stare koliko i civilizacija. U političkom smislu 1990. - 1991. nije se postiglo mirno rješenje za jugoslavensku krizu. Srbija je uz sebe imala JNA i nije pristala da se raspad Jugoslavije dovrši na slijed logičan dotadašnjem političkom razvoju države, a to je bila konfederacija ili raspad po postojećim granicama. Umjesto na miran način Srbija se odlučila za ratnu opciju koju je pokrenula poticanjem Srba u Hrvatskoj na pobunu.

U pobuni u istočnoj Hrvatskoj Srbi nisi imali uporišta u gradovima kao u zapadnom dijelu Hrvatske. Premda su u dijelu gradova pobijedili reformirani (ili razumni) komunisti pa tako i u Vukovaru, to nisu bila uporišta pobunjenika kao primjerice Knin ili Donji Lapac. Hrvata je bilo previše, štoviše imali su relativnu većinu pa su pobunjeni Srbi samo mogli isticati da od Vukovara žele napraviti političko središte, no političkim sredstvima to nisu bili u stanju učiniti. Bila im je nužna pomoć JNA i Srbije. Pomoć iz Srbije nije mogla biti javna i pružana je tajnim kanalima vezanim uz njenu Službu državne sigurnosti i preko paravojnih formacija oporbenih stranaka kojih je u Srbiji bilo više nego dovoljno.

No, glavnu ulogu u ratu i agresiji na Hrvatsku odigrala je JNA. Ona nije prihvatila izbornu pobjedu Hrvatske demokratske zajednice i premda je u kasno ljeto 1990. uspostavila kakvu-takvu komunikaciju s hrvatskim vrhovništvom, spremala se za ratnu opciju. Uz razoružanje Teritorijalne obrane, najvažniji dio planova JNA bila je promjena operativnog rasporeda mirnodopskih snaga. Taj plan je čelnik JNA, general Veljko Kadijević, 1993. sažeo u dvije rečenice. JNA je u “okviru sprečavanja međunacionalnih sukoba” ojačala postrojbe u Hrvatskoj i oko Hrvatske. Veći broj oklopno-mehaniziranih sastava jačine čete do bataljuna razmjestila je blizu mjesta mogućih sukoba, “tako da mogu brzo intervenisati”. Nekoliko postrojbi razine brigade, pa i jačih, planiralo se postaviti na “odgovarajućim punktovima u Hrvatskoj i oko Hrvatske, tako da se mogu angažovati za veće intervencije”.

Značajan dio tih snaga JNA premješten je tijekom rata u Sloveniji iz dubine Srbije u šire područje Vukovara. Slobodan Milošević 5. srpnja od generala Kadijevića tražio je i dobio obećanje da će JNA u Hrvatskoj “pokriti sve teritorije gde žive Srbi”. Po tom zahtjevu planirano je angažiranje JNA na crti: Karlovac - Plitvice, u Baranji, oko Osijeka i na crti Vinkovci - rijeka Sava. Vukovar se nije spominjao, no podrazumijevalo se da je u zoni “pokrivanja teritorija gdje žive Srbi”, istočno od crte Vinkovci - Sava. U Beogradu je u ponoć 7. na 8. srpnja napisana zapovijed koja je planirala provedbu Miloševićeva zahtjeva. Predviđeno je uvođenje glavnih snaga na pravce: Srijemska Mitrovica - Šid - Đakovo - Našice - Virovitica i Bogojevo - Osijek - Đakovo, a pomoćnih snaga pravcem Šid - Vinkovci - Vrpolje - Slavonski Brod - Nova Gradiška - Kutina. Cilj nastupanja bila je crta Virovitica - Pakrac - Kutina gdje su trebale čekati naredbu za daljnje nastupanje. Ta zamisao angažmana snaga Podravskom magistralom i preko Vinkovaca i Đakova kroz središte Slavonije i duž autoceste Beograd - Zagreb ostala je i kasnije na snazi. Zapovijed nije realizirana jer se JNA i Srbija nisu usudile pokretati snage nakon što su Hrvatska i Slovenija na Brijunima prihvatile tromjesečni moratorij na svoje odluke o neovisnosti. Krajem srpnja razrađena je nova direktiva u kojoj su raspodijeljene snage za predstojeću operaciju i po kojoj su angažirane dva mjeseca kasnije.

Dok je čekala povoljnu priliku da pokrene svoj oklopno-mehanizirani potencijal, JNA nije mirovala. Njezina produžena ruka bili su pobunjeni Srbi koji su u istočnoj Hrvatskoj od 2. svibnja 1991. bili u stanju otvorene pobune. Tri velika grada, Osijek, Virovitica i Vukovar, imala su u okolici sela naseljena Srbima koji su se pobunili i koji su s uporištima JNA u gradu stvorili mrežu koja se može nazrijeti u doktrini bitke u prostoru koji je JNA usvojila na samom kraju 1980-ih godina. Iz te su doktrine primijenjene neke zamisli koje su se svele na obostrano i sukladno djelovanje snaga JNA iz gradskih vojarni i pobunjenika u seoskim uporištima izvan gradova. Uz to je JNA demonstrirala silu u postupku koji je u prethodnom desetljeću s uspjehom isprobala na Kosovu u pacifikaciji Albanaca. Sila je demonstrirana stalnim pokretima oklopno-mehaniziranih sastava jačine čete do bataljuna uz učestalo praćenje zrakoplova koji su letjeli na malim visinama u brišućem letu. Tijek zbivanja pokazao je da takva zastrašivanja nisu urodila očekivanim rezultatima.

Hrvatska se u početnoj fazi branila policijom, u konkretnom slučaju snagama policijskih uprava Osijek i Vinkovci. U njihovoj su organizaciji u ljeto 1991. organizirane 3. djelatna brigada ZNG i tri pričuvne brigade, od kojih je 109. bila u zoni Policijske uprave Vinkovci. No, na koncu je 109. brigada osnovana u Vinkovcima i Županji, ali ne i Vukovaru gdje je planirano, premda je u Zapovjedništvu ZNG u Zagrebu, očito zbog greški u komunikaciji, držano da se nalazi jedan bataljun te brigade. U Vukovaru je osnovan 4. bataljun 3. brigade ZNG, a pričuvni bataljun ZNG bio je vezan za gradski Sekretarijat za narodnu obranu koji je tada vodio Tomislav Merčep.

Kao i u drugim dijelovima Hrvatske, i u istočnoj Hrvatskoj je JNA igrala istovjetnu ulogu - tobožnjeg nepristranog vatrogasca. Pobunjeni Srbi su izazivali nemire, a kada im nije išlo, intervenirala je JNA, postavljala tampon zonu gotovo uvijek na štetu hrvatskih snaga. Takvo djelovanje i danas neki istraživači smatraju nepristranim, a kao argument im služe tvrdnje iz CIA-ine analize rata u bivšoj Jugoslaviji. Težište djelovanja JNA početkom i u drugoj polovici kolovoza bilo je istočno od Osijeka i u Baranji koja je s izuzetkom dijela na prilazu Osijeku okupirana 22. kolovoza. Nakon toga novi cilj srpskih napada bio je Vukovar. Ti su napadi pomogli da i u Europskoj zajednici prihvate da je JNA u funkciji srpske vojske. Istovjetni napadi u drugom dijelovima Hrvatske, oko Gospića, u sjevernoj Dalmaciji i Banovini navode na zaključak da su u JNA shvatili da sustav provokacija koji su do tada koristili nije dao očekivani rezultat, ishitrenu reakciju Hrvatske i njen opći napad na njena uporišta u republici. JNA se žurila, ljeto je bilo pri kraju i nije željela na otvorenom prostoru čekati zimu, što se s obzirom na tijek zbivanja činilo izvjesnim. Njeni napadi s kraja kolovoza i početka rujna dali su očekivani rezultat jer je hrvatsko vrhovništvo 12. rujna naredilo blokadu vojnih objekata JNA. Time je JNA dobila dugo čekani povod da krene u opću ofenzivu protiv Hrvatske. Bila je to operacija strategijskih razmjera, odnosno ofenziva za koju se očekivalo da vrlo brzo u roku desetak dana postigne vojnu pobjedu. Nekoliko dana trajala je mobilizacija predviđenih snaga, da bi iza sredine rujna počelo njihovo pokretanje za operaciju. Mobilizacija je bila treća po redu i imala je najslabiji odziv. Nije postigla očekivani rezultat jer se nakon dvije prethodne mobilizacije značajan dio vojnih obveznika nije želio odazvati sumnjajući u namjere i sposobnost vojnog vrha.

Zapovijed za napad na istočnu Hrvatsku napisana je 19. rujna, a plan je bio sličan onome od 8. srpnja, s tim da su dovedene jače snage, Novosadski korpus s ojačanjima za podravski pravac, a Gardijska divizija s ojačanjima za posavski prometni snop. U tim planovima Vukovar se nije namjeravao izravno napasti, već blokirati snagama mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice i po ukazanoj prilici zauzeti. Operacija je počela 20. rujna, a već 22. rujna bilo je jasno da nije uspjela.

Približno u isto vrijeme pokrenute su snage JNA i TO u zapadnoj Hrvatskoj, zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji. No, zbog rasula na zapadnosrijemskom dijelu bojišta, gdje su bile glavne snage JNA, operacija se morala odgoditi za desetak dana.

Nakon propasti napadne operacije JNA je promijenila planove djelovanja i uz suglasnost viših zapovjednika donijela odluku da pokuša zaokružiti područja gdje su već imali uspjeha i potporu pobunjenih Srba. Po toj promijenjenoj odluci, o kojoj je svjedočanstvo ostavio general Jevrem Cokić, težište djelovanja bilo je u sjevernoj Dalmaciji, zapadnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu.

Jedan od najvećih ciljeva u tom planu bio je Vukovar jer je bio u zaleđu snaga koje su izbile do predgrađa Vinkovaca i onih koje su bile južno od Osijeka. Vukovar su svesrpske snage morale zauzeti da bi se pobunjeno i okupirano područje u istočnoj Hrvatskoj zaokružilo u kompaktnu teritorijalnu cjelinu. Za osiguranje napada na Vukovar i vezivanje hrvatskih snaga s područja Vinkovaca, Đakova i Osijeka angažirane su snage Gardijske divizije i Novosadskog korpusa s ojačanjima. Dio njihove zadaće bilo je i odsijecanje Vukovara od Vinkovaca.

Vukovar u ratu

Rat u Vukovaru počeo je 2. svibnja, kada je u zasjedi u selu Borovu poginulo 12, a ranjen 21 hrvatski policajac. Od svibnja do sredine srpnja Hrvati su postupno preuzimali institucije i vlast u gradu. Uoči proglašenja neovisnosti na vukovarsko područje dovedene su iz Zagreba manje skupine 1. brigade ZNG-a i bojne Zrinski. One su pomogle ustrojavanju lokalnih djelatnih i pričuvnih sastava i organizaciji obrane grada. Za kasniju obranu grada značajno je što su hrvatske snage 4. srpnja uspostavile nadzor nad Borovim naseljem, a 3. kolovoza i prigradskim naseljem Lužac. S tim je uspjesima napad JNA i pobunjenih Srba na kraju kolovoza spremno dočekan.

Nakon okupacije Baranje i jugoistočnog dijela općine Osijek, JNA i pobunjeni Srbi napali su Vukovar. U početku su u prvi plan istureni pobunjeni Srbi koje je JNA pod izlikom o razdvajanju sukobljenih strana podržavala u svrhu rubnog pritiska na grad koji bi natjerao stanovništvo na njegovo napuštanje i lako zauzimanje ispražnjenog grada. Vukovar je napadnut 25. kolovoza 1991., a borbe su trajale do kraja mjeseca. U tom prvom napadu zauzeto je selo Sotin i presječena prometnica Bogdanovci - Vukovar pa su hrvatske snage počele koristiti poljske putove koji su poznati kao Kukuruzni put. U nastavku napada JNA i pobunjeni Srbi 2. rujna zauzeli su selo Berak, a 5. rujna napali su grad iz pravca Negoslavaca i Trpinje. Najjači napad u tom mjesecu izveli su 14. rujna na dijelu obrane Borova naselja i Sajmišta.

Zahvaljujući tim napadima povezane su snage pobunjenih Srba u naselju Petrova Gora s posadom vojarne na Sajmištu. U napadima na Borovo naselje jače snage JNA iz pravca Bršadina prinudile su 18. rujna hrvatske snage na povlačenje sa silosa Đergaj koji je bio značajna točka u sustavu obrane.

Tada je počela i napadna operacija JNA, zbog čega je smanjen pritisak na Vukovar. Operacija je brzo propala pa je JNA do kraja rujna ratovala s hrvatskim selima u zahvatu prometnice na Šid - Vinkovci stvarajući kontinuiranu crtu razdvajanja.

Operacija Vukovar

Propast napadajne operacije hrvatske snage iskoristile su da uz manja ometanja dovrše raspodjelu naoružanja iz zauzetih vojnih objekata u istočnoj Slavoniji i počnu osnivanje novih brigada na općinskom načelu. Vukovar je krajem rujna posljednji put opskrbljen oružjem i opremom i pojačan s manjim brojem dragovoljaca. Obrana grada tada imala je manje od 1500 naoružanih ljudi iz 3. brigade ZNG-a, 1. brigade ZNG-a, HOS-a, policije, pričuvnog sastava ZNG-a, odnosno HV-a s potporom raznih oruđa ekvivalenta mješovitog topničkog divizijuna. U gradu je osnovana 124. brigada HV-a koja je zbog jedne neovlaštene zapovijedi i naraslog animoziteta prema Zagrebu vođena kao 204. brigada HV-a. Zapovjednici obrane grada bili su bivši oficiri JNA: Mile Dedaković i Branko Borković.

Krajem rujna JNA je završila pripreme za napad na Vukovar, a 1. listopada odsjekla ga je od Vinkovaca. Zamisao operacije bila je “blokirati grad, a zatim energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati najznačajnijim delovima južno i severno od Vuke, posle čega pristupiti njegovu čišćenju i potpunom ovladavanju”. Za osvajanje grada JNA je ustrojila dvije namjenske skupine koje su prema pravcima napada dobile imena Sjever i Jug.

Zadatak skupine Sjever bilo je zauzimanje Borova naselja, a Operativne grupe Jug Vukovara. Sredinom studenoga u napadu na Vukovar bilo je neposredno angažirano oko 7800 ljudi iz sastava JNA, 2186 ljudi iz TO Srbije, 112 tenkova, 68 oklopnih transportera i bojnih vozila pješaštva te 145 oruđa za topničku potporu. To je za sada jedini autentični podatak o snagama angažiranim u napadu.

U širem smislu obrana Vukovara temeljila se na samom gradu, selu Bogdanovcima i širem području Iloka. Ilok je bio u najtežem položaju, posebice kada je krajem rujna odsječen od Vukovara i Vinkovaca. U Ilok se sklonio dio prognanika, što je udvostručilo populaciju gradića. Nakon zauzimanja okolnih sela obrana grada bila je prinuđena na predaju. U Šidu je 14. listopada u nazočnosti predstavnika Misije Europske zajednice sačinjen “sporazum” između predstavnika Iloka i JNA o predaji oružja. Nakon toga iz Iloka je protjerano oko 10 tisuća ljudi koji su razmješteni po unutrašnjosti Hrvatske.

Selo Bogdanovci bilo je zahtjevniji cilj za napad. Napadali su ga dijelovi Novosadskog korpusa, Gardijske divizije, paravojnih skupina iz Srbije i pobunjenih Srba. Najjači napadi izvedeni su 1. i 2. listopada, 29. listopada i 1. studenoga i obrana sela ih je sve odbila. Napad JNA 10. studenoga obrana nije uspjela odbiti. U noći 10. na 11. studenoga preživjeli stanovnici i branitelji su se po skupinama probili prema Vinkovcima.

Najteži cilj za JNA bio je Vukovar, premda su očekivali njegovo brzo zauzimanje, zbog čega je bila angažirana Gardijska motorizirana brigada iz Beograda, inače izravno podređena saveznom sekretaru za narodnu obranu. Operacija Vukovar počela je ujutro 2. listopada s pomacima koji nisu bili vrijedni pažnje. Posljednji jači napad u prvoj polovici mjeseca JNA je izvela 10. listopada na Sajmištu i u Borovu naselju.

U drugoj polovici mjeseca najjači napad izveden je 16. listopada kada je JNA uspjela probiti crtu hrvatske obrane na južnom dijelu naselja Lužac, Sajmištu i Trpinjskoj cesti. Dan kasnije hrvatske snage vratile su područje koje su izgubile u napadu. U tim borbama poginuo je i Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova naselja.

U nove, slabije napade JNA je krenula 26. listopada, no nije napravila pomak. Napadi su bili uvod u sustavni pritisak za osvajanje Vukovara koji je počeo u noći 29./30. listopada. Borbe su bile teške i obrana je počela gubiti pojedine položaje na Sajmištu. U jakom napadu 2. studenoga srpske snage zauzele su Lužac i približile se silosu na Dunavu, dominantnoj točki koja je sprječavala razdvajanje središnjih dijelova Vukovara od Borova naselja. Nakon višednevnih borbi JNA je 10. studenoga zauzela Milovo Brdo s kojeg je nadzirala središte Vukovara. Obrana Vukovara presječena je na dva mjesta, čime su branitelji sabijeni u tri odvojena džepa koja se nisu mogla dugo održati. JNA je 13. studenoga osvojila naselje ispod Milova brda i približila se središtu grada i vodotornju. U Borovu naselju JNA je nakon dvodnevnih borbi osvojila silos. Hrvatske snage su potisnute prema središtu kombinata Borovo, kao i prema središtu Vukovara, prema bolnici, Policijskoj upravi i Zapovjedništvu obrane grada. Obrana grada bila je na izdisaju.

Između Hrvatske i JNA potpisano je primirje koje je stupilo na snagu u 18 sati 16. studenoga, no JNA ga nije poštivala i zauzela nekoliko značajnih objekata, poput Ulice maršala Tita, Trga Republike, groblja i Vatrogasnog doma te sabila hrvatske snage u uži kompleks tvornice Borovo.

Zbog kritičnog stanja i strahujući od pokolja vukovarskih civila i branitelja, hrvatska vlada je od JNA 17. studenoga zatražila da razdvoji snage Teritorijalne obrane Republike Srbije i pobunjene Srbe od vukovarskih civila “kako bi se spriječio genocid”. Predstavnik JNA u Zagrebu jamčio je zaštitu “ugroženih lica” i ponudio pravce za evakuaciju stanovništva.

Ujutro 18. studenoga počeli su pregovori o predaji hrvatskih snaga koji su završeni poslijepodne, nakon čega se predala obrana Mitnice.

Predaja hrvatskih snaga iz Borova naselja dogovorena je u Dalju 19. studenoga. Istog je dana prestao organizirani otpor snaga obrane Vukovara. Pojedine skupine pripadnika hrvatskih oružanih snaga uspjele su se probiti iz Vukovara i uz velik napor doći do Vinkovaca.

Posljednja skupina koja se probila stigla je u Vinkovce 23. studenoga.

Pokušaj deblokade Vukovara

Sastavni dio operacije zauzimanja Vukovara bilo je njegovo odsijecanje od Vinkovaca. Prije napada na grad JNA je na vinkovačkom području 30. rujna zauzela sela Korođ i Antin, 1. listopada sela Petrovce i Marince, a selo Cerić 3. listopada. Zauzimanjem Marinaca presječena je prometnica Vinkovci - Vukovar, a hrvatske snage su zadržale Nuštar koji je uskom prometnicom bio povezan s Vinkovcima. Nuštar je hrvatskim snagama bio oslonac za oslobađanje Marinaca i pokušaj deblokadu Vukovara, zbog čega ga je JNA nastojala zauzeti i otkloniti takvu mogućnost. Njezine napade na Nuštar od 2. do 5. listopada hrvatske su snage uspjele odbiti, nakon čega su krenule u pokušaj deblokade prometnice. Za tu su zadaću početkom listopada ojačane četom tenkova i bojnih vozila pješaštva iz Varaždina. Srpske su snage obranu organizirale u području sela Marinci i odbile su sve hrvatske napade od 7. do 11. listopada. Nije uspio ni najozbiljniji pokušaj proboja 13. listopada za koji su hrvatske snage prikupile oko 800 ljudi, oklopno-mehaniziranu četu i divizijun oruđa za potporu.

Za deblokadu Vukovara i obranu Vinkovaca osnovana je 18. listopada Operativna grupa Vukovar, Vinkovci i Županja.

U njezinu su sastavu bile 109. i 124. (204.) brigada, odnosno Obrana grada Vukovara, a po osnivanju i 131. brigada iz Županje, kao i nekoliko policijskih četa iz Osijeka, Vinkovaca, Varaždina, Donjeg Miholjca i Našica. Grupa se orijentirala za vezivanje srpskih snaga i topničku potporu Vukovaru.

Skupina je pokušala deblokirati Vukovar nakon pada prigradskog naselja Lužac. Nekoliko dana su prikupljane snage, glavnina 3. brigade ZNG-a povučena je s osječkog dijela bojišta u Vinkovce, pridodani su manji dijelovi nekih brigada i sredstava potpore iz Slavonije, a iz Bjelovara je počelo dovođenje 105. brigade, koja nije stigla na vrijeme.

Napad je počeo navečer 12. studenoga i svršio je s potpunim debaklom dan kasnije. Posljednji pokušaj da se nešto napravi za Vukovar učinjen je s heterogenom skupinom Tomislava Merčepa koja je tih dana prikupljena u Osijeku, no ni ona nije ništa konkretno učinila.

Usmjerenost na pravac Vinkovci - Vukovar JNA je iskoristila da u iznenadnom napadu 15. studenoga zauzme sela Lipovac, Apševce i Podgrađe gdje je prešla Bosut, da bi 16. i 17. studenoga zauzela Nijemce i Donje Novo Selo. Hrvatske snage su se povukle i obranu Vinkovaca organizirale u širem području sela Komletinci. Time su borbe na zapadnosrijemskom bojištu privedene kraju.

Zaključak

U napadu JNA i pobunjenih Srba na Vukovar poginulo je 1739 osoba. Poginula su 632 pripadnika hrvatskih oružanih snaga i policije, a 178 vodi se na popisu nestalih. Prema podacima JNA, do veljače 1992. ukupni gubici u istočnoj Hrvatskoj iznosili su 894 poginulih i 5056 ranjenih pripadnika.

Po istom izvoru JNA je imala 45 nepovratnih gubitaka borbene tehnike i isto toliko teško oštećene. Na širem području općine Vukovar srušeno je sedam zrakoplova JNA.

Po hrvatskim vojnim i publicističkim procjenama JNA je samo u Vukovaru imala od 8 do 15 tisuća poginulih. Materijalni gubici JNA u Vukovaru u Glavnom su stožeru HV-a procijenjeni na 100 uništenih tenkova, 60 oklopnih transportera i 27 srušenih zrakoplova.

Dugotrajna obrana Vukovara na prvi je pogled teško shvatljiva. Zemljopisni položaj, nepovoljan nacionalni sastav gradskog stanovništva u njemu i selima oko njega, uz respektivne snage JNA, nije mu teorijski davao veliku nadu za otpor.

No, to se dogodilo i obrana grada fenomen je rijedak u svjetskim razmjerima, a ne samo na nacionalnoj razini. Tijekom rata se ustalilo gledište da je Vukovar središnje mjesto Domovinskog rata, grad koji je stvorio državu. Srbijanska, odnosno tumačenja JNA Vukovar tretiraju kao točku na kojoj je Hrvatska vojska potučena i natjerana na primirje, odnosno prihvat mirovne operacije Ujedinjenih naroda.

Vukovar nije točka na kojoj je stvorena Hrvatska, kao ni mjesto gdje je JNA navodno pobijedila hrvatske snage. Na taktičkim točkama se ne odlučuje ishod ili novi pravac rata.

S druge strane, tumači JNA ne objašnjavaju na temelju čega tvrde da bi nakon osvajanja Vukovara rat bio brzo gotov jer su mogli lako prodrijeti do Zagreba.

Za ostvarenje takve zamisli nisu ni trebali napadati Vukovar, jer on nije prepreka koja onemogućava prodor u dubinu.

Nedvojbeno je da se u zapadnom Srijemu 1991., kao i u ostalom dijelu Hrvatske, vodila bitka za Hrvatsku u kojoj je Vukovar imao važno mjesto. Spekulacije o izdanom gradu nemaju temelja, kao što ga nema ni tvrdnja da je Vukovar ključ stvaranja Republike Hrvatske.

Razaranje Vukovara 1991. tragično je svjedočanstvo propasti jugoslavenske ideje i pokazatelj koliko je većini Srba u Hrvatskoj bila neprihvatljiva samostalna hrvatska država.

Ni na jednom drugom mjestu u Hrvatskoj, osim u Dubrovniku, nije tako jasno vidljivo da je motiv srbijanskog rata bio etnički čist teritorij.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 17:54