ZAGREB - Kakva očajna riječ, ježim se već pišući tih dvanaest slova. Ima li u našem jeziku išta melodioznije, skladnije, ljepše od te latinske grozote? Inauguracija mi zvuči kao nekakva osobito neugodna medicinska pretraga. Umjesto njezina svečanog značenja, mnogo bi mi prirodnije zvučalo da dvoje pacijenata u svjetloplavim ogrtačima i kožnim šlapama na bolničkom hodniku tjeskobno šapuću: “Bio sam na inauguraciji” ili “Jesu li ti došli nalazi inauguracije?” Na inauguraciju, čini mi se, ne bi trebalo ići bez anestezije, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Ali, evo, ja idem čist, trijezan, na suho i ne bih vam pravo znao objasniti što mi je bilo u glavi kad sam pristao ponovno se mobilizirati u reportere. Sunčano je nedjeljno jutro, sredina veljače, a već miriše proljeće, na Dolcu prodaju mimoze. Penjem se Radićevom od Trga, a kod Krvavog mosta me presreće... ajde, pogodite tko?
Stipe Legenda, naravno, kako bi ovo moglo bez njega? Grabi on uzbrdo mladenački, a ja se sjećam zgode otprije petnaest godina, kad je umro Franjo Tuđman, i valjda tri stotine hiljada ljudi u tišini prošlo kraj njegova odra, cijeli cjelcati dan televizija držala taj jedan statični kadar koji nitko nije mogao gledati dulje od pet minuta, ali svi su u Splitu vidjeli i živo pamte trenutak kad se Stipe Legenda, s neizbježnom najlonskom vrećicom, možda istom ovom koja mu je i danas u ruci, zaustavio i prekrižio odajući počast prvom predsjedniku.
Dugo me je mučila ta stvar, petnaest godina sam čekao da upitam Stipu: “Stipe, prijatelju, koliko si ti puta taj dan zapravo obišao oko Tuđmanova kapsila?”
“Očiju mi, nisan nego jednon”, zakune se Legenda.
Nevjerojatno! Pomislili biste kako je nešto natprirodno, bojite se i pitati je li s božje ili đavlije strane, kako su neki ljudi sveprisutni, nepoznatom magijom slamaju temeljni fizički zakon da jedno tijelo ne može istodobno biti na dva mjesta.
Ostavim tako Stipu Legendu, dođem pred Markovu crkvu, a tamo Zvonimir Sunara, glasoviti Suki, sav važan i poslovan, kako je on i inače sav važan i poslovan, s akreditacijom oko vrata stavlja programe na prazne stolice. Ne vidim, istina, Matu Biljaristu, ali svakako i on mora biti negdje u blizini.
Dva i po sata je do inauguracije i svijet se lagano okuplja, a osiguranje je upravo zastrašujuće. Još večer prije me zapanjilo kako je represivni aparat savjesno shvatio zadaću. Do jedan semafor na Vukovarskoj, nekoliko kilometara od događaja i petnaest sati prije nego što će išta početi, žmirkao je žuto, a policajci u fluorescentnim prslucima na svim križanjima užurbano su usmjeravali automobile. Vrpce s natpisom Policija, dužinom cijele Savske rastegnute između stabala i stupova ulične rasvjete, Zagreb su učinile nalik velikom mjestu zločina.
Unutar ograda na Markovu trgu sve je ipak opuštenije. Povijesne naše jedinice, u vunenim uniformama živih boja, iz davnih vremena kad vojna znanost nije poznavala vještinu kamuflaže i sve obukla u jednolično, turobno sivomaslinasto, cupkaju u uglancanim jahaćim čizmama.
Uočim kako je jedan nedisciplinirano potegao gutljaj nečega iz zelene plosnate boce, koju je zatim sakrio pod široki vezeni pojas. Pojavljuju se napokon i oni crveni i zlatni, licitarski gardisti koje je Šparemblek obučavao stupanju.
Gore na pozornici pod crkvom dvije su tete čistačice s usisivačem, a redatelj predstave, moj dragi prijatelj Krešimir Dolenčić, prilazi mikrofonu da upozori uzvanike da ne gaze po crvenom tepihu. Ponovio je to dovoljno puta da me podsjeti na nekakvu sluđenu kućanicu. Gotovo sam očekivao da Krešo reče: “Djeco, ne dirajte kolače, to je za goste.”
Kvadrat sa stolicama lagano se puni viđenijim svijetom. S velikim pobjedničkim osmijesima, okićeni odlikovanjima, dolaze visoki časnici koje je Mesić umirovio. Srdačno se grle s Velimirom Bujancem. “Generale, pozdrav domovini!” dovikuje jedna plavuša Ljubi Ćesiću ovlaš podižući desnu ruku. Anto Kovačević tako je veseo da jednostavno ne može sjediti.
Dolaze onda i Đuro Glogoški, i Tomislav Merčep, i Željka Markić, i Davor Šuker, i Zvonimir Šeparović, i braća Mamić. Tomislav Horvatinčić rukuje se s Milijanom Brkićem, a Božidar Kalmeta s Ivanom Šukerom.
I svi su ozareni, ustreptali, svima je, rekao bih, ovo veliki dan, nešto na što su dugo, dugo čekali, blistavi trijumf bogobojazne, konzervativne, patriotske Hrvatske, i da je tkogod od njih pogledao uvis, mogao je možda preko šarenog crkvenog krova vidjeti i Gojka Šuška kako im vedro maše kroz rijetke oblake.
“Sve najbolje što imamo danas je ovdje”, šapne mi Gordan Godec, dopisnik njemačke državne televizije. “Ovo je glava ove zemlje.”
“Da”, složim se nespokojno. “Strah me je i zamisliti kako izgleda dupe.”
I baš tada, kao da mi čita misli, rođak Ivica šalje mi na telefon duhovitu poruku: “Grobna je tišina na inauguraciji. Većina uzvanika ne smije međusobno razgovarati zbog mogućeg utjecaja na svjedoke.”
Nešto prije jedanaest narod se uznemirio i veselo zagrajao, a mi novinari u tribini na drugoj strani Trga zbunjeno se pogledali: što je sad ovo, nije valjda Grabar-Kitarović toliko uranila? I nije, dakako. Klicanjem i mahanjem zastavicama pozdravljen je, jedva s nešto manjim ushitom od nove predsjednice, gradonačelnik Milan Bandić.
Došao je na kraju i Ivo Josipović, a Tomislav Karamarko mrzovoljno je pružio desnicu na rukovanje smrknutom, pognutom Zoranu Milanoviću. Premijer i vođa opozicije djelovali su kako i inače djeluju, kao dva uvrijeđena školarca. Spiker je onda najavio suce Ustavnog suda i na pozornicu se dostojanstvenim korakom, u dugim crnim pelerinama, popelo dvanaest mudrih, neustrašivih i časnih žena i muškaraca koji su nedavno pustili na slobodu Branimira Glavaša.
Atmosfera je uskoro eksplodirala, val oduševljenja prelio se kroz Ćirilmetodsku do Markova trga. Desničari su plješćući spremno poskakali sa stolaca, a ja sam odozgo s novinarske tribine gledao kako se ta gesta sve sporije i nevoljkije prenosi na mjesta gdje su sjedili Mesić i Josipović i esdepeovski zastupnici.
Mnogi su na kraju ipak ustali. Zaorila se spontano i pjesma “Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati” i bio je to, ako mene pitate, nešto neumjestan trenutak, da ljudi u ozbiljnim godinama, u penziji ili pred penzijom, Kolindu Grabar-Kitarović doživljavaju majkom.
Ona se popela i prisegnula, no to ste vjerojatno vidjeli na televiziji i ne trebam vam posebno opisivati. Govor joj je, po mom sudu, bio pomirljiv i razuman, sa zadovoljstvom sam primijetio da je od izbora naučila kako građani nisu tek stanovnici gradova. Lecnuo sam se zapravo samo na jednu rečenicu pri samom kraju.
“Hrvatska će biti bogata zemlja jer ne vidim ni jedan razlog da to ne bude”, kazala je ponosno, ali svejedno nešto ishitreno gospođa predsjednica. Da je mene pitala, ja bih joj pokazao na stolice sa svečanim lupežima. Bilo je tamo, neću pretjerati, najmanje dvije stotine besramnih lupeža. Da je htjela, i Grabar-Kitarović je lijepo mogla vidjeti dvije stotine razloga zašto Hrvatska nije i, nažalost, neće biti bogata zemlja.
Tu sam nekako zaključio da sam vidio sve što sam želio vidjeti te sam se spustio s novinarske tribine i pošao prema izlazu.
“Ne mogu vjerovati, zar ste i vi ovdje!?” zapanjila se jedna gospođa prepoznajući me.
“Bogme, jesam.”
“Pa to je stvarno gubitak svih kriterija.”
U cijelosti sam se složio s građankom, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....