Svatko tko je živio u Hrvatskoj u periodu između 1991. i približno 1993. ili rane 1994. pamti jedan osjećaj koji je bio tako snažan da vas je natapao poput vode. To je bio osjećaj nemoći.
Te dvije ili tri godine ja pamtim - a vjerujem i mnogi od vas pamtite - kao razdoblje jednog dugog, neprekinutog, depresivnog mraka. Živjeli smo u zemlji koja je bila u ratu. Taj je rat udario ponajprije na moju generaciju, što uključuje i mene. Taj rat je nosio ono što rat nosi: smrt i materijalno uništenje. U tom ratu, veliki dio zemlje u kojoj sam živio bio je okupiran - činilo se nepovratno. Napadač se činio nemjerljivo jači. Pod ruku s tim užasnim stanjem vanjske ugroze išla je i unutrašnja degradacija: razbuktali nacionalizam, normalizirana mržnja, patriotski kič i...