Pročitajte otvoreno pismo hrvatskih intelektualaca o 'opasnom manipuliranju izbornom voljom'

Otvorenim pismom javno se oglasilo osam hrvatskih intelektualaca Vjekoslav Domljan, Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Mile Lasić, Ivan Lovrenović, Mirko Marjanović, Ilija Šimić, Lukša Šoljan, povodom političke krize u BiH te opasnog manipuliranja izbornom volju građana i naroda od strane SDP-a i SDA, ali i trenutnog predsjednika Hrvatskog narodnog vijeća fra Luke Markešića koji je svojim nedavnim istupom, kazavši da svi oni kojima se ne sviđa ovakva BiH neka odu iz nje, šokirao javnost – piše Slobodna Dalmacija.

U pismu stoji:

Kao ljudi koji nacionalnu pripadnost razumijevaju i kao trajnu opomenu da slobodnome čovjeku nacija nikada ne smije postati idolom, te sa sviješću da pripadnost narodu ne znači ništa ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj socijalnoj zajednici, mi, potpisnici ovoga javnog pisma, izražavamo ozbiljnu zabrinutost političkom krizom koja potresa BiH, i političkom ulogom koju akteri te krize namjenjuju bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Događaji, naime, bjelodano pokazuju da se svi, koji danas govore i djeluju u ime i navodno u korist toga naroda, njime služe manipulativno, kao političkim sredstvom u postizanju nekih zasebnih političkih ciljeva.

1) Kada danas dvije stranke s najvećim izbornim legitimitetom kod Hrvata, HDZ BiH i HDZ 1990, alarmantno postavljaju pitanje ustavne i političke nejednakosti Hrvata, za to postoje mnogi opravdani razlozi, jer je praksa bezobzirnoga nadglasavanja i marginalizacije Hrvata od strane bošnjačkih političkih partnera, osobito u razdoblju od 2006. godine, postala evidentna i nepodnošljiva.

Dva HDZ-a, međutim, nemaju nikakvu povijesnu vjerodostojnost ni politički kapital kojim mogu potraživati pravo na monopol zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa. Bilanca njihova dvadesetogodišnjeg vladanja u ime Hrvata je porazna, i to baš sa stanovišta kontinuiranoga urušavanja ustavno-političke pozicije toga naroda u BiH.

Rezultati HDZ-ove politike na tom polju u Republici Srpskoj, pak, ravni su narodnoj katastrofi, pa je današnja ideja o savezu „vodećih“ hrvatskih stranaka sa SNSD-om i SDS-om, koji će pomoći da se Hrvati izbore za ravnopravnost kroz njihovo antagoniziranje sa „Sarajevom“ i Bošnjacima, samo još jedna od hadezeovskih avantura s nesagledivim posljedicama.

Više je, naime, nego jasno da SNSD-ova i SDS-ova „borba za hrvatska prava“ nije motivirana ničim drugim nego daljnjim učvršćivanjem autonomije Republike Srpske, a da će to značiti i dovršenje političkoga i demografskog nestanka Hrvata iz tog entiteta, to najbolje znaju gospoda iz dvaju HDZ-a.

2) Način na koji koalicija koju predvodi SDP BiH, uz sekundiranje SDA, pokušava da obesnaži hrvatski monopol dvaju HDZ-a nespojiv je s dobrim namjerama i pozitivnim demokratskim uzusima, a potpuno je protivan duhu BiH, upravo onome duhu ravnopravnosti, uvažavanja i multietničnosti u koji se i Lagumdžija (SDP) i Tihić (SDA) deklarativno zaklinju kao u svetu bosansku tradiciju.

Koliko istinski drži do toga, Lagumdžija je pokazao još na izborima 2006. godine, kandidirajući Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, ponovivši to i 2010., bez imalo obaziranja na sve teške negativne posljedice koje su tim činom već bile proizvedene kroz prvi Komšićev besplodni mandat.

Ta SDP-ova manipulacija bila je jedan od krupnih razloga zbog kojih je zakočen kurs povratka BiH i domovinskoj orijentaciji, a koji se u hrvatskoj politici bio počeo nazirati u godinama nakon propasti avanture s „Hrvatskom samoupravom“.

Ovo što sada radi SDP-ova koalicija nije ništa drugo nego grubo i bezobzirno, surovo makijavelističko poigravanje s hrvatskim elementom, koji im je bio potreban samo zato što ni SDP ni SDA nisu imale dovoljno izbornoga kapaciteta da vlast u Federaciji formiraju same. Nisu to legalno mogle čak ni uz ovakvu manipulaciju malim hrvatskim strankama i njihovim mandatima, pa su morale pribjeći kršenju ustava Federacije BiH.

To, pak, rezultira brojnim potencijalno fatalnim posljedicama: novom nacionalnom homogenizacijom i političkom radikalizacijom Hrvata, ponovnim snaženjem dvaju HDZ-a i njihovih lidera Čovića i Ljubića kao etnokratskih vođa, jačanjem političkoga odiuma prema „Sarajevu“ i Bošnjacima, snaženjem argumenata za savez sa SNSD-om i SDS-om, te općenito produbljivanjem političke krize u Federaciji i u BiH, i daljnjim zahlađivanjem međunacionalnih odnosa.

3) Sve opisano reflektira se na posebno osjetljiv način u manjinskim hrvatskim sredinama, kakva je i sarajevska, koja, međutim, u simboličko-političkom smislu ima veliku nosivost. Svaka mudra i uistinu bosanskohercegovački orijentirana politika, jednako bošnjačka i hrvatska, morala bi tu nosivost uvažavati i ohrabrivati.

Ne čini to ni jedna: Hrvati u Sarajevu nalaze se u trajnom procjepu između sebične hadezeovske etnoteritorijalne politike, praktično hercegovačke, i asimilacijske logike sarajevskih bošnjačkih prilika i politika, bez ikakve institucionalne mogućnosti da politički artikuliraju vlastita stajališta.

Aktualna kriza dodatno dramatizira tu političku nijemost i isključenost, a gotovo nesnosnom čini ju u zadnje vrijeme neprimjereno javno djelovanje nestranačke ali politički jako angažirane organizacije Hrvatskoga narodnog vijeća i njegova staroga/novoga predsjednika.

Ta ustanova, jedina te vrste u Sarajevu i u BiH, koja počiva na časnoj tradiciji iz rata, sama je sebe poništila i oduzela si mogućnost autentičnoga mišljenja i govora u okvirima pluralističkoga modela građanske kulture, jer se stavila u otvorenu dnevnopolitičku službu SDP-ove koalicije i opisane asimilacijske politike, demonizirajući one koji misle drukčije. Kulminira to u najsvježijemu pokliku predsjednika HNV-a: „Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje.” Nije potrebna velika mudrost da bi se shvatilo tko su ti koji treba da odu: svi (Hrvati) koji ne misle kao predsjednik HNV-a.

Sarajevski politički establishment (u ovome mandatu čine ga isključivo SDP i SDA), pa i javnost, u toj nakaradnoj politiziranosti HNV-a i poltronstvu prema većinskom i politički vladajućem elementu, te u tim izgoniteljskim gestama i ideološkim proskripcijama ne samo da ne vidi ništa loše, nego ih obilato honorira – pažnjom, hvalom, nagradama, javnim priznanjima. Jasniju ilustraciju asimilacijske politike teško je zamisliti.

Građanska dužnost i intelektualna savjest nalaže nam da sve aktere opisanih oblika političkoga manipuliranja nacionalitetom javno upozorimo na ogromnu odgovornost za pogubne posljedice kojima takvo manipuliranja u BiH neizbježno rezultira.

Pozivamo sve one čije se mišljenje i nemir podudaraju s našim, da se pridruže ovome apelu, u zajedničkom pokušaju da pridonesemo vraćanju političkoga djelovanja u racionalne i trezvene okvire.