Priča koja slijedi ubraja se u red onih koje pokazuju – kako nas varaju. S.L. (podaci poznati redakciji), Splićanin koji kao profesionalni kuhar radi na Sveučilištu u Perthu, nemalo se iznenadio kada je u ljeto ove godine na peškariji u Marmontovoj ulici vidio u ponudi filetirani zubatac, piše Slobodna Dalmacija. Za oko mu je odmah zapela i njegova prilično visoka cijena od čak 250 kuna za kilogram. Vrag mu nije dao mira, upustio se u razgovor s prodavačem i po onome što je čuo od njega odmah shvatio da je posrijedi velika prijevara.
– U rodnom sam Splitu – kazuje nam sugovornik s australskom adresom – već gotovo dva desetljeća jednom ili dva puta godišnje, svaki dan svratim do ribarnice, dva do tri puta obvezno jedem ribu kada sam tu. Radi se o banku odmah nakon ulaza u peškariju, a uz kozice, škampe i oboritu ribu, u oči mi je upao filet. Tko je god iti malo upućen u ponudu, znat će da se fileti nikada tu nisu prodavali. A još kada me trgovac, valjda misleći da nisam domaći zbog tradicionalnog australskog šešira koji nosim zbog ćelave glave, stao uvjeravati da je zubatac iz Komiže, dan prije uhvaćen u viškom akvatoriju i jutros filetiran, došlo mi je iskočiti iz vlastite kože od muke i bijesa.
Visoke količine antibiotika
Mogao je, kaže, okrenuti se i otići, ali nije izdržao i upustio se u dijalog.
– Pitam ga koja je vrsta zubaca, a on mi odgovara: "Šta ja znam koja vrsta." "Jeste sigurni?" bio sam uporan, a on kaže: "Jesam." "Pa to vam uopće ne sliči na zubaca", velim mu, a on će: "Šjor, to vam je zubatac." "E, dragi gospodine", nisam mogao više izdržati, "to vam je riba iz dalekog svijeta, iz Vijetnama, zovu je basa. Znam jer radim godinama s ribom i u Australiji su je prije više od 10 godina zabranili za prodaju jer ima sedam puta više joda nego što je dopušteno. Cijena joj je bila maksimalno pet dolara za kilo, nekih 30 kuna preračunato." On razrogačio oči i kao da se pita "što ovaj priča". "Prodaji ti i dalje jadnim ljudima što ne znaju, meni nećeš", rekao sam mu i otišao svojim putem – prisjeća se S.L. epizode s ribarnice.
Da stvar bude gora, naš sugovornik je nakon samo nekoliko dana na istu ribu, uredno filetiranu, naišao i u jednom poznatom trgovačkom lancu.
– Napravio sam se blesav i počeo razgovarati s prodavačicom, ali me ona odmah upozorila da se ne radi ni o kakvom filetu zubaca, nego vijetnamskom somu, na latinskom deklariranom kao Pangasius. Cijena mu je, pazite sad, u tome marketu bila nekih 35-40 kuna – ogorčen je.
I sami smo u petak u promotivnom letku drugog trgovačkog lanca naišli na ponudu Pangasiusa u filetu po cijeni od tek 34,99 kuna. Kako doznajemo, u veleprodaji ta cijena pada i ispod 30 kuna, tako da se s nekoliko kilograma falšeg zubaca u ljetne dane, kad je potražnja i najveća, da zaraditi kraljevska dnevnica. Naravno, oni koji imaju želuca za bezočnu prijevaru.
O kakvoj je vrsti ribe zapravo riječ i što se kupcima podvaljuje za "kralja Jadrana", shvatit ćete i površnim pretraživanjem na webu. Jedan je američki gastro-portal tako navodi kao prvu na popisu 12 riba što ih treba izbjegavati na svome tanjuru. Bezbrojna su upozorenja i o prilično visokim količinama antibiotika u njima. Čitav je niz američkih država zabranio uvoz iz Vijetnama jer se najveća ribogojilišta base nalaze južno od Sajgona, na deltama i ušćima, gdje su enormne razine zagađenja svim mogućim toksinima. Tamo gdje ju se još može naći, cijena je nikakva – 88 centi za 100 grama.
Vijetnamski som ili Pangasius
Kaos na tržištu
– Kod nas ćete teško, vrlo teško naći pravog filetiranog zubaca. To se uopće ne radi, bilo da nije tradicija, bilo zbog vrlo paprene cijene koja za pravog zubaca na komade ide i preko 400 kuna. Neupućene najviše kod Pangasiusa zavara ta slična crvenkasta boja kao kod zubaca, i gdje prođe, prođe – kaže.
Po njegovu mišljenju, sve je posljedica kaosa na tržištu ribe, a ribarnice su ne siva nego tamnocrna zona.
– Mi imamo Ribarsku inspekciju pri Ministarstvu poljoprivrede, ali kada ste čuli za neku njihovu akciju. S druge strane, s mesom je drukčije, pa svako se malo i policija pohvali zapljenom. Kod Ribarske se inspekcije sve svodi da dobiju dekret EU agencija i onda se godinama i mjesecima bave, primjerice, tunom i njezinom veličinom, a ovakve stvari mrtvo-hladno prolaze – kaže nam.
Taj nerad i nefunkcioniranje državnog sustava potkrepljuje primjerima iz prakse:
– Imate poznati splitski restoran na čijoj se recenziji na Tripadvisoru gost hvali da je kod njih jeo prstace. Ili, na Brdima imate u jednoj ulici desetak kuća u kojima se ilegalno čiste, pakiraju i u prodaju, što domaću što inozemnu, puštaju kozice. Stvar je u tome da inspektori bježe od peškarije ili takvih prostora kao vrag od tamjana jer su u strahu da će ih tamo izvrijeđati, napasti ili ne znam što. Zato se uredno pojavljuju, kao i još 20 inspekcija koliko ih imamo, od veterinarske do HRT-ovih inkasatora, kod tvrtki koje uredno posluju s ribom. Žarko bih želio vidjeti izvješće Ribarske inspekcije s podacima koliko su nadzora obavili na peškarijama, koliko su i kakvih kazni ispisali.
Kaže da je situacija na zagrebačkom tržištu, koje zbog svoje veličine ima višestruko veći promet od splitskoga, još kaotičnija. Prijedlog mu je da se trgovinu ribom regulira kao i u Austriji sa svega tri nadzora – poreznim, sanitarnim te inspekcijom rada.
– Da se ovo dogodilo u Australiji, zatvorilo bi mu biznis, kazneno ga gonilo i naplatilo masnu kaznu. Lagati kupca je neoprostivi grijeh. Ali vrlo bi se teško i dogodilo takvo što jer prodavati nešto što nisi prijavio ili što je zakonom zabranjeno, nezamislivo je. Nitko se ne usudi riskirati zbog velikih kazni – kaže naš sugovornik s početka priče, piše Slobodna Dalmacija.