ZBOGOM, INO!

Pred njim su drhtali urednici, njegov način pisanja izluđivao je sve, ali bio je decentan i pažljiv...

Malo je danas ljudi takvog kapaciteta i znanja, koji uvijek ostaju u domeni jednostavnog koliko god nekima izgledali kompleksni

Inoslav Bešker

 Ronald Gorsic/Cropix/Cropix
Objavljeno: 29. lipanj 2023. 17:42

"Fiiii-gaaaro, Fiiii-gaaaro, Figaro, Figaroooo, Fiiiiigaaaro..." Ili: "Znaš ono kada je Staljin zvao Beriju?"

Tako bi, nakon kratkog "Ino je", Inoslav Bešker znao započeti razgovor u neko gluho doba ljetne noći ili prerano nekog zimskog jutra kako bi razbio nelagodu (ne)primjerenog poziva.

Toga više neće biti. Nema više našeg renesansnog čovjeka, glavnog individualca redakcije, hodajuće institucije, erudita. Praznina ostaje, jer on je popunjavao i nadopunjavao.

Zbog takvih ljudi i svijet je bio ljepši, a bez njega ostat će ružniji. Malo je danas ljudi takvog kapaciteta i znanja, koji uvijek ostaju u domeni jednostavnog koliko god nekima izgledali komplicirani. Tako je i naša prva reakcija na vijest koja nas je pogodila bila - Inoslav Bešker će se, poput onomad Marka Twaina, javiti odnekud, sa splitske Rive ili Fontane di Trevi, s objavom: "Informacija o mojoj smrti je pretjerana!"

Bešker je bio novinar koji je pratio Vatikan, pape, religijske teme, pa kako netko tko je blizu onoga koji o svemu odlučuje može otići tek tako, makar bio i ateist?

image

Inoslav Bešker

Tomislav Krišto/Cropix

Raditi s Inom bilo je nadahnuto, teško, ponekad zamorno i iscrpljujuće, ali uvijek šarmantno, mediteranski vickavo, s promućurnim vlaškim podtekstom, da ne kažemo podcastom. Bio je Splićanin, cinik u najboljem smislu te riječi, ali nikad nije skrivao svoje vlaške gene - "Kako bih ovakav preživio da ih nisam koristio?" znao je reći. Mnogi su se možda i ljutili na njega, no za nas koji smo ga poznavali, ali i za generacije koje dolaze, ostat će: "Tako je govorio Bešker", "Sjećaš li se onoga kad je Bešker..." "Tko će sada napisati onako kao Bešker!"

I zbilja, tko će nam sada dosađivati ili upozoravati na promašaje u našim tekstovima? Pretresati po događajima, evocirati uspomene, držati nas na telefonu poput cjelovečernjeg filma ili utakmice s produžecima.To bi znalo biti u rasponu od dječačkog zanosa kojim će pohvaliti tekst, začiniti to mnoštvom improviziranih anegdota i poučnih i manje poučnih priča ili profesorske, ali ujedno i očinske opreznosti kod nužne pokude, da bi na kraju, u znak dobrohotnosti dobili na dar - "Po Inovom izboru" - koloplet opernih arija, napolitanskih serenada ili naprosto nostalgičnih šlagera prošlih vremena kao krešendo, tih dugotrajnih razgovora s podukom i manom.

Ako je mogao savjetovati pape i prigovarati Bogu, a o biskupima i ostalim Božjim slugama da ne govorimo, kako onda ne ukazati kolegama i prijateljima na posao kojim se bave, smatrajući da i u suhoparnu agencijsku vijest treba "unijeti malo duše". Zato je taj "osebujni duh iz Rima" lebdio iznad cijele redakcije. Svatko će se prisjetiti neke anegdote s njim, jer svi su bili u žiži njegova interesa, ili makar na "piku".

image

Inoslav Bešker

Tomislav Kristo/Cropix/Cropix

Dobivali smo od njega poruke, primali dobrohotne pozive u dva, tri ujutro s najnovijim temama, prijedlozima i sugestijama. Premda, u te bismo bunovne sate očekivali apokaliptične dojave o nuklearnom napadu ili skoroj eksploziji Zemlje. Ali, kako je znao reći, to su novosti koje ćemo i sami vidjeti ili - još gore - osjetiti. Nisu to vijesti za SMS-ove. On bi ukazivao na događaje koji prolaze i lutaju pokraj nas. Njegova je "butiga" radila bez prestanka, onako kako se i svijet okreće, što god mi mislili i radili, u što god vjerovali ili ne vjerovali.

U suradnji s Inoslavom bilo je i sukoba, ali samo, kako je govorio, da bi se unijelo živost u razgovor. Ponekad bi se čak i okretao protiv sebe samo da dijalog ne bude prozaičan i ne svede se na trulo kimanje dvojice istomišljenika.

Malo je ljudi koji barem na neko vrijeme, bio to dulji ili kraći period, u prijateljstvu s Inoslavom nisu doživjeli zastoj komunikacije - naljutio bi se, ali ako netko nije prošao i tu fazu, onda niti ne može reći da mu je bio prijatelj, pa i kolega. No, to je bilo poput mladalačke inicijacije. Iako mu je godila pohvala, na svaku bi reagirao "Ajde, mali, ne seri!", a brk bi mu se ipak zadovoljno podigao.

image

Inoslav Bešker

Damjan Tadic/Cropix/Cropix

Uvijek znatiželjnik, Ino bi znao pročitati nečiji tekst prije objavljivanja, a kada bi našao neku tehničku pogrešku, odmah bi to dojavio. Ako se s tekstom ne bi slagao, nikada nije pokušavao nametnuti svoj stav, koliko god bio odan svojim opredjeljenjima i idejama. Kao jedan od rijetkih kolega koji je imao potrebu nazvati radi pohvale ili pokude za uradak, s obiljem digresija i povijesnih anegdota o događajima i ličnostima, objašnjavao bi i zašto se nešto piše ovako ili onako, kakav je naglasak (jednom me podučio kako se izgovaraju latinoamerička imena), a imao je svoj Beškerovski fantazmagorični unikatni pravopis ili način pisanja koji je znao izluđivati i pred kojim su drhtali urednici, redaktori i lektori, pa i oni na koje se to odnosilo.

U svemu tome bio je decentan i pažljiv. Svojedobno se s tugom opraštajući od jednog kolege s posla, a prisjećajući se onih koji su nas već bili napustili, primio sam kratak i diskretan poziv: "Ino je. Lipo si ti to složio. Daj ubaci još jedno ime. Događa se. Adio."

Hvala ti, Ino. Adio, kumpanjo. Fiiiiigaroooo. Figarooooo. Figaro...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 11:01