'POSLAO SAM 3500 MOLBI ZA POSAO, DOBIO PLAĆU OD 90.000 FUNTI, A SAD IMAM TVRTKU!' Kako je IT stručnjak uspio u EU

Bili smo klasična hrvatska priča: moji i roditelji supruge, svi redom nezaposleni. Supruga medicinska sestra bez posla, podstanari, dvoje djece, ja jedini u široj obitelji radim, a plaća kasni. Neplaćeni računi i rate kredita.

Tada sam radio kao informatičar u Infosistemu, u jednoj od najstarijih informatičkih tvrtki u bivšoj državi i u tom trenutku među najvećima u Hrvatskoj . U principu sasvim solidna radna sredina, ali tvrtka grca u problemima i ne može isplatiti plaće radnicima.

Supruga je isprva bila malo skeptična u vezi s odlaskom. Doći u EU iz zemlje koja joj ne pripada tada je bilo gotovo nemoguća misija. Na početku sam pokušavao naći posao u Velikoj Britaniji jer sam dobro govorio engleski i tamo je bilo više nego dovoljno posla za informatičare. No pokazalo se da je njihov imigracijski sustav kompliciran i dugotrajan, a poslodavci se njime ne žele baviti.

Iz Velike Britanije svakodnevno sam dobivao pozive jer je moj životopis očito bio atraktivan potencijalnim poslodavcima: imao sam tada već solidno iskustvo u projektima, bio do zuba naoružan Microsoft tehničkim certifikatima, jedan od šest ljudi u svijetu izabran u Microsoftov MCP Hall of Fame. Ali razgovor se u principu uvijek svodio na isto.

Odlazak iz V. Britanije

“Joj, odlično ste kvalificirani, baš nam takav treba... a imate li vi UK radnu vizu?“

“Nemam.“

“Rođeni ste u Njemačkoj, imate li slučajno njemačko državljanstvo, putovnicu?“

“Nemam.”

“Baš šteta...”

Nakon 420 takvih poziva, dižem ruke od Velike Britanije i počinjem tražiti posao u drugim zemljama.

I konačno 2006., nakon tri godine traženja i oko 3500 poslanih prijava, dobivam ugovor u informatičkoj tvrtki u Njemačkoj blizu Stuttgarta. Otprilike istodobno dobivam i priznanje Most Valuable Professional koju Microsoft dodjeljuje na svjetskoj razini, a za tehnološko područje Exchange (Microsoftovi e-mail sustavi). Titulu u svijetu ima svega 80 ljudi, ja sam tada bio jedini u Hrvatskoj.

Jednom kad ste pronašli poslodavca, administrativna procedura dobivanja vize jednostavan je proces. Uglavnom, u usporedbi s našom hrvatskom administracijom, njemačka i švicarska su… ma ne, ne može se to usporediti, to su različiti svemiri.

Što se tiče tehničke strane, u mom slučaju neku osobite razlike nije bilo, radio sam istu vrstu posla.

U kulturološkom pogledu postoje manje razlike, primjerice, Nijemci su obično malo rezervirani dok ne procjene kakva ste osoba. Također, razdvajaju posao od privatnog života. Tako da vas ne treba iznenaditi ako vas kolega nije odmah pozvao na pivo poslije posla. No ako ste OK i pokažete da imate znanja i hoćete raditi, bit ćete sasvim sigurno brzo prihvaćeni kao jednaki i ravnopravni. Primjerice, po dolasku u Njemačku nisam osobito govorio njemački tako da sam s kolegama uglavnom komunicirao na engleskom.

Prilagođavanje

Međutim, voditelj konzultantskog odjela, iako odlično priča više jezika uključujući i engleski, sa mnom je razgovarao isključivo na njemačkom i nekako imate osjećaj da vas malo gleda svisoka. Budući da sam bio gost, bilo mi je prirodno da se ja se prilagođavam njima. Pa sam pokušavao s ono malo znanja njemačkog pohvatati o čemu se na sastanku priča, a ostatak mi je obično poslije prepričao netko od kolega. No, stjecajem okolnosti, nakon nekoliko mjeseci dogodilo se da je voditelj zapeo oko jednog tehničkog problema. Vlasnik tvrtke poslao me kao pojačanje i, zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu, uspio sam za dva sata riješiti problem s kojim su se mučili gotovo tri dana i na taj način spasiti projekt, ugled naše tvrtke i njega osobno. Sutradan na sastanku pozdravio sam ga na njemačkom, a on je sa mnom počeo razgovarati na engleskom, što je nastavio i dugo nakon što sam njemački savladao.

Uglavnom, po dolasku u Njemačku situacija se radikalno mijenja; ne samo što dobivam dvaput plaću u odnosu na onu u Hrvatskoj, nego nakon nepunih godinu dana počinju doslovce pljuštati ponude za posao. Među ostalim, dobivam ponudu iz Švicarske za dvostruko veću plaću.

Prihvaćam ponudu i potpisujem ugovor sa švicarskom tvrtkom, a dva dana kasnije dolazi ponuda iz Velike Britanije za plaću dvaput veću od one koju su ponudili Švicarci, vrtoglavih 90.000 GBP godišnje bruto (oko 105.000 eura) i hrpa beneficija.

‘Nemoralna’ ponuda

Samo sat vremena leta od Zagreba, za potpuno isti posao, na potpuno istim tehnologijama… No Švicarska nam je ipak djelovala kao kvalitetniji izbor i 2007. smo se preselili u Švicarsku gdje smo i danas. Šest godina kasnije vlasnik sam svoje tvrtke.

Tvrtku Exchangemaster GmbH osnovao sam u ožujku 2013. nakon što sam 20 godina proveo u informatičkoj struci za niz firmi poput Stryker, Swisscom i British Telecom.

Radim projekte i školovanja za Microsoft tehnologije, uža specijalizacija nam je Microsoft Exchange (e-mail sustavi za velike korisnike). Već smo odradili nekoliko projekata: za jednu investicijsku kuću u Genevi, zatim ThyssenKrupp u Njemačkoj, a trenutno radimo za Credit Suisse u Zürichu.

Čim sam završio prvi probni rok od šest mjeseci u Njemačkoj, došle su mi supruga i dvije kćeri.

Potkrovni jednosobni stan od 36 kvadrata u zagrebačkom Botincu zamijenili smo trosobnim od 80 kvadrata. Djeca su prva dva dana samo trčala po stanu. Djelovao nam je kao nogometni stadion u usporedbi sa starim u koje se čovjek nije mogao okrenuti a da za nešto ne zapne.

Preseljenje u veći stan

Preseljenje u Švicarsku također je proteklo glatko - poslodavac je angažirao agenciju za selidbe koja je odradila kompletnu logistiku oko nalaženja stana, otvaranja računa u banci, administracije u općini do hobija i slobodnih aktivnosti. Ponovno smo prešli u nešto veći stan, ovaj put 4,5-sobni od 120 kvadrata.

Prilično su velike razlike u integraciji od zemlje do zemlje, primjerice Švicarska ima znatno bolje razrađen sustav integracije stranaca od Njemačke. Djeca u švicarskim školama prolaze poseban integracijski program prilagođen onima koji još ne govore njemački.

Nakon prve godine tog programa, radi se procjena spremnosti za ulazak u redoviti nastavni proces. Konkretno, naša starija kći završila je četvrti razred u sklopu integracijskog programa i nakon godinu dana bez problema nastavila pohađati peti razred.

Jedna lokalna nevladina udruga održavala je subvencionirane tečajeve jezika za majke s djecom gdje su paralelno s tečajem jezika bile organizirane igraonice za djecu pa je supruga na taj način uspjela svladati jezik. Mlađa kći pohađala je obavezni dvogodišnji predškolski vrtić te je do polaska u školu i ona savladala jezik i bez problema se uklopila u nastavu.

Obitelj se uspješno integrirala u cijelu priču, supruga radi, djeca postižu odličan uspjeh u školi, svi govorimo njemački.

Za mene i moju obitelj odlazak u inozemstvo pozitivno je iskustvo, u novoj sredini smo se snašli i poslovno i privatno. I sasvim sigurno se nećemo vratiti u Hrvatsku.