Politika štednje možda je umrla, ali njezin izdanak Viktor Orbán vrlo je živahan

Jeste li ikad čuli za schadenfreude? Ta riječ - njemački termin za zluradost - spada u neveliku skupinu riječi koje su u svom originalnom obliku preuzete u engleski jezik, a onda temeljem globalnog utjecaja engleskog i u globalno javno korištenje. Nejasno je zašto Englezi nisu imali vlastitu riječ kojom bi opisali osjećaj zadovoljstva ili samoispunjenja koje netko doživljava suočen s tuđim neuspjesima, no schadenfreude čini se poprilično prikladnim opisom reakcije objektivnog promatrača na najave mađarskog premijer Viktora Orbána kako će vetom stopirati donošenje novog proračuna Europske unije. Orbán je nezadovoljan činjenicom da stare članice Unije u paketu žele uvesti i mogućnost - premda vrlo slabu - da se onim državama koje ne slijede "vladavinu prava" uskrati isplata zajedničkih europskih sredstava.

On, posve ispravno, u tom mehanizmu vidi opasnost za sebe i svoj autoritarni model vladavine, pa - uz pomoć Poljske - koristi pravnu proceduru Europske unije da svoje protivnike stjera u pat-poziciju. Bez suglasnosti svih država ne može se donijeti proračun, a bez proračuna mnoge države teško potresene korona-recesijom neće moći dobiti vrlo izdašnu obećanu financijsku pomoć. Takva strategija rukavica je u lice Njemačkoj, najutjecajnijoj članici Europske unije koja trenutno predsjeda tom zajednicom i čija je politička čelnica Angela Merkel uložila znatan trud i politički kapital u sklapanje velikog dogovora o financijskoj pomoći, dijelom financirana i putem prvog zajedničkog izdanja državnih obveznica u povijesti Unije.

Trebao je to biti prvi korak k jačoj integraciji Unije, novi početak nakon teškog desetljeća uvelike definiranog Velikom financijskom krizom. I eto nam razloga za schadenfreude. Te 2008. godine na čelu Njemačke također je stajala Angela Merkel, ali tad su politički prioriteti bili posve drukčiji. Umjesto o solidarnosti, govorilo se o odgovornosti, umjesto čuvanja radnih mjesta, zagovaralo se uvođenje reda, umjesto jeftinog zaduživanja, oštro razduživanje, a mutualizaciju duga kroz zajedničke obveznice nitko se nije usudio ni spomenuti. Čelična kancelarka, poduprta financministerom Schaubleom i ordoliberalima iz munchenskog IFO instituta, bez puno sentimenta krizom potresene južnoeuropske članice eurozone gurnula je u pakao interne devalvacije, a one izvan monetarne unije prepustila procesu samourušavanja i notornim stabilizacijskim programima MMF-a.

Jedna od takvih, Mađarska, bila je među najteže pogođenima krizom, a 2008. BDP se na godišnjoj razini urušio za 6,4 posto. Vrijednost forinte je potonula, pa potaknula eksploziju nelikvidnosti i stečajeva zbog nemogućnosti građana da vraćaju kredite denominirane u stranim valutama. Već poljuljana socijalistička vlada je pala, a na vlast došla oktroirana tehnička vlada koja je provodivši nepopularne mjere predložene iz MMF-a dodatno razgnjevila javnost. Na redovnim izborima sredinom 2010. vlast je preuzeo oporbeni Fidesz pod vodstvom Viktora Orbána, osvojivši pritom dvotrećinsku većinu. S takvom većinom uslijedile su promjene ustava i izbornog zakona, intevencije u pravosuđu i polagano preuzimanje kontrole nad svim društvenim sferama, od ekonomije preko medija do nevladine aktivističke scene.

Notorna politika štednje, koja je i u Hrvatskoj imala svoje medijske proponente, stvorila je Viktora Orbána, ali i niz drugih političkih pojava u Europi. Vrhunac je bio Brexit - još jedan tektonski poremećaj u čijem se temelju nalazilo galvanizirano nezadovoljstvo građana efektima višegodišnje politike štednje koju je provodila konzervativna vlada Davida Camerona. Kako je u međuvremenu ciklus ekonomskog oporavka Unije započeo upravo zahvaljujući promjeni ekonomskog kursa, pod utjecajem iskustava iz SAD-a, te su se pojavili brojni znanstveni dokazi štetnosti primjene "austerityja" u ciklusu ekonomske kontrakcije, u srazu s koronarecesijom štednja je zaboravljena.

Europski politički lideri, posebno oni iz bogatih zemalja, napokon su uvažili bazičnu postavku kako će se Unija ili jače integrirati ili dezintegrirati, a kako je ekonomska solidarnost - naročito u trenucima krize - neizostavni preduvjet čvršćeg povezivanja, kako na tehničkoj, tako i na vrijednosnoj razini. Nakon poslovičnog nesnalaženja u ranoj fazi pandemije, europski plan oporavka trebao je biti krunski dokaz novog europskog dogovora. Ipak, duhovi zle prošlosti ne spavaju. Utoliko, problem Orbán za Uniju je danas neugodan, ali nije konzekventan. Pravila igre na koncu određuju oni koji drže kesu. Ključno pitanje je jesu li oni danas svjesniji dalekosežnih posljedica koje krive ekonomske politike mogu izazvati. Ako nisu, svejedno je kad će pasti Orbán, jer će vrlo skoro doći zamjena...