ZAGREB - Hrvatskom zdravstvu, čini se, ne bi pomogli ni leševi naših političara. Većina saborskih zastupnika liječničke struke do kojih smo uspjeli doći izjavila je u mini anketi da nisu baš spremni donirati svoja mrtva tijela za obučavanje studenata medicine, ali organe bi dali.
Kvalitetno liječenje
No, ipak ih većina prednost daje doniranju organa. Šteta je što nismo uspjeli doznati bi li se naš ministar zdravstva Darko Milinović žrtvovao za napredak medicine. Radeći ovu anketu, nismo, naime, uspjeli doći do njega.
Medicinska sekcija leševa smatra se ključnim elementom kvalitetne edukacije liječnika. Jutarnji je već više puta upozoravao da studenti medicine u Zagrebu i Splitu nemaju na čemu učiti anatomiju ljudskog tijela, što je osnova za kvalitetno liječenje. Međutim, unatoč brojnim apelima medicinskih fakulteta, leševa niotkud. U središtu interesa javnosti već je godinama isključivo doniranje organa, dok profesori na medicinskim fakultetima upozoravaju da su leševi jednako bitni za spašavanje ljudskih života, jer kako bez uvida u anatomiju ljudskog tijela kvalitetno izučiti nekog kirurga, primjerice?
Moralne dvojbe
Razlog kroničnom manjku leševa su brojne moralne zapreke, pa tako protiv donacije tijela znaju biti članovi obitelji. U tom slučaju, apsolutno se podržava njihova želja o pokopu i tijelo se vraća obitelji. Kulturološki ili socijalni razlozi uglavnom presuđuju za ili protiv donacije, jer otkad je svijeta i vijeka, ima i različitih kultura i svjetonazora. Tako se Španjolci, Francuzi i Nijemci lakše odlučuju za doniranje tijela od Hrvata, Talijana i Britanaca.
U tim je zemljama sve više onih koje na donaciju tijela natjeraju egzistencijalni razlozi, jer u slučaju doniranja leša, pokop plaća znanstvena ustanova. Tako je i u Hrvatskoj.
Čak i Velikoj Britaniji i SAD-u nedostaje leševa za anatomiju, pa studenti vježbaju na kompjutoru ili režu plastične lutke. No, na zapadu je ipak u zadnje vrijeme trend doniranja tijela pokojnika u porastu. Oko dvije godine tijela ostaju u ustanovama koje ih iskorištavaju u medicinske svrhe, bilo to sveučilište ili neki znanstveni institut, nakon čega se tijela kremiraju ili pokopaju, ovisno o želji obitelji pokojnika.
Zahtjev u roku od 48 sati
Zakon propisuje da se tijelo, uz odobrenje Etičkog povjerenstva Hrvatske liječničke komore, može koristiti u nastavne svrhe prije pokopa ili kremiranja osobe koja nema obitelj i koja se tome za života nije protivila u pisanom obliku, te ako nitko u roku od 48 sati nije podnio zahtjev za pokop ili kremiranje.
Dr. Andro Vlahušić: Nemam ništa protiv, ali ne bih
- Mislim da sada ne bih potpisao da se moj leš dade u obrazovne svrhe. Načelno nemam ništa protiv toga, ali već sam kupio grobnicu za sebe, pa onda nema smisla. Nema tu jednoznačnog odgovora. Ako tijelo promatramo kao zbir organa, zašto ne donirati i cijeli leš. Ako se gleda tradicija i obitelj, to je druga stvar.
Dr. Andrija Hebrang: Mozak političara nikoga ne bi usrećio
- Hm... Zatekli ste me. Mislim da bi mi ipak priporitet bilo darivanje organa, posebice jetre, srca, bubrega... Mozak ne bih dao, jer mozak političara nikoga ne bi usrećio. Ali ako bi se ukazala velika potreba za leševima, i to bih potpisao. Svjestan sam da je edukacija liječnika jednako važna kao i darivanje organa.
Dr. Mirando Mrsić: Naravno da bih donirao svoj leš
- Imam donorsku karticu i već sam više puta dao do znanja da sa mnom, kada umrem, mogu raditi što žele. Jer kada umrem, onda više neću biti na ovome svijetu. Zato bih bez problema dao i svoj leš studentima, jer smatram da je edukacija budućih liječnika jednako važna kao i darivanje organa.