Nadolazeća godina, kao i sve godine koje završavaju znamenkom pet, u Hrvatskoj je godina velikih političkih obljetnica. Iduće godine u svibnju će se napuniti 70 godina oslobođenja Zagreba, te završnih operacija Drugog svjetskog rata. Samim tim, iduće je godine i sedamdeseta godišnjica bleiburških zbivanja, te svega onog što u hrvatskom konzervativnom diskursu nosi blasfemni naziv “križni put”. Idućeg kolovoza puni se 20 godina od Oluje i završetka onog rata koji uvriježeno nazivamo ruskim terminom “domovinski”.
Samo desetak dana kasnije puni se 300. godina Sinjske bitke i početka alke, što je nadnevak koji vlada namjerava obilježiti otvaranjem velebnog muzeja, a opozicija - to nema sumnje - novom crkveno-političkom manifestacijom hrvatske borbe protiv bezbožnika.
Na koncu, kao i svake godine, i 2015. će slijediti i vukovarski mjesec studeni, koji se postupno pretvara u sad već svakogodišnju manifestaciju podgrijavanja nacionalizma i legaliziranja mržnje. Ta obljetnica - doduše - iduće godine nije okrugla, ali sama činjenica da će se odvijati svega koji tjedan prije redovnih parlamentarnih izbora tu će “upotrebu Vukovara” svejedno učiniti politički posebnom.
E, da. Umalo smo zaboravili. Osim svega toga, godina 2015. bit će i godina parlamentarnih izbora.
Te dvije činjenice - parlamentarni izbori i niz povijesnih obljetnica - u idućoj će godini biti neraskidivo povezane. U idućoj će godini, naime, dva hrvatska politička koncerna - HDZ i SDP- voditi ideološki rat, a poprište tog rata bit će, očekivano, historija. Taj povratak povijesnih tema, tema koje se u nas pogrešno zovu “ideološke”, premda je prava ideološka tema recimo koncesioniranje autoputova - nešto je što je počelo još tijekom prošle godine, kao dio neokonzervativne mini revolucije koju su pokrenuli biskupi i pokret Za obitelj. U taj val konzervativne revolucije ukrcao se i Tomislav Karamarko, koji je kao ključnu agendu svoje politike uzeo “ispravljanje 1990.”
Zbog Tuđmanove osobne biografije i jedinstva nametnutog ratom, 1990. Hrvatska nije sasvim iščistila komunizam, pa je sada trenutak - drži novi HDZ - da se to napravi makar i s odmakom. Tito, ‘45., povijesni udžbenici i djeca komunizma bit će stoga velike teme iduće godine, a brojne obljetnice pružat će sjajnu prigodu da se društvo s tim zabavlja.
Pritom će se društvo - slično kao sada u predsjedničkim izborima - polarizirati u dva nevoljka tabora. U jednom su oni koji će opet glasati čak i za nikom mili SDP, jer im je sve bolje i prihvatljivije od povratka na vlast stranke koja ih je okrala, diskriminirala, kulturno degradirala. A na drugoj strani su oni kojima je čak i duboko kompromitirani HDZ prihvatljiviji od pomisli da samostalnom Hrvatskom vladaju oni koje vide kao nasljednike nikad kažnjenog i nikad okajanog totalitarizma.
Taj ideološki sukob - u biti, neoriginalna repriza istovrsnog poljskog sukoba braće Kaczynski protiv Aleksandra Kwaszniewskog iz 2005. - obilježit će sljedeću, obljetničarsku godinu. U tom sukobu desnica je u prednosti jer je nosi autentična ideološka strast, dok će se Kukuriku stranke prema historijskim temama neizbježno odnositi mlako i nesigurno. No taj gorljivi zamašnjak hrvatske verzije “orbanizacije” mogao bi prouzročiti i neočekivani kontraefekt.
Kad Bozanić i Karamarko počnu istjerivati komuniste koji su zapravo liberali, te partizane koji su zapravo domobrani, moglo bi se dogoditi da umjesto lisice istjeraju vuka. Odnosno, moglo bi se dogoditi da ideološkom gorljivošću na vlast dovedu LGBT ljubitelje konoplje i društvo ljevičara iz MAMA-e. Zamislite kiselu facu Karamarku i Bozaniću kad se probude i shvate da su na vlast doveli Mirelu Holy. Zbog tog prizora vrijedi čekati 2015.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....