Navikli smo da nas kradete iz godine u godinu, iz kola u kolo, ali kako vas sram nije trenirati strogoću na pionirima?! Suze naše djece ne opraštamo! Ili mi ili vi, do kraja! Smrt HNS-u!”
Tako je izgledala objava na Facebook profilu Torcide Split krajem prošlog mjeseca kada je Split pobjesnio zbog sudačke odluke da se u finalu pionirskog Kupa u Slavonskom Brodu isključe dva mlada igrača Hajduka, zbog čega je Osijek preokrenuo utakmicu u svoju korist.
Bilo je dovoljno samo nekoliko sati da sve “eksplodira”. Do 21 sat ispred Poljuda je bilo nekoliko stotina, a neki kažu i do tisuću navijača koji su skandirali, izvikivali parole, pjevali, palili baklje i priredili veliki doček zbunjenim i od puta umornim članovima klupskog podmlatka. Bilo je, dakle, dovoljno samo nekoliko sati da se više stotina ljudi organizira, nabavi baklje i transparente te krene u zaštitu digniteta “svojih”.
Tom se brzinom u Hrvatskoj mogu organizirati jedino vojska, policija, možda poneka veća vatrogasna društva. Sve druge udruge, društva ili asocijacije ne mogu ni približno tako brzo skupiti iole kritičniju masu.
Ekstremno nasilje, ali i zaštita
Primjer drugi: katastrofalni požar prije nekoliko godina ozbiljno prijeti Splitu, plameni jezici ližu rubove grada približavajući se prvim stambenim zgradama. Ne čekaju ni trenutka - Torcida se organizira, akcija gašenja počinje, a prvi vatrogasci iz udaljenijih krajeva Hrvatske nisu još niti krenuli na put kada su torcidaši već na mjestu događaja.
A opet, Torcidu hrvatska javnost zna i po ekstremnom nasilju, masovnim obračunima i tučnjavama, prijetnji visokim nogometnim dužnosnicima, pokušaju zaustavljanja utakmica reprezentacije... Na zao glas došli su i prošle nedjelje nacionalističkim fizičkim napadom na trojicu sezonaca na Braču koje su pretukli uzvikujući “Tko je ovdje Srbin?!” Takvi napadi nisu rijetkost, fizičko obračunavanje jedan je od zaštitnih znakova ove grupacije od koje drhte svi, od politike do nogometaša.
Tko je vođa Torcide, kako su organizirani, što o njima zna policija, kako na Torcidu nekad i danas gledaju neki njezini istaknuti pripadnici, kako se ta navijačka grupa financira, tko je to u stanju u samo nekoliko sati organizirati gomilu ljudi na Poljudu ili sakupiti nekoliko tisuća ljudi pred Banovinom nakon čega su uplašeni gradski vijećnici spremno izglasali jamstva Hajduku? Kako funkcionira skupina poznata po radikalnim neredima, tučnjavama i isticanju fašističkih simbola, ali i po humanitarnim akcijama, donacijama za liječenje djece i starijih članova, spašavanju grada iz buktinje te veličanstvenim bakljadama na kojima im zavide i pripadnici većih europskih navijačkih skupina? I možemo li reći da je Torcida najbolje organizirana izvaninstitucionalna skupina u Hrvatskoj, ali možda i najnasilnija?
Novinari Jutarnjeg danima su, u razgovoru s istaknutim pripadnicima skupine, njihovim vođama, odvjetnicima, analitičarima i policajcima, pokušavali rasplesti po čemu je to karakteristična Hajdukova navijačka skupina na kraju drugog desetljeća 21. stoljeća, koja će 2020. napuniti punih 70 godina.
Pretučeni sezonci
Prošlonedjeljni napad na Braču ponovno je doveo Torcidu na zao glas. Kao što je već manje-više poznato, trojicu sezonaca zaskočila je skupina od 20-ak mladića koji su urlali “tko je ovdje Srbin?!”, nakon čega su ih tukli rukama i nogama.
- Čuli smo da je netko iza nas povikao: ‘Srbine!’ Svi smo se instinktivno okrenuli, a u istom trenutku njih sigurno 20 iskočilo je odasvud, iz grmlja oko nas, ne znam ni sam odakle, i krenulo na nas. Prvo su urlali: ‘Tko je od vas Srbin, tko je Srbin?’ Nismo rekli ni riječ, a onda su nas počeli udarati, bacili su nas na pod i cipelarili - ispričao nam je napadnuti mladić o incidentu u Supetru.
Jezgra od 1000 ljudi
No, svi naši sugovornici ističu kako to nije baš jedino lice te skupine.
- Torcida, kao i sve navijačke skupine, nije homogena, podijeljena je i ideološki i generacijski i teritorijalno, ali ono što je jedinstveno za sve skupine Torcide jest da među njima nema rivalstva jer je sve podređeno Hajduku. Ali, istodobno je sveto pravilo da pripadnik Torcide ne ulazi u Upravu kluba, to se smatra nečasnim činom. Od kluba se ne traži ništa i komunikacija o bilo kojoj temi s vodstvom kluba je neprihvatljiva - kaže Splićanin Ljubo Pavasović Visković, zagrebački odvjetnik, koji je dobar poznavatelj te navijačke skupine.
O vremenu kad su se tukli s Delijama, Grobarima i Boysima, kad su u Rijeci grizli policijske pse koje je policija pustila na njih, kaže:
- Za razliku od te tri navijačke skupine, Torcida je bila najslabije hijerarhijski strukturirana. Delije su imali vođu, Arkana, bili su organizirani kao vojska. Nismo imali čvrstu strukturu. Pojam vođe nije postojao. Koliko mi je poznato, tako je i danas. Čvrsta jezgra ne prelazi 1000 ljudi, i to su ljudi čiji je svakodnevni život vezan uz pripadnost toj skupini. Međutim, danas je Torcida nesumnjivo najjača nevladina organizacija južno od Svetog Roka. Ali, Torcida je uvijek bila politički heterogena.
Lojalnost Torcidi je ono što homogenizira tu skupinu, kažu i neki drugi naši sugovornici i javno dostupni izvori te analize ove navijačke skupine. Wikipedia navodi o Torcidi da, osim brojnih podskupina organiziranih po splitskim četvrtima, postoje brojne podružnice po svim hrvatskim gradovima pa tako postoje skupine Torcida - Zagreb, Rijeka, Makarska, Đakovo, Mokošica, Šibenik, Pakoštane, Trogir, Duće, Vinkovci, ali i u inozemstvu, od Düsseldorfa, Mostara, Rotterdama, Ljubljane i Stuttgarta do Züricha. Najaktivniji su navijači iz splitskih kvartova Mertojak, Brda, Sučidar, Skalice i Pujanke.
Ono što im je zajedničko jest da između navedenih skupina nema izražavanja rivalstva jer je svima najviše stalo do jedinstva i snage Torcide.
I djeca i djedovi
U jezgri od 1000 članova, sve do 20-ak tisuća registriranih članova, ima od djece i golobradih mladića do njihovih djedova, radnika i tajkuna, od intelektualaca do kriminalaca. Ovi potonji, ali i oni koji zaglave zbog nasilja i sukoba s drugim navijačkim skupinama, mogu računati na odvjetničke usluge “pro bono” ili po minimalnim odvjetničkim tarifama. Za financiranje Torcide, čije je sjedište formalno u Zrinsko-Frankopanskoj ulici 17, novac će dati svi, od vlasnika privatnih tvrtki i obrtnika do dobrostojećih građana koji podupiru tu skupinu, ali je financiraju i članovi.
- To ti je jako teško opisati - odgovara s neskrivenim ponosom jedan bivši visoki “dužnosnik” unutar složene Torcidine hijerarhije.
- Ne bih rekao da smo vojno organizirani, iako postoje i takvi elementi. To bi podrazumijevalo jednog vrhovnog zapovjednika, generale, časnike... A toga u Torcidi nema, barem ne tako izraženo. Rekao bih da sve počiva na samoorganizaciji ćelija, odnosno podružnica i ogranaka - objašnjava. Najviše nas zanima kako je Torcida u stanju u samo nekoliko sati skupiti kritičnu masu ljudi i izvesti ih na ulice.
- Tu najviše igra ulični autoritet. Stariji “vođe” mobiliziraju mlađe. Zna se kako tko kotira u skupini. Dovoljan je jedan telefonski poziv da se glas proširi brzinom munje. Duje nazove Antu, koji je šef skupine u nekom kotaru, a Ante u kratkom roku skupi 20, 30, 40 ljudi. Oni šire glas dalje. Svi znaju što treba činiti i u kratkom roku sve je organizirano, a sada je sve mnogo lakše zbog društvenih mreža - objašnjava.
Možda je dovoljno reći da Torcidinu grupu na Facebooku aktivno prati gotovo 150 tisuća ljudi. Skupina se financira organizacijom nogometnih kupova, ali i izdašnim donacijama imućnijih članova. Netko iz straha, netko iz ljubavi prema klubu, dat će Torcidi sve što zaželi pa novca za baklje, transparente i skupe videouratke kojima se promoviraju nikad ne nedostaje. Jedan Splićanin priča kako se čak i mala djeca uključuju u izradu nekih potrebnih rekvizita jer Torcida angažira profesore likovnog odgoja koji onda na satu daju učenicima takve zadatke. Torcida je nesporno najmoćnija organizacija u Splitu pred kojom drhti klub (i nikada se ne bi usudio ući u izravni obračun s njima), ali i koja uživa potpunu ljubav i lojalnost u Dalmaciji. Problema, naravno, ima.
“Budala uvijek ima”
- Ružno je govoriti da su u Torcidi nacionalisti jer to nije istina. Tu zajedno skandiraju “komunjare” i “ustaše”, antifašisti, zeleni, plavi, mladi i stari. Sve je podređeno samo jednom cilju, a to je ljubav prema Hajduku za koji je Torcida spremna učiniti sve. A nereda uvijek ima. Ali, ni to nije baš tako kao što se ponekad priča u medijima. Nikad se ne sazna za brojna sra.. koja su htjeli napraviti neki klinci, a koja su stariji članovi spriječili svojim autoritetom. Budala uvijek ima, u svakoj skupini, otkako je svijeta, ali nepravedno je sve optužiti za problem. Uostalom, tučnjave i kršenje pravila, branjenje klupskih boja, baklje i pirotehnika dio su te subkulture, i to je dio identiteta svake navijačke skupine na svijetu - kaže sugovornik.
Dodaje kako u udruzi, doduše, postoji stegovna komisija, no rijetko se sastaje. Tu vlada zakon ulice. Navijač koji “u nogama” ima niz gostovanja, tučnjava, koji se dokazao kao zaštitnik svog grada i kluba, uživa autoritet i mlađi će mu se gotovo bezuvjetno pokoriti, iako nije formalni vođa bilo čega ili koga.
- Zna se koja pravila ne smiješ prekršiti. Cinkanje je jedno od njih. Ako si u zatvoru, šuti i čekaj pomoć, društvo te neće napustiti. Ali ako odaš, zna se što te čeka u mraku kada se budeš vraćao kući. Isto vrijedi i za klince koji naprave glupost, zbog čega naruše ugled cijele skupine. Ne smiješ štetiti Hajduku ni Torcidi, to je kodeks preko kojega se ne prelazi - ističe.
Navodi kako pripadnici Torcide koji zaglave u problemima zbog tučnjave gotovo nikad ne plaćaju usluge odvjetnika. Zna se koji su dalmatinski odvjetnici spremni brzo reagirati i gleda se tko je od njih najbliži, a njemu ne bi palo na pamet uzeti novac od svojih prijatelja, nego ih, jer je nerijetko i sam navijač, brani besplatno.
- Jedino ako je neki baš ozbiljan problem, onda se u rekordnom roku među članovima skupi novac za nekog jačeg kaznenog odvjetnika da ekipu izvuče iz zatvora - otkriva jedan torcidaš.
Na isti način Torcida pokazuje solidarsnost i kada treba prikupiti novac za teško bolesnog člana, opremiti boksački klub, organizirati neki veličanstveni doček. Nitko neće niti pomisliti da ne izdvoji barem koju kunu, koliko već može.
Ono što je osnažilo ovu navijačku skupinu posljednjih godina jest sukob s aktualnim vodstvom Hrvatskoga nogometnog saveza. Što je taj sukob više eskalirao, to je rasla snaga Torcide. I dok se često smatra kako je poljudska “svastika” djelo Torcide, ima i onih koji tvrde da je “svastika” bila kukavičje jaje HNS-a u kojem je najveći ceh platila nogometna publika uskraćena za podršku “vatrenima”.
Pokret umjesto navijačke grupe
I dok su im jedni skloni pripisivati da su skupina koju obilježavaju desničarski i fašistički epiteti, drugi će ih okarakterizirati kao “orjunaše” i “jugonostalgičare”. Zbog toga što je Žana Ojdanića - koji je u liku navijača duge crne kose i s crveno-plavom maramom vezanom preko lica prisutan na brojnim muralima i navijačkim zastavama te koji je slovio kao vođa Torcide, poginuo je prilikom padobranskog skoka u Sinju početkom travnja 2016. godine - nazvao Jovanom, Velimir Bujanec je “persona non grata” u Splitu.
Iako misle da ih policija tretira kao stoku i brutalno se s njima obračunava, “tvrdi torcidaši” uvjereni su da je Torcida nepobjediva.
Danas je ona, kažu, sve manje navijačka skupina, a sve više pokret.
Izuzetno su dobro organizirani i strukturirani. S policijom ne surađuju, osim komunikacije koliko ih i gdje putuje na utakmice ili kad iskrsne neki problem. Užu jezgru čini od 300 do 500 ljudi, a širu njih 1000 do 1500.
“Ili je nemir ili je strast”, to je pokretačka snaga ove navijačke skupine.
Koje su najdominantnije, najbolje se vidi po tome tko od njih može izvjesiti “krpu”, odnosno simbol svoje navijačke podgrupe, koje broje minimalno 50-ak članova, na ogradu sjeverne tribine poljudskog stadiona koja je tradicionalno njihovo okupljalište. Na ostalim tribinama mogu biti izvješeni natpisi “Hajduk živi vječno” i “Volim te, Hajduče”, ali nikako natpis “Torcida”. Radikalne skupine surove su i brutalne, gotovo pa ulične bande, no čak se ni oni nikada neće ogriješiti o kodeks i teško raspletljivu, tanku, ali snažnu organizacijsku nit Torcide.
Neke su to od policijskih informacija o pripadnicima navijačke skupine Torcida. Ovaj je tjedan policija vrlo brzo identificirala skupinu nasilnika sa supetarskog Torcida kupa koji su napali trojicu sezonaca na Braču. Policija je bila učinkovita i u identificiranju pripadnika ove navijačke skupine koji su napali srbijanske vaterpoliste. Njihov je glavni krimen bio to što su prošetali Rivom s obilježjima svog kluba, a u kodu ove navijačke skupine upisano je da je svako javno isticanje simbola suparničkog kluba u gradu podno Marjana i njegovoj okolici provokacija. Bilo da se radi o vaterpolistima, Bad Blue Boysima, Armadi, Ultrasima.
- Hajde da te vidim, prošetaj ti pred Maksimirom ili po Trgu bana Jelačića s Hajdukovim grbom. Ili, hajde, nacrtaj Hajdukov grb negdje u Zagrebu. Baš me zanima kako bi se proveo - kaže naš sugovornik pravdajući poteze svojih suboraca.
“Ma, oni samo brane grad”
- Braniti grad od suparničkih navijačkih skupina njihova je obaveza. U posljednje vrijeme hijerarhijski napreduju i posebno se cijene oni pripadnici navijačke skupine koji putuju na gostovanja, koji su spremni proliti krv da bi sačuvali transparent svoje navijačke skupine od pokušaja suparničkih navijača da im ga otmu - kažu naši izvori iz policije koji se bave obavještajno-kriminalističkim analizama i djelovanjem te navijačke skupine. I odlasci na gostovanja pomno su i do posljednjeg detalja organizirani. Kolona kombija podsjeća na vojnu akciju. Na samom začelju skupine je kombi s navijačkim rekvizitima.
Ako ih protivnička navijačka skupina presretne i napadne te ako procijene da bi mogli izvući deblji kraj, posljednji kombi, u kojem su rekviziti, okreće se i vraća. Jer, padne li “krpa”, oni više nemaju pravo istaknuti naziv “Torcida” i grupa se mora ugasiti. Ta su pravila rigorozna. Slično je i s obranom “krpe” na ogradi poljudskog stadiona.
Ako je grupa nije u stanju obraniti ili ako im padne, više se nikad ne smiju pojaviti na trbini, kažu naši sugovornici.
Sada su najdominantnije skupine iz splitskih četvrti Mertojak i Pujanke, koje su dovoljno brojne i snažne da obrane svoju “krpu”, a od ostalih istaknutih na tribini su navijačke podgrupe iz drugih gradova - od Šibenika, Zagreba i Sinja do Brača i Mokošice, jedne od posebno istaknutih podgrupa ove navijačke skupine.
Nesvrstane smatraju trenutačno najradikalnijom ekipom koja bez kompromisa ulazi u fizičke sukobe. Spašavanje transparenata s oznakom “Torcide” i bijeg pred nadmoćnim suparnikom ne smatra se bijegom, ali neoprostivo je ne uključiti se u fizički sukob s protivničkim navijačima i stajati po strani ako su ti napadnuti pripadnici druge podgrupe. Upravo to se dogodilo 11. veljače 2015. godine kad su “konvoj” torcidaša na autocesti kod Karlovca presreli Bad Blue Boysi i neki se članovi drugih podgrupa nisu uključili u sukob, zbog čega su i sankcionirani.
Odlasci na gostovanja pomno su i do posljednjeg detalja organizirani. Kolona kombija podsjeća na vojnu akciju. Na samom začelju skupine je kombi s navijačkim rekvizitima
Teške batine od Rusa
Jedan od težih sukoba bio im je s navijačima ruskog Zenita u listopadu 2010. godine kad su “popili” teške batine uoči utakmice Europske lige u Sankt Peterburgu. Sljedeći sukob sa zenitovcima bio je dvije godine poslije u Rigi kad su ultraske skupine ruskog kluba proputovale 500 kilometara da bi ponovno napale torcidaše, a osim huligana latvijskog kluba iz Rige, pripomogli su im i pojedini članovi Delija i CSKA.
Policija nadzire Torcidu, kao i druge navijačke skupine, i do njih su došle informacije njihovih pripadnika kako su često zbog raspršenosti prilikom gostovanja bili laka meta suparničkih navijačkih skupina.
Međutim, u Splitu je organizacija napada besprijekorna.
- Vrlo su mobilni, koriste izvidnice od jednog do dva pripadnika koji na skuteru, pješice ili u autu krstare gradom kako bi uočili suparničke navijače. Kad ih uoče, budući da koriste društvene mreže, Facebook, WhatsApp, Viber, brzo su u stanju mobilizirati ostatak grupe za napad. Pritom motre jesu li naše snage u blizini i ako uoče policiju, odustaju od sukoba. Mi ih, pak, nastojimo pratiti, prikupljamo informacije, imamo svoje metode kojima pokušavamo suzbiti navijačke nerede - tvrde oni kojima je nadziranje Torcide profesionalna zadaća.
Gdje su dokazi, časni sude?
Primijetili su, međutim, da su torcidaši koji su bili privedeni sucu za prekršaje zbog bakljada inzistirali da im policija pokaže “dokazni materijal” i snimke nadzornih kamera, kojima je pokriven poljudski stadion, kako ih prate kad se presvlače, bacaju baklje. Promijenili su taktiku. Kamerama videonadzora doskoče dimnim zavjesama i maskiranjem.
Za policiju su sve problematičnije međunarodne utakmice. Jer, kad igraju Hajduk i Dinamo na Poljudu, policija dočeka Boyse u Dugopolju ili na nekom od ulaza u grad, potrpa ih u gradske autobuse, doveze do stadiona i drži na oku prije utakmice i poslije nje. Ali, kad su međunarodne utakmice pa navijači dolaze i pojedinačno te su u privatnom smještaju, nemoguće je pokriti sve rizične točke.
Koliko su navijači ponekad organizirani, svjedoči i primjer iz 2017. godine kad je javljeno da se na trajektu s Hvara nalazi navijač Brondbyja koji je bio u navijačkom obilježju. Dočekali su ga u splitskoj trajektnoj luci, istukli, skinuli mu dres i pobjegli prije dolaska policije. Nikad nisu uhvaćeni.
Još je jedno važno obilježje podijeljenost poslova tako da se u svakom trenutku zna tko što radi.
Iako je pravilo Torcide da ništa od kluba ne traži, što je jedno od načela ultraskih navijačkih skupina, kao i to da se ne bave politikom, da ne komuniciraju s policijom, ipak će u utrobi poljudske “školjke” otvoriti boksački klub kako bi svoje pripadnike pripremili za navijačke sukobe. Selekcija tko će biti tko i što u hijerarhijskoj strukturi traje već od rane dobi. Podgrupa Fjube, koja se u međuvremenu ugasila, bila je više okrenuta izradi koreografije za tribinu i njezinu rasporedu.
Bilo da je društveni pokret ili subkulturno neopleme, Torcida je danas možda jača nego ikad. Svojom najvećom pobjedom gledaju odmak od politike i klupskih funkcija. Ne treba sumnjati da će i dalje raditi nerede, prkositi zabranama i napadati HNS, ali i da će u svakom trenutku dokazati kako se mogu organizirati. Stoga je teško donijeti jednoglasan zaključak o njima. Možda je najbolje reći kako oni predstavljaju jedan važan dio hrvatskog nogometnog, ali i političkog identiteta, jednima zloglasnu skupinu, a drugima život. I tako će, ne treba sumnjati, uvijek biti.