Još do prije koju godinu komotno smo mogli konstataciju da nitko Hrvatsku ne voli više od Hrvata iseljenika zaključiti točkom, piše Slobodna Dalmacija. Sada i ne baš; i to zbog nove generaciju iseljenika, ljudi koji su otišli vani razočarani malim šansama da će ikada u Hrvatskoj moći dobro živjeti od svoga rada.
I njima će, kao i onima koji su davno otišli, vjerojatno isto suza na oko kanuti kad iza naporne radne smjene negdje u Frankfurtu ili Dublinu čuju Olivera ili Mišu, ali njihovi ožiljci još su uvijek previše friški da bi doživljavali svoju domovinu na način kako je doživljava "stara" dijaspora i njihovi potomci tamo negdje u Ottawi, Perthu ili Argentini. Ta njihova nostalgična, romantična i često iracionalna ljubav prema rodnom kraju i padanje u afan svaki put kad čuju Lijepu našu nešto je prilično neshvatljivo nama koji smo tu i znamo da Hrvatska često i nije obećana zemlja.
Lako je njima "otamo" voljeti Hrvatsku, reći će razočarani Hrvat iz Hrvatske, da žive tu, drukčije bi razmišljali.
Neki su se ipak, nakon godina i godina pečalbe, vratili. I to kao realizirani, uspješni poslovni ljudi. Nekima su i djeca, rođena u Australiji i Amerikama, sada došli u Hrvatsku i tu pokrenuli biznis. Lako im je, imali su početni kapital, reći će onaj naš tipični Hrvat iz Hrvatske kojemu kredit za stan pojede pola plaće...
Nisu to neki masovni povratci, ali nije ni da ih nema. Okupili su se protekloga vikenda u Splitu, uspješni povratnici iz iseljeništva na konferenciji "Iseljenički turizam". Puno njih je, kako smo mogli čuti, došlo doma s namjerom da investiraju u koju nekretninu i odmaraju u raju na zemlji, a kako nam se u međuvremenu dogodio turizam i postao najjača gospodarska grana, puno ih se počelo baviti turizmom. Čovjeku koji cijeli život radi, mirovina nije opcija, čak i onda kad ima toliko novca da je praktički osigurao i djecu i unučad. Jednom poduzetnik, uvijek poduzetnik.
Marion Duzich (69), iseljenik s Dugoga otoka, jedan je od takvih. Vlasnik i direktor Waterman Svpetrvs hotela na Braču prije 19 godina vratio se iz Teksasa u Hrvatsku s namjerom da se odmori od napornog rada u Americi. Otišao je 1959. kao devetogodišnji dječak i danas govori onom simpatičnom kombinacijom engleskog i hrvatskog, točnije dalmatinsko-otočnog jezika.
Kad priča o biznisu, koristi američki engleski i govori o "local sherifs", a kad razgovor krene o emocijama onda čujemo riječi poput "odeka je lipo".
Međutim, od kada se vratio u domovinu nije se baš odmorio. Upravo suprotno. Shvatio je da mu majka nije bila skroz u pravu kad mu je govorila da je Hrvatska predivna zemlja radišnih, marljivih i poštenih ljudi.
- Imao sam puno shitty days od kada sam se vratio - kaže Marion sada već dva desetljeća iskustva života i rada u Hrvatskoj. Već u drugoj rečenici će dodati da mu ipak nije žao i da su mu se, usprkos svim problemima, čak i ekonomski isplatila milijunska ulaganja u Hrvatskoj, uglavnom na Braču. I nema namjeru stati. Ulagat će, kaže, još.
Evo njegove priče. U Velom ratu na Dugom otoku taman je završio treći osnovne kada je s majkom i tri brata otišao u Ameriku.
- Moj dida Marijan je već godinama radio u Americi i najprije je 1957. godine povukao moga oca Antu. Otac mi je tada imao 30 godina i tada je prvi put u životu vidio svoga oca. Mater, ja i moja tri brata smo došli dvije godine kasnije. Nisam imao pojma engleski. Nisam znao šta je tekuća voda, za klima-uređaj nisam nikada ni čuo - počinje Marion.
Živjeli su u to doba svi zajedno u velikoj djedovoj kući u Aransasu Passu u Teksasu. Kad je tek došao u Ameriku, djed mu je radio kao ribar, ali malo po malo, vrijedni je bodul kupio nekoliko ribarskih brodova, a nakon toga i tvornicu za preradu i pakiranje ribe i škampi. Kasnije su Dužići otvorili i prvi restoran, pa je došao još jedan i još jedan...
Osim što je najveći hotelijer na Braču i zapošljava 600 ljudi samo u Hrvatskoj, Marion i dalje ima svoje firme u Americi. U Galvestonu u Teksasu je sagradio Duoble Tree by Hilton hotel, a da je uspio i za američke pojmove, svjedoči i priznanje za tamošnjeg lokalnog poduzetnika godine.
Ali, stvari nisu počele baš bajno njegovim dolaskom u Ameriku.
- Krenuo sam u četvrti razred osnovne škole u Teksasu dva tjedna nakon što sam došao iz Dugog otoka, nisam znao jezik, nisam poznavao nikoga i bio sam nula. Toga dana je padala kiša, a učiteljica nas je ostavila same u učionici dok je ona otišla na marendu. Djeca su počela divljati i radili su "spitballs" i gađali se time. Spitballs je kad ubaciš smotani papir u usta i ispljuneš ga u nekoga. Kada se učiteljica vratila svi su mene optužili da sam prvi započeo, a ja sam stajao sa strane kao idiot i nisam razumio što se događa. Izbacili su me iz škole i proglasili komunistom sa samo devet godina. Kad sam došao doma, pitao sam dida što je to komunist, objasnio mi je da tako zovu ljude iz Jugoslavije - prisjeća se epizode koja mu je mogla život usmjeriti u sasvim drugom pravcu.
Ipak, nije. Mariona je, na zamolbu njegova djeda, pod svoje uzela jedna učiteljica i s njim počela svakodnevno učiti. I tako od cat, dog, house... malo, pomalo Marion se vratio u školu. Samo ne odmah u četvrti, nego u treći razred.
- Ta me je dobra žena stavila da sjedim u klupi odmah do njezine i spasila mi je život na taj način. Dala mi je priliku i ja sam je iskoristio. Već sa 15 godina radio sam ljeti kao kapetan na ribarskom brodu, završio sam fakultet, oženio se, dobio troje djece, stekao puno novca, zaposlio puno ljudi te, baš kao i moja učiteljica meni, mnogima dao šansu da uče od mene. Investirao sam u Hrvatsku jer vjerujem u njezine ljude i budućnost. Kad sam došao na Brač i kupio Supetrus hotele, samo je kancelarija direktora imala klima-uređaj, a sada imamo u našim hotelima tisuću soba i sve imaju klimu, toplu vodu i sve te divne stvari zbog kojih smo Brač pretvorili u ekskluzivnu destinaciju. Ali ne možete zamisliti koliko mi je to potrošilo energije. Doduše, nigdje nije lako uspjeti. Ako želiš postići nešto bilo gdje, novac ti nije dovoljan. Moraš uložiti znanje, rad, srce, dušu i okružiti se ljudima koji imaju istu viziju kao ti. I moraš stalno učiti. U Hrvatskoj ti ni to neće biti dovoljno. Ovdje je život bolji, ali ovo nije Amerika. U Hrvatskoj su najveći problem dobri zakoni koji se ne provode u praksi i lokalni šerifi - detektira Duzich.
U Hrvatsku se, kaže, vratio 2000. godine u trenutku kad mu je troje djece već bilo situirano, a i supruga, američka Irkinja Diane, mislila je da je to dobra ideja. Uložio je veliki novac u nekretnine u Hrvatskoj i danas na pola u šali kaže da vidi kako je to bilo prilično ishitreno i glupo od njega.
- U Hrvatskoj se moraš okružiti dobrim savjetnicima i biti jako, jako oprezan u biznisu. Postoje zakoni, dobri zakoni, ali se ne provode svugdje na isti način. Jedna pravila vrijede u Zagrebu, a druga u ostatku države. Evo moga primjera. U Supetru sam 2008. godine za dva i pol milijuna eura kupio komad zemljišta od države. Mislio sam tada: ima li veće sigurnosti nego kupiti nešto od države. Ali, ne. To zemljište je još uvijek u raljama pravosudnog sustava i ne mogu ništa s tim, jer se lokalna zajednica dvije godine nakon što sam kupio parcelu od države "sjetila" da je to njihova parcela. Evo, još se vučemo po sudu. Da stvar bude gora, promijenili su zonu iz građevinske u zelenu kako bi bili sigurni da ne mogu ništa tamo raditi. Ma, ne žalim se ja, samo kažem da je to katastrofa... Ali neće mene zaustaviti, ja sam malo lud, sve mi je ovo izazov i ne idem nigdje izvan Hrvatske - tako interpretira svoj poznati sukob sa supetarskom gradskom vlašću hotelijer koji je posljednjih godina puno uložio i u svoj resort u uvali Osibova kraj Milne.
To je danas ekskluzivno ljetovalište za bogate goste, mahom iz zapadne Europe, a od njegove investicije puno su koristi dobili i Milnarani. Osim što su se zaposlii tamo, Duzich im je kompletno asfaltirao veliki makadamski put koji vodi od Milne prema toj uvali na južnoj strani Brača s koje puca predivan pogled na Hvar i Vis. Ni tamo nije išlo jednostavno.
- Infrastrukture tamo uopće nije bilo. Morao sam dovesti kanalizaciju i vodu te platiti ogroman novac za struju. I onda sam morao o svom trošku napraviti cestu. Na moju sreću, načelnik Milne je bio zahvalan zbog toga, pa me nije tužio. Sada imamo predivan resort i stalno ulažemo u njega - Duzich i na ovaj način odašilje poruku supetarskoj gradonačelnici s kojom je imao i verbalni okršaj u njezinu uredu.
U njezinoj interpretaciji bio je to incidentni verbalni napad, a Duzich kaže da je reagirao kao temperamentni Dalmatinac.
- Samo sam bio iskren i emotivan. Da nisam Hrvat i da ne volim svoju zemlju, ne bih se ni vratio. Sada tražim lokaciju za jedan ekskluzivni hotel američkog tipa na području Splita, negdje na potezu od Resnika do Omiša. Stalno sam u potrazi za lokacijama. Split je doživio veliki procvat, ali mu nedostaje vrhunskih hotela. Ispod 20 milijuna eura ne možeš napraviti dobar hotel. A Split je divan. Ali Brač je još bolji. Da radim u Splitu, živio bih na Braču - govori povratnik.
I njegova djeca sve više vremena provode u Hrvatskoj. Čini se da ipak nije tako loše ni u nas. Ali, pritom ne škodi prvotni kapital koji je ipak, očito, puno lakše akumulirati negdje vani, pa se onda vratiti ulagati u Hrvatsku.
Egipat nam je najveća prijetnja
- Kad sam se prije 19 godina vratio u Hrvatsku, nisam znao ništa o turizmu. Osim toga, u Americi i Hrvatskoj je turizam skroz drukčija stvar. Tamo je pravilo "location, location, location", a u Hrvatskoj "season, season, season". Ali, naučio sam. Osim toga, došao sam s velikim iskustvom. Ja znam napraviti dobar proizvod, prodati ga i naplatiti. A sve se svede na to. Velikim ulaganjima i konceptom "vacation ownership", koji smo razvili na Braču, sezonu smo produžili s dva mjeseca na skoro pola godine. Ove godine je svibanj zbog kiše nešto lošiji, ali bit će dobro, nadam se sezoni na razini lanjske godine. Bude se i okolna tržišta, konkurencija je sve veća, a više od Turske i Grčke mogao bi nam naštetiti Egipat - smatra najveći brački hotelijer.
Kronični manjak radnika
- Neće više biti rasta od 10 posto, ali bit će dobro. A po mom mišljenju najbolji turizam je otočni turizam. Jedino što se na otoku još više nego drugdje osjeti nedostatak radne snage. Od 120 ljudi koji nam rade u resortu "Gava" u Milni, samo je deset Milnarana. Slično je i u Supetru. Moraš dovesti radnike iz drugih krajeva, platiti im smještaj i hranu. A ne možeš više ni staviti da ti po četvero ljudi spava u jednoj sobi. Sada im radim smještaj u dvokrevetnim sobama. Samo za smještaj radnika sam u zadnjih četiri-pet godina uložio četiri milijuna kuna, a dnevno im osiguravam 1000 porcija obroka.
Apelira Duzich na Vladu da omogući uvjete da se mladi koji su otišli u inozemstvo vrate, ali i da se olakša zapošljavanje stranih radnika.
- Mogu ja napraviti najbolji hotel i najbolje opremljenu kuhinju, ali ne mogu bez ljudi ništa. Ne mogu mi roboti raditi - poentira Marion Duzich.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....