Jesam li prestara da izlazim u klubove? Da se u ranim jutarnjim satima nalazim na neobičnim mjestima, s pulsirajućom techno glazbom, gdje konobari na improviziranim šankovima s, nećete vjerovati, jointom u zubima, pokušavaju složiti džin-tonik? Je li već nastupio onaj trenutak kada sam - čak i u mraku kluba - ridikulozna pojava jer prije izgledam kao zabrinuta majka u potrazi za neposlušnim potomkom u noćnom izlasku nego dobrodržeća gradska brijačica?
No, zašto još uvijek, s vremena na vrijeme, osjećam tu snažnu potrebu za izlaskom u noć sa željom da mi se dogodi nešto neobično i neočekivano? Ili da samo, jednostavno, plešem - kako bi rekli Daft Punk - lose myself to dance?
Na nedavnoj ženskoj večeri jedna od mojih novi znanica, kojoj je samo 38...