Kao jedna od administratorica Facebook grupe “Domaće kašice za bebe”, koja broji oko 150 tisuća članica i članova, u proteklih sam nekoliko godina bezbroj puta čula pitanje na temu “moje dijete ne želi jesti, kako da doskočim tom problemu, očajna sam, sve što skuham ili pojede muž ili bacimo”.
Odgovori variraju, ali se svode na to da nesretne i zabrinute mame na porodiljnom čupaju kosu i pokušavaju dan za danom na razne načine privoliti svoju djecu da nešto pojedu. Pa miksaju krumpirek, pa u njega dodaju izdojeno mlijeko, pa nude krumpir u komadićima (cijela jedna filozofija skriva se iza toga), pa miješaju jabukicu s piletinom, pa plaču, kume, mole i preklinju, a najčešće, dakako, prava je istina da neka djeca naprosto ne žele jesti i da tu pomoći nema dok dijete ne odluči drugačije. No, znate li koja djeca žele jesti baš uvijek?
Ona koja su gladna. Ne ona koja su ogladnjela nakon teniskog treninga na koji im se baš nije išlo, ali su ih roditelji natjerali jer su, u ambicioznoj maniji privilegiranog bijelog čovjeka, već kupili rekete i tenisice, ne ona koja su ogladnjela nakon predivnog školskog izleta u Studentski grad, ne ona koja su ogladnjela tijekom posjeta Zoološkom vrtu jer su svoje za užinu od strane mame zapakirane slatkiše bacili morskoj lavici iako jasno piše da je to zabranjeno, već ona koja su često gladna.
Ne u Africi, ne u Trećem svijetu, ne u nekoj državi za koju ste jedva čuli, nego u Hrvatskoj, nekidan, u prvom razredu osnovne škole. Ne samo da je četvero djece bilo gladno, već su, kao u najgorim oblicima mučenja, bili prisiljeni sjediti i gledati drugu djecu kako jedu. Jedna je djevojčica htjela podijeliti svoj školski obrok s nekim od njih, i gutam suze misleći na tu djevojčicu, jer joj želim reći da je bila hrabra, da je bila nježna, da je bila empatična, da je bila velika žena, mnogo veća od onih koje su zabranile djeci koja nisu bjeloputa i privilegirana da jedu, i koja su natjerala tu istu djecu - dječicu! - da gledaju svoje kolege, vršnjake s kojima će se kasnije igrati, raditi projekte, učiti, dobacivati loptom na tjelesnom, birati u ekipe za graničara, kako jedu nešto što je njima nedostupno, a što je školsko.
Ta je djevojčica jednaka žrtva kao i ovo četvero. Naime, nije joj dopušteno, prema svjedočenju majke, da podijeli svoj obrok jer “roditelji djece nikad nisu platili prehranu”.
Znamo svi mi da je kapitalizam okrutan, i da imaš koliko imaš, i da je muzike koliko ima para, ali hrana u školi nije muzika, a zlostavljanje djece i segregacija bi trebali biti kažnjeni gubitkom posla za ravnateljicu koja se - kaže ministrica obrazovanja komentirajući slučaj - ispričala, “i to je dobro”. Ne znam kako je to dobro, ministrice, to je deplasirano, licemjerno i odvratno, a neke greške se ne mogu ispraviti isprikom, jer trauma djece koja moraju jesti i ne smiju dijeliti hranu, jer im učiteljica u kojoj gledaju autoritet i nekoga tko zna sve o svijetu to ne da, a njoj pak ne da ravnateljica, jer to su PRAVILA, roditelji nisu platili, pa eto, ona će ih kazniti tako da im zlostavlja DJECU, ravnateljica škole za djecu, žena koja cijeli život radi s djecom, ponavljam, čisto da nikome ne promakne bizarna ironija ove pozicije te okrutne osobe i njezina postavka, i trauma djece koja gledaju kako drugi jedu - to su toliko velike traume, da je odrasla osoba koja je to dopustila za mene zločinka koja se služi fašističkim metodama kažnjavanja. Vjerujem da je frustrirajuće kad netko ne plati pet kuna za hranu, pa tako, kaže ona iziritirano tražeći pravdu za sebe, “OD POČETKA ŠKOLSKE GODINE”, evo ja nisam dobra matematičarka, ali toliko sam vješta: pet kuna puta četiri, jer je četvero djece u pitanju, puta devet mjeseci od početka školske godine, koja je jako bitna, uračunala sam ovdje i koronamjesece čisto da budem posve fer prema značaju tog neplaćanja, 180 kuna. Zbog 180 kuna djeca su bila zlostavljana u jednoj hrvatskoj školi, a ministrica je ocijenila dobrim (valjda trojkom, dakle) to što se ravnateljica ispričala.
Ima, dakako, tu i analne želje, a možda i iskrene potrebe da se poštuje sustav, jer je hrvatsko školstvo, recimo i to, doista teško održavati u praksi, sustav je grozan i prema učenicima i prema učiteljima, ali u toj slici u kojoj ravnateljica jednog dana, između dva napada migrene, odlučuje spasiti sustav i natjerati represijom svijet da profunkcionira, u toj slici curice koja mora jesti svoju hranu gutajući suze, i djeci koja gledaju u prijatelje kako jedu i mrze ih jer su gladni, i mrze sebe jer su gladni, skrivena je i slika najveće traume ovog dijela čovječanstva - mi jedemo jaja benedikt za doručak dok Afrika gladuje.
Mi imamo (hranu, dom i mir), oni nemaju. I sama činjenica da je u redu da produžimo i pojedemo hrenovku zaogrnuti podstavljenom kabanicom dok se neko sirijsko dijete utapa pokušavajući doći do logora koji će ga spasiti, pretvara nas u sociopate, a pretvara i njih u sociopate, i taj krug se može razbiti samo revolucijom, jer pravedna raspodjela sredstava znači da se ista nekome moraju oduzeti, a uzmimo u obzir i da je taj neki netko to možda pošteno zaradio, znači da se mora ograničiti dobit, a tko će onda vladati svijetom, ako neće najbogatiji i najmoćniji?
I mržnja prema Billu Gatesu, jednom od najvećih filantropa koje svijet poznaje, uzgaja se upravo u ovakvim trenucima u kojima bijelo dijete jede skupocjeni obrok od pet kuna, a romsko promatra nju i još dvadeset takvih i ne može dobaciti, ne može jer je dijete, da je to zato što smo dopustili da nam kapitalizam pojede dušu.
Jednog dana, ako ovo bude čitala djevojčica koja je htjela podijeliti “dobit” ravnopravno: iako su pravila drugačija, iako je svijet drugačiji, ti si sve shvatila i bez škole, sve kako bi trebalo biti, a kako nije. I bila si u pravu. Hvala ti na toj iskri vjere u pravednost, jednakost i sestrinstvo, hvala ti na nadi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....