PIŠE JELENA LOVRIĆ Traje igra živaca: I HDZ i SDP kipte od bijesa zbog zahtjeva i ucjena Bože Petrova, ali još se nadaju da sami mogu zauzeti Most

Bez obzira na to što će na koncu biti s njihovim prijedlogom o stvaranju velike tročlane koalicije, Most je uspio napraviti veliku stvar. Doveo je za zajednički stol Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Šefovi dvije ključne stranke, koji su se dosad redovito gledali preko nišana, čak su vrlo pristojno razgovarali. Bez Bože Petrova to se nikada ne bi dogodilo. Drugi je par rukava što je jedna takva, u ozbiljnim zemljama normalna stvar - razgovor lidera pozicije i opozicije - u Hrvatskoj čudo neviđeno.

Stranačka i kadrovska križaljka, koju Most predlaže kao moguću shemu za formiranje Vlade, prilično je komplicirana i ne djeluje previše realno. Teško može proći i ideja o nestranačkom premijeru, premda je takav prijedlog vjerojatno posljedica procjene da bi se veliki najlakše mogli složiti oko neke neutralne osobe. Osnovno, i SDP-ovoj i HDZ-ovoj koalicija ideja o zajedničkoj Vladi i dalje se čini nepodnošljivom.

Jedni i drugi još žive u nadi da će baš oni s Mostom na kraju formirati vlast i tako nadigrati konkurenciju. Kipte od bijesa zbog zahtjeva i ucjena koje im Petrov isporučuje, ali nitko se ne usudi reći dosta i izaći iz igre. Zato Milanović i Karamarko vode svojevrsnu igru živaca. Tko dulje izdrži, kontaju, rastu mu šanse da se Mostom naposljetku i oženi.

Tijek pregovora za ključne je stranke, SDP kao i HDZ, ponižavajući, ali sve se to trpi u ime krajnjeg cilja - osvajanja glasova potrebnih za slaganje parlamentarne većine i preuzimanje vlasti. Naravno, ne treba ih žaliti jer svi ovdje igraju s figom u džepu.

Novi se izbori čine sve realnijom opcijom. Premda je veliko pitanje što se s njihovim ponavljanjem zapravo rješava. Odnos bi snaga, po svoj prilici, i nakon nove izborne runde bio vrlo sličan, kao što se i postizborna dogovaranja, lako moguće, ne bi mnogo razlikovala od sadašnjih. Ali možda je sad kad su uz pomoć Bože Petrova probili led vrijeme da Milanović i Karamarko napokon sjednu tête-à-tête i razmotre neke elementarne stvari nužne za izlazak iz krize u koju su zemlju uvalili.

Možda je zaista previše očekivati da formiraju zajedničku Vladu, ali je minimum odgovornosti da pokušaju dogovoriti moguće scenarije prevladavanja prijeteće blokade sustava državne vlasti, ili još gore, mogućih konfrontacija s tim u vezi s kojima se s obje strane počelo zveckati. Toliko su dužni svojim funkcijama, a nije loše ni za imidž s kojim će - zatreba li - na koncu opet ići na izbore.