Netom je u Zagrebu javno iznesen prijedlog da se Kazališnom trgu (sada Trgu Republike Hrvatske) vrati naziv Trg maršala Tita, i u Splitu je otvoreno pitanje eventualnog povratka naziva Titova obala. Kakav bi tome bio smisao? Povijesni jamačno ne, piše Slobodna Dalmacija.
U svibnju će biti 130 godina da je Josip Broz rođen, a 42 otkako je Tito umro. Dovoljno za barem baznu povijesnu distancu. Titovu mjestu u povijesti, bilo u kojem smislu, pozitivnome ili negativnome, apsolutne neće ništa ni dodati ni oduzeti neka ulična ploča više ili manje. Ona može govoriti samo o onima koji je stavljaju ili skidaju, i o vremenu u kojemu je to učinjeno.
To može imati i groteskne konotacije. Partizani su pod Titovim zapovjedništvom definitivno vratili Zadar Hrvatskoj, micanje Titova imena sa zadarske obale moglo se protumačiti i kao razborita žalost što Zadar nije ostao u granicama Italije, s njezinim standardom. Razlika je i dalje poprilična.
U Splitu su bili temeljitiji: istodobno su otjerali Tita, a ulicu dali Mili Budaku, koji je zajedno s Pavelićem otišao potpisati s Mussolinijem Rimske ugovore. Tim je ugovorima njihova Hrvatska dala Italiji i Split i pola Dalmacije, ali je, istini za volju, stekla Ljubuški i Goražde, Banju Luku i Foču, barem na papiru. Time je u početku devedesetih obnovljen i potvrđen sustav vrijednosti s početka četrdesetih. Poslije je maknut i Budak, pa je zauzeta stanovita distanca, kao da je i u Split zašlo domoljubno načelo: "ne bi se štel mešat“. Ali to definitivno nije glavni problem Splita i Splićana, koji se nisu dovinuli lukave pameti Blata na Korčuli: ondje ulice imaju samo redne brojeve. "Neće politika u našu kaletu!“, reklo bi se.
Dakle, sada u Splitu imamo Obalu hrvatskog narodnog preporoda. Recite pošteno, kada ste doma rekli: "ajmo na Obalu hrvatskog narodnog preporoda, u štekat, popit kafu“? Službeni naziv služi samo na uplatnicama, u telefonskom imeniku, čak ni na navigatoru, jer onuda automobili ne smiju.
Kako god da su je režimi zvali, za narod je imala samo jedno ime: Riva. Otkako su je započeli Francuzi (po kojima se također stanovito vrijeme zvala) ona je Riva. Nije to mletački naziv, iako jest "retaj“ dalmatovenetskoga, ali ne i talijanskoga, koji za prometnice uz more rabi naziv "lungomare“.
U nas je pješčana ili šljunčana obala uz more bila žalo, grčkog porijekla, strma obala nad morem bila je brig, staroslavenskog korijena. Taj naziv čuva Bregovita ulica, jer je bila strma obala nad plićakom, nasutim da bi na njemu bila izgrađena ložionica i željeznička stanica, ako sam dobro upamtio. Riva je pak obzidana obala, koja čuva još latinski naziv "ripa (maris)“, pa nas podsjeća da je i Mihovilova širina nekad bila morska uvala, jerbo se crkvica, od koje je ostala samo niša, zvala ecclesia Sancti Michaeli in ripa maris, crikva svetega Mihovila na obali mora.
Drago mi je da je vraćeno ime Bregovitoj ulici, kao što je vraćeno ime i Šperunu, nekadašnjoj "ostruzi“ mletačkih bastiona. Gospinica, Stagnja, Vrzov dolac i još neki nazivi ulica, kao i nazivi predjela i uvala, znak su povijesti grada Splita i njegova sada već betoniranog polja. Ne diktira ih ploča na zidu, nego kolektivno pamćenje.
Riva je samo jedan od urbanih toponima u Splitu koji su sačuvani u kolektivnom pamćenju, svim režimskim naporima unatoč, bez obzira na to koji je režim bio i s kojim je namjerama, možda i najboljima, aplicirao nova imena na drevnu zbilju.
Neki drugi toponimi su trajali jednu ili dvije generacije, pa ih je povijest saprala. Tartaglina i Jedanaestog puka nešto još mogu značiti samo starcima, a za još jednu generaciju iščeznut će i iz sjećanja Maslešina ili Maksima Gorkoga. Kad je poslije 1948 velika čistka zahvatila ruske nazive, Gorki, Tolstoj i Čajkovski su nekako preživjeli, jer vlast nije htjela "brisati“ rusku kulturu, iako su u kućnim bibliotekama, a osobito na opernim repertoarima, dominirali neki drugi autori. Pa smo imali Čajkovskoga, ali ne i omiljenog Verdija, a da se o prezrenome splitskom sinu Suppéu i ne govori. Ali je sve do Mediteranskih igara ostala Kirova ulica, u kojoj je bio Bobis (a onda ju je pregazila Ulica oslobođenja, sada Ulica slobode). Naprosto, općinska vlast je zaboravila da je naziv dobila po lenjingradskome partijskom sekretaru Kirovu, čije je ubojstvo 1934 poslužilo kao okidač grozomorne „velike čistke“ u Sovjetskom Savezu.
Volio bih, ipak, da se splitska gradska vlast, jednom već, prikloni onim toponimima koji su u splitskome kolektivnom imaginariju preživjeli i nadživjeli režime od Frane Prvoga i Frane Josipa, i Aleksandra i Pavla, pa i intermezza Benita i Ante, a onda i Josipa i Franju, sve do danas. Navodim samo pet neuništivih: Prokurative, Riva, Voćni trg, Pjaca, Đardin (bio bi i Pazar, da srećom nije vraćen kad je opovrgnut Narodni ustanak, kojim se trgovalo ustrajnije i unosnije nego pomama i verdurom, a pamtim i kada su oborima uza Sv. Dominika nož čekali janjci i gudini).
Nemam ništa ni protiv koga ili čega što je danas nakalemljeno nazivnim pločama na te toponime. Dapače, za sve to, a možda i za nešto u međuvremenu došlo i prošlo, treba naći druge neke ulice i trgove, gdje ih neće pritisnuti kolektivno pamćenje. Rivu nije osvojio ni Tito, Đardin nije pokleknuo pred Tinovim stihom o nekom starom splitskom perivoju, odoljele su čak i Prokurative, koje svoj izgled ipak duguju, ako se ne varam, i nostalgiji za mletačkim uzorom, koju nimalo ne njegujem.
A kada sam već ulučio priliku da gradskoj vlasti sugeriram da napokon i formalno prihvati toponime koje Splićani uporno ne daju, možda bi bio čas da se isprave još neke nepravde: falsifikati imena znamenitih ljudi na splitskim uličnim pločama.
Načelo bi smjelo biti samo jedno: da se osobi ime piše onako kako ga je i sama ta osoba pisala na svojim djelima i službenim dokumentima.
Iako je povijesno možda razumljivo, svejedno je strašno što su hrvatski preporoditelji smatrali naša dalmatinska hrvatska imena neprikladnima ili čak nedostojnima, pa su ih prevodili, poučavajući i nas našem jeziku po njihovu ključu. Pjesnik se potpisivao kao Đivo Gundulić, a "preveli“ ga u Ivana, drugi kao Đono Palmotić, a "preveli“ ga u Junija (dobro te nisu u Lipnja). Uzalud je treći pisao spjev "Petreta Hektorovića, vlastelina hvarskoga“, kad je taj nevoljni Petre morao postati Petar. Došavši u Split kao nadbiskup, rođeni Mlečanin Stefano Cosmi pohrvatio je sam svoje ime, pa na koricama njegove vizitacije piše da je to zapisnik "Stipana Cosmi“. Bilo je to doba kada je i Sarajevo bilo ikavsko, nekmoli Split. A onda nas je strah od gospodara naveo da imamo ulicu Stjepana Cosmija. Nije jedini. I Rika je morala biti Rijeka, jednako je prošao i Osijek, čak je i naš grad bio Spljet, ali je barem ta zvjezdarija opozvana.
Praksa "pohrvaćivanja“ naših hrvatskih imena nije zamrla. Autor Bogatstva i uboštva se potpisivao kao Jerolim Kavanjin, baš kao i drugi njegovi ovdašnji imenjaci, a eno je na ploči svoje ulice osvanuo kao Jeronim. Kao što je i ban Mladin Šubić još ranije "postao“ ban Mladen.
I toponomastika i onomastika su spomenici kulture, a monumentima je neprikladno manipulirati, makar u najboljoj namjeri.
