Hrvatska u arbitražnoj tužbi traži poništenje Prvog dodatka Dioničarskom ugovoru , potpisanog 30. siječnja 2009. između Vlade RH i MOL-a, zbog toga što je dogovoren nezakonito, uz davanje mita.
Ali, još je veći problem tog, po mišljenju Vlade nezakonitog, ugovora što je značajno povećao kontrolu MOL-a nad Inom dajući MOL-u kontrolu nad Upravom i Nadzornim odborom, neproporcionalnu stvarnom udjelu MOL-a u kompaniji.
I ne samo to, s njim je direktno povezan i Ugovor o plinskom poslovanju, za koji se sada u arbitražnoj tužbi tvrdi da je također štetan za Hrvatsku. Što je dobio MOL Prvim dodatkom Dioničarskom ugovoru?
Prvo, iako je imao, i još ima, manje od 50 posto dionica Ine, dobio je većinu u Upravi jer njegova tri člana imaju četiri glasa. Naime, predsjedniku Uprave (a on je po ugovoru uvijek predstavnik MOL-a) dano je pravo dvostrukog glasa.
Drugo, Upravi Ine ograničena su prava koja joj pripadaju po Zakonu o trgovačkim društvima.
Istoga dana kad je potpisan ugovor, Uprava je prenijela svoje ovlasti na izvršne direktore. Uskoro se ispostavilo da hrvatski članovi Uprave ne smiju sudjelovati na sastancima izvršnih direktora, iako su im formalno nadređeni.
Treće, na temelju Prvog dodatka Dioničarskom ugovoru uveden je tzv. LODO sustav donošenja odluka u Ini koji se i danas primjenjuje.
Riječ je o “Listi ovlaštenja za donošenje odluka” prema kojoj se za svaku odluku prvo mora tražiti odobrenje iz Budimpešte. Hrvatski Zakon o trgovačkim društvima ne poznaje takav model.
Četvrto, MOL-u je omogućeno da konsolidira Inu u svoju grupu i na taj si način popravi poslovnu bilancu.
Prema međunarodnom računovodstvenom standardu, suvlasnik tvrtke može njeno poslovanje konsolidirati u svoje poslovne knjige samo ako ima više od 50 posto dionica. Iznimno to može učiniti i ako nije većinski vlasnik jedino ako ima sva upravljačka prava.
Upravo je zato MOL-u bilo važno da stekne upravljačka prava nesrazmjerna svom vlasničkom udjelu, jer je mogao konsolidirati Inu u svoju grupu, što je i učinio.
Peto, MOL je dobio pravo opskrbe Ine naftom bez ikakva nadzora od strane hrvatskih članova Uprave ili NO-a.
Ina godišnje potroši oko 15 milijardi kuna za kupovinu nafte, ali u Ini ne znaju ni po kojoj cijeni, ni pod kojim uvjetima je nafta kupljena. Hrvatski članovi Uprave više su puta tražile te podatke, ali ih nisu dobili uz objašnjenje da je to poslovna tajna.
Prije dva mjeseca, kako doznajemo, i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak zatražio je prvo od Uprave, a onda i NO-a da mu se dostave podaci o kupovini nafte za Inu. Ali, NO Ine je odbio dati te podatke čak i ministru gospodarstva.
Zato je naknada štete također jedan od zahtjeva iz arbitražne tužbe, jer u Vladi drže da je MOL na kupovinu nafte za Inu ostvario značajnu dobit.
Iznos novčane naknade nije spomenut, nego bi trebao biti određen tijekom arbitraže.
Podaci o kupovini nafte za Inu morat će se dostaviti arbitražnom vijeću. Neslužbene su procjene da je MOL na taj način zaradio barem 100 milijuna dolara.
Dosadašnji pregovori pokazali su da je ključna razlika između Vlade i MOL-a u tumačenju strateškog partnerstva u Ini.
MOL ima čvrst stav da kao strateški partner Vlade ima pravo na velika upravljačka prava u Ini, bez obzira na to što nije većinski vlasnik. A hrvatska strana tvrdi da MOL-ova upravljačka prava moraju biti razmjerna vlasničkom udjelu.
Budući da će MOL teško odstupiti od svog stava, Hrvatskoj jedino preostaje dokazati da je ta upravljačka prava stekao na koruptivan način.
Što je dobio MOL ugovorom iz 2009.
-Iako je MOL imao, i još ima, manje od 50 posto dionica Ine, dobio je većinu u Upravi jer njegova tri člana imaju četiri glasa
-MOL-u je omogućeno da konsolidira Inu u svoju grupu i na taj si način popravi poslovnu bilancu
-MOL je dobio pravo opskrbe Ine naftom bez ikakvanadzora od strane hrvatskih članova Uprave ili NO-a
Sanader dao i sirijska polja
Ugovor o plinskom poslovanju, čije se poništenje također traži, sporan je iz barem dva razloga.
Tim je ugovorom odlučeno da se iz Ine izdvoji plinski biznis, točnije neprofitabilno trgovanje plinom, ali ne i proizvodnja plina. Jednako tako je ugovoreno da će Ina kupovati plin po tzv. ruskoj formuli, koja je ostala tajna.
Naknadno se ispostavilo da je Ivo Sanader s MOL-om ugovorio najskuplju cijenu plina koju nitko u Europi nije plaćao, i to još uz mito i korupciju.
Ina je tako proteklih godina plaćala MOL-u plin po netržišnim cijenama i zapravo gubila jer su drugi hrvatski kupci bez problema nabavljali jeftiniji plin. Prema izračunima koji se spominju u arbitražnoj tužbi, Ina je zbog toga izgubila oko milijardu kuna.
Ako tužba bude prihvaćena, Hrvatska će tražiti naknadu od milijardu kuna.
Na taj bi način značajno umanjila i svoje obveze prema MOL-u po osnovi nepoštivanja plinskog ugovora. Jer, država nije preuzela plinski biznis, pa je tako oštetila i MOL koji sada potražuje od države dvije milijarde kuna.
Ako arbitraža potvrdi da je Ugovor o plinskom biznisu rezultat korupcije, Hrvatska može tražiti milijardu kuna odšete i time umanjiti svoju obvezu prema MOL-u.
Drugi sporan aspekt plinskog ugovora je činjenica da je država na određeni način jamčila njegovo izvršenje naftnim poljima u Siriji. Iako se Ina u međuvremenu, zbog rata, morala povući sa sirijskih naftnih polja, ona će se u budućnosti opet koristiti.
Prema nekim tumačenjima, MOL bi mogao tražiti sirijska naftna polja jer su mu spornim ugovorom otvorena vrata za takav zahtjev.