OTKRIVAMO U javnoj tvrtkisvaki drugi čovjek obavljaisti posao čak 20 godina

Svaki treći zaposleni Hrvat na trenutnom poslu radi manje od pet godina. Zapošljavanje na kraće vrijeme dominira u privatnom sektoru u kojem više od 20 godina staža na istom poslu ima tek 15 posto zaposlenih, dok u državnom sektoru gotovo 40 posto zaposlenih radi na istom poslu duže od 20 godina.

Pokazuju to podaci Državnog zavoda za statistiku iz Ankete o radnoj snazi. Stručnjaci godinama upozoravaju da više ne postoji radno mjesto za cijeli život te da će školarci koji danas ulaze u svijet rada u radnom vijeku promijeniti između 5 i 8 radnih mjesta. Danas se na istom radnom mjestu u prosjeku ostaje kraće, međutim ogromna je razlika između mladih i starijih zaposlenika te državnog i privatnog sektora.

Zadržavanje posla

I premda pojedina istraživanja pokazuju da mladi očekuju da će to biti čak i kraće, jer mladi i tehnološki nabrijani pripadnici generacija koje proteklih godina izlaze iz školskih klupa tvrde da ne namjeravaju na istom poslu raditi dulje od dvije godine, statistika pokazuje da se svijet rada sporo mijenja. Tome je najviše pridonijela kriza jer se u proteklih pet kriznih godina većina zaposlenih trudi pod svaku cijenu zadržati trenutni posao bez obzira jesu li zadovoljni. Naročito je to prisutno u privatnom sektoru koji je od početka krize ugasio više od 150.000 radnih mjesta.

Sredinom 2000-ih oko sedam posto zaposlenih u Hrvatskoj promijenilo je posao u prethodnoj godini. Od krize je taj postotak pao na oko četiri posto. Ne iznenađuje to u situaciji kada se gotovo i ne otvaraju nova radna mjesta, a broj nezaposlenih je već premašio 350.000.

Sigurni javni sektor

Kriza je tako učvrstila jaz između sigurnog javnog i nesigurnog privatnog sektora.

Predrag Bejaković s Instituta za javne financije ističe kako je lani u privatnom sektoru oko dvije trećine zaposlenih radilo do devet godina, dok je u javnom sektoru stanje posve obrnuto. Manje od 10 posto zaposlenih radi do dvije godine, dok ih više od 30 posto radi između 10 i 19 godina te još 40 posto iznad 20 godina.

- Uzroka za ovakvo stanje je više. Kao prvo, priroda posla i aktivnosti javnog sektora mnogo je stabilnija nego kod privatnog. Drugo, zakonskim je propisima zapošljavanje u državnoj službi već nekoliko godina zabranjeno i treće, već se duži niz godina odlazak dvoje zaposlenih iz javne uprave u mirovinu prati sa zapošljavanjem jedne ili niti jedne osobe. Četvrto, slabije mogućnosti profesionalnog napredovanja, ponajviše utemeljenom na dužini rada u upravi, a ne osobnim rezultatima, uvjetuju ciljano zadržavanje u javnoj upravi. Stoga u njoj uglavnom ostaju samo oni koji ne mogu pobjeći i oni koji svojim znanjima i sposobnostima nisu dovoljno privlačni za privatni sektor - pojašnjava Bejaković.

Velike razlike

Sociolog Teo Matković sa zagrebačkog Pravnog fakulteta tvrdi kako u zadnjih dvadesetak godina niti u Hrvatskoj niti u svijetu nema značajnijih pomaka u prilog tezi da više nema radnog mjesta za cijeli život.

- Neka zanimanja i sektore karakterizira nesigurnost, posebno jednostavnije poslove u uslugama i proizvodnji gdje je radnik samo zamjenjiv par ruku, te cirkuliraju između burze i prolaznih poslova. S druge strane, neki su jako uspješni i mijenjaju posao jer im karijera napreduje, što se više dešava kod stručnjaka, menadžera i poduzetnika. Dakle, jedni često mijenjaju posao jer su prisiljeni, drugi jer im to odgovara. No i jedno i drugo se češće zbiva kada ekonomija raste i kada se otvaraju nova radna mjesta nego u krizi kada svi čuvaju ono što imaju - pojasnio je Matković za Jutarnji list.

S druge strane, kada je riječ o stručnjacima koji su teško zamjenjivi poslodavcima nije u interesu da odu iz tvrtke. Posebna je priča javni sektor koji je simbol sigurnog radnog mjesta i plaće pa trenutno čak tri četvrtine zaposlenika kojima je država poslodavac na istom radnom mjestu radi više od deset godina.

Podaci Državnog zavoda za statistiku ukazuju na velike razlike i između pojedinih djelatnosti privatnog sektora. Najmanji prosječni staž je u trgovini i ostalim uslužnim djelatnostima.

- Prosječan staž na trenutnom poslu relativno je visok u prerađivačkoj industriji, stoga što je tamo bilo malo zapošljavanja u prošlom desetljeću, prijevozu i skladištenju, te financijskom sektoru, a puno kraći u turizmu, trgovini, poslovnim i osobnim uslugama - ističe Matković.

Predrag Bejaković s Instituta za javne financije ističe kako podaci DZS-a pokazuju kako je 1996. gotovo polovica zaposlenih na trenutnom poslu radila više od 10 godina, dok je bio razmjerno mali udio od 14 posto onih koji su na istom radnom mjestu bili zaposleni od pet do devet godina. U kriznom razdoblju neposredno prije raspada bivše države i u prvim ratnim godinama slabo se zapošljavalo.

Visoke stope rasta

- Stanje se mijenja početkom 2000-tih pa se uslijed stabiliziranja gospodarskog razvoja povećava udio zaposlenih od pet do devet godina, dok se smanjuje udio zaposlenih koje su radili na trenutnom poslu između 10 i 19 godina. U razdoblju do 2007. visoke stope gospodarskog rasta i razmjerno veliko zapošljavanje značajno su povećali udio novozaposlenih koji su radili manje od dvije godine. To se bitno mijenja javljanjem krize - pojašnjava Bejaković.

Prema njegovim riječima ne postoji jednoznačan stav je li dugotrajno zadržavanje na istom radnom mjestu pozitivno ili negativno.

Različiti pokazatelji

Neke studije su pokazale da duži rad na istom mjestu povećava radni učinak i smanjuje bolovanja, povećava privrženost tvrtki i odanost suradnicima na poslu. S druge strane je teza da su ekonomski troškovi slabe fluktuacije radnih mjesta značajni. Naime, istraživanja koja idu u prilog tezi da je za gospodarstvo korisnija veća fluktuacija rade snage pokazuju da mala fluktuacija radnih mjesta podrazumijeva i slabija restrukturiranja poduzeća.

- U Hrvatskoj je sredinom 2000-ih samo 7 posto zaposlenih promijenilo posao u odnosu na godinu prije. Taj se pokazatelj zove stopa preraspodjele radnih mjesta i u najvećoj je mjeri vezan uz ukupni broj radnih mjesta preraspodijeljenih iz tvrtki koje se smanjuju u poduzeća koja se šire. To je znatno manje nego u tranzicijskim gospodarstvima koja se restrukturiraju - ističe Bejaković.