Otkako smo stvorili vjekovima sanjanu nezavisnu Hrvatsku, grad veličine Splita pobjegao je iz nje!

Eto. Pa ti Hrvatima daj državu.

Hiljadama godina, još otkako je u afričkoj pradomovini sišlo sa stabla mangrova, lutalo je to zlosretno stočarsko pleme ovom conkulastom balotom tražeći svoj komadić neba, sve dok iz suhih perzijskih pustopoljina nije dolutalo na tople obale Mediterana, pronašavši zgodnu građevnu parcelu na razvalinama Rimskog carstva, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Sve te mračne, daleke vijekove sanjali su Hrvati nezavisnu, samo svoju državu, s više ili manje uspjeha pravili na novim obalama razne kneževine, kraljevine i domovine, mrski im je tuđin svaku rasturio i okupirao, san o hrvatskoj državi postao je opsesija, sam smisao postojanja Hrvata, jedino još neugasla luč državotvorne pravice nosila ih je bespućima tegobne historije, na čijim su krvavim poljima izdahnuli i mnogo veći i jači od njih, i kad su najzad, gotovo tisuću i pol godina otkako su postavili temelje, sagradili samostojeću državu, nezavisnu i samo njihovu, Hrvati stali iz nje – bježati.

Dvosobna republika

Prema nedavno objavljenim rezultatima istraživanja Državnog zavoda za statistiku, prošle godine Hrvatsku je napustilo točno 12.699 Hrvata. U protekle tri godine u mitski se bijeli svijet otisnulo njih tridesetak tisuća, a od 1991., otkako su dovršili nezavisnu državu, nalili teracu, pokrili je krovom i zatakli barjak, iz domovine je pobjeglo već dvjesto hiljada Hrvata.

Cijeli jedan grad veličine Splita – a nije to Hrvatima mala veličina, drugi je to grad u državi – spakirao je toplu odjeću i obuću, jednu pancetu, dvije-tri glavice bijelog luka i mali plastični kanistar vina, pa iz nove novcate države otišao trbuhom za kruhom, ili kojim se već danas organom za čim - i čime u koji organ – traga za boljim životom.

Većinu od tih dvjesto tisuća, jasno, čine mladi, ali – zanimljivo – iz razvijenijih sredina, što govori da bi ih iz zaostalijih, nedovršenih dijelova nove države otišlo i više, samo kad bi imali prilike i mogućnosti. Portal MojPosao, na primjer, prije koji dan proveo je anketu koja je pokazala da čak osamdeset četiri posto ispitanih namjerava – ne dakle da želi ili sanja, već namjerava! – potražiti posao izvan Hrvatske, a njih šezdeset četiri posto, lijepe dvije trećine, namjerava to uraditi u sljedeće dvije godine!

Hiljadu i pol godina, eto, sanjali Hrvati nezavisnu državu - ništa posebno, malu dvosobnu republiku u kojoj bi konačno bili svoji na svome, i uredili život onako kako to žele sami, a ne Venecijanci, Austrijanci, Turci ili Srbi – nestrpljivo obilazili gradilište i planirali gdje će staviti tuš kabinu, gdje ugradni ormar, gdje golf-teren, a gdje crkvu Hrvatskih mučenika, i kad su konačno dobili ključeve, pa nakon skromne proslave useljenja ispratili goste i ostali sami sa sobom u tijesnoj maloj državici, nekako im pao život.

Osvrnuli se Hrvati po novoj državici i odjednom shvatili da im je tisućljetni san postao – tisućljetna java. „Ovdje ćemo živjeti tisuću godina?“, pomislili su, sad već malo i razočarani. „Što ćemo ovdje raditi tisuću godina?“

Nisu, eto, Hrvati razmišljali o tome onih hiljadu godina što su sanjali državu, ali zaista – što sad?

Što će, dovraga, raditi u svojoj novoj državi?

Ništa drugo oni, čitate li hrvatsku povijest, hiljadu i pol godina nisu radili, osim što su sanjali, zamišljali, promišljali, domišljali i planirali svoju državu, hiljadu i pol godina ratovali su, krvarili i ginuli za nju, i kad su je najzad dobili, kad više nije bilo potrebe da se sanja i krvari, Hrvate zateklo saznanje da ništa drugo zapravo ne znaju raditi.

Na sve su mislili obilazeći roh-bau domovinu dok su majstori postavljali instalacije i pločice, svaki su detalj pomno promislili i razradili, i spavaću sobu i kupatilo i kuhinju i balkon i ostavu, samo nisu predvidjeli – radnu sobu. Dvadesetak godina vrzmali su se onda besposleno po svojoj novoj samostalnoj i samostojnoj republici, pa jednu večer, nakon dvadeset godina besposlenog sjedenja pred televizorom, konačno priznali sebi da im je republika malo bezveze. Zapravo im dosadila.

U prašnjavoj drvarnici

Kao dijete kad cijeli život, otkako zna za sebe, sanja dvorac od lego-kockica, pa kad ga najzad za deseti rođendan dobije i složi, ne zna što bi s njim. Još koji dan mama i tata ga zapravo sile da se igra s novom igračkom – i drugi put ćeš ga dobiti! - a onda veličanstveni novi gusarski zamak završi najprije u dnu ormara, pa u kutu špajze, i na kraju u drvarnici.

Tako Hrvatima nova novcata, skoro pa neraspakirana lego-država, leži odbačena zajedno s ostalom nepotrebnom skalamerijom - teškom industrijom, morskom flotom i prašnjavom tisućljetnom kulturom koja im više ni za đavla nije trebala, ali im je bilo nekako žao baciti, pa su je spremili u kutiju od starog Grundig televizora i gurnuli pod najdonju policu u drvarnici.

Za neke nacije, eto, baš nije država. Drugi bi sve dali da im je historijska prilika kakva se pružila Hrvatima, Baski recimo, ili Katalonci - zamislite da je ova parcela, štajznam, Kurdima! – treći su, razni neki hazari, na toj tegobnoj historijskoj džadi ostavili kosti, samo malo umorni i promrzli prilegli, pa zaspali da se nikad ne probude, mirno umrli u svom tisućljetnom državotvornom snu, a Hrvati dobili državu samo da bi iz nje – pobjegli.

Ostala im valjda ta navika da se noću, dok ostali spavaju, iskradaju iz kreveta i kroz prozor u prizemlju bježe iz države - bježali su tako iz Austro-ugarske, bježali su i iz Karađorđevićeve i iz Titove Jugoslavije - i što je najbolje od svega, i tada su, kao i sada, odlazili trbuhom za kruhom, a svima okolo govorili da odlaze glavom za državom, bježeći od tuđinskog jarma i zaklinjući se na djedovinskom pragu da će se vratiti, jednog dana kad bude slobodne i nezavisne Hrvatske.

Pa ti Hrvatima daj državu. I drugi put ćete je dobiti.

Za koga, jebiga, nije - nije, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.