Otišla je naša Nikolina, dobri duh redakcije, naša tajnica koja je u ovoj firmi provela 25 godina. Tolike godine... Četvrt stoljeća na braniku naše redakcije, a imala je tek 42 godine. Otišli su nam i Suzana i Jan, i Vrana i Masle, sada i naša draga, predraga Nikolina. Nikolina Tojaga. Previše! Ima li pravde na ovom svijetu!? Opet odlaze dobri.
Postoje ljudi koji dolaze prvi na posao, pale svjetla, udišu život u radni prostor, a odlaze zadnji, gaseći ih, da se ne troši, da se uštedi. Ljudi bez kojih ne možemo, a nećemo uvijek znati cijeniti njihov doprinos. Njihov osmijeh, njihovo upozorenje, usputnu ali prevažnu pomoć, topli zagrljaj i ono vječno, potrebno svakome od nas - "sve će biti dobro". Nema naše Nikoline, koja je bila dežurni optimist naše sve manje družine. Što ćemo mi sad? Tko će sada dolaziti prvi u redakciju, paliti svjetla, klimu ili grijanje, provjetravati zadunstani ured, dijeliti novine, poštu, knjige, ostavljati poruke po stolovima, obavljati duge strpljive telefonske razgovore s ljudima kojih se klone i premazani profesionalci iz Vrapča ili suosjećati s onima nepoznatima slomljenim i naivnim glasovima iz dubine slušalice koji na zadnje zovu novine u potrazi za pomoći i izgubljenom pravdom.
Ako ništa drugo, uvijek su mogli računati na Nikolininu riječ utjehe i to da će sve učiniti da pomogne i tim posve nepoznatim zakinutim ljudima. No znala je prepoznati i prevarante i zlobnike te lažnjake, odbrusiti im i staviti na mjesto. S kim ćemo ujutro proći intenzivirajuću međunarodnu situaciju, nogometne rezultate, serije, filmove, skandale na estradi i u Vladi, ili modne revije, Severinu, Trumpa, Livaju, Tajvan.
Kada vam se pričalo, pričali ste s Nikolinom, kad vam se šutjelo s njom je bilo lijepo i šutjeti. Kada smo dolazili u redakciju već bi na parkingu uz ofucanu ogradu bio parkiran njen plavi autić. I nesvjesno smo znali da onda sve funkcionira, da ne ulazimo u prazno. Znali smo da je redakcija živnula. Što ćemo sada bez našeg dobrog duha redakcije, naše Nikoline koja je, uz našu Meri, držala sva četiri kuta ovih novina, a da o njenom privatnom životu nismo puno znali. Zašto bi nas time zamarala!? Bila je uvijek tu. Bila je Nikolina za sve. Bila je i rame za plakanje svih opterećenih, "podsjetnik" za sve zaboravne, nasmijana za sve naše uspjehe, suza za sve naše strahove, odušak za sva naša euforična raspoloženja.
Tko će nam na početku još jednog neizvjesnog radnog dana i dilema što utrapati u novine, kako ispuniti prazan ekran nekakvim napisima o svjetskoj krizi, sumanutim ubojicama i kradljivcima bankomata ili ovdašnjim licemjernim ministrima prevarantima - reći: Bok! i Ugodan radni dan, prenijeti poruke, napomenuti koga da zovemo, što da ispunimo, kada imamo neki važan ili nevažni sastanak. Koliko puta je morala "lagati" za nas, da nas nema kad nas ima i kad nas nema da nas ima, da nas spasi od daveža ili poveže sa senzacionalnom viješću, da nas zaštiti od uvreda koje bi stoički primila umjesto nas zbog naših dobrih, loših ili zapaljivih tekstova.
Da se pobrine da odemo na put i, još važnije, da se vratimo sa zahtjevnog zadatka. Pamtila je nebitne podatke kojima se nismo htjeli baviti. Bila je to naša Nikolina. Je li se ikada itko na nju mogao naljutiti? Je li ikada itko mogao proći pored nje, a da ne podijeli neku šalu ili brigu, provjeri je li tema zanimljiva i prihvatljiva? Nikolina Tojaga u tadašnji EPH, sada Hanza Mediju, došla je već zaboravljene 1999. godine, prvo u "Gloriju", a potom je radila u "Doktoru u kući" kod, također nezaboravne i neprežaljene Selme Mijatović, a zadnjih petnaest godina bila je dio tima Jutarnjeg lista, kao tajnica, kao dio nas.
S Nikolinom je otišao i dio ovih novina, ove redakcije, dio svih nas koji smo je poznavali, koji smo s njom radili. Nedostajat će nam. Puno.
Naravno, odradila je i ovaj vikend.