Jedan od zanimljivijih momenata u istupu premijera Andreja Plenkovića u srijedu bio je nemušti odgovor na pitanje novinarke o tome bi li predsjednik Vlade dao otkaz Anti Ramljaku na dužnost izvanrednog povjerenika da ovaj nije dao neopozivu ostavku.
Plenković, naime, nije izravno odgovorio na to pitanje, ali na kraju je rekao kako bi morao sutkinji obrazložiti razloge zbog kojih mijenja povjerenika, a stekao se dojam da je htio reći kako ne bi mogao navesti valjane razloge za smjenu, pa je jedini način bio da se od Ramljaka iznudi ostavka.
Ipak, premijera je, čini se, sasvim iznenadila činjenica da Ramljak nakon iznuđene ostavke nije htio odraditi otkazni rok na koji su u Vladi unaprijed računali kako bi mogli pronaći novog povjerenika, pa je predsjednik Vlade ispao krajnji amater jer nije imao spremnu izlaznu strategiju i novog čovjeka u trenutku Ramljakove ostavke. Štoviše, čini se kako premijer nije bio potpuno svjestan Pandorine kutije koju otvara tim postupkom, faktičke pretjerane politizacije insolventnog postupka, jer je jasno da Ramljaka nije smijenio zato što smatra da je loše provodio proces restrukturiranja ili zbog protupravnih radnji, nego zbog “etičkih dilema” i pritisaka iz svoje stranke.
Jer premijer nije apsolutno ništa riješio Ramljakovom smjenom, samo je oslabio svoju poziciju u stranci, Vladi i javnosti, a sasvim je oslabio autoritet svoje desne ruke Martine Dalić. Još ako u nagodbi vjerovnika hrvatski dobavljači i domaće banke prođu znatno lošije, nego što je to trebao biti slučaj s Ramljakovom dorađenom nagodbom vjerovnika, tada će jako žaliti za ovim potezom.
Ipak, domaći dobavljači i domaće banke još imaju krucijalnu, prirodnu savezničku ulogu u restrukturiranju Agrokora i ako budu znali pametno igrati i potražiti još kojeg saveznika među drugim vjerovnicima, tada ima nade i za njih i za Agrokor.