Bio je jedan Rus koji je u mom selu pravio votku. U pogonima upropaštene vinarije, gdje su se nekad radila neka poštena proleterska vina za gemište nakon graha ili tripica u tvorničkoj menzi, a koje više nitko nije pio otkako je nestalo proletera i tvornica, došljak je prije petnaestak godina radio slavnu žesticu iz svog zavičaja. Navodno prvorazrednu. Pšenični destilat cijedio je kroz filtere od plemenitih kovina, zlata, srebra i platine, i prodavao samo nekom probranom, užasno otmjenom svijetu u Londonu i New Yorku.
Nisam to pio jer ne pijem, a da i volim votku i da me je tkogod ponudio jednom jedinom iz mog sela, ljubazno bih otklonio. Rusa sam izdaljega znao iz Splita, gdje je nešto uvozio ili izvozio preko Sjeverne luke. Gradska elita ga je voljela, bio im je...